Pedagoški zavod Vojvodine je protekla četiri mjeseca bio organizator projekta za osnaživanje nacionalnih vijeća za kreiranje kurikuluma u obrazovanju nacionalnih manjina. U projektu su sudjelovali predstavnici devet nacionalnih vijeća i to: Mađari, Slovaci, Rumunji, Rusini, Hrvati, Romi, Ukrajinci, Nijemci i Bunjevci. Očekivani ishod projekta bio je stvaranje jasne slike o europskim standardima manjinskog obrazovanja, razumijevanje razvoja kurikuluma – nastavnih programa za materinski jezik i materinski jezik s elementima nacionalne kulture.
    Voditelji obuke bili su Ljiljana Levkov, Biljana Stojanović, Aleksandar Glamočak, Ljubica Beljanski Ristić, Ibolja Gera i Danica Stefanović. Seminari su se održavali u Novom Sadu u Osnovnoj školi »Sonja Marinković«, a HNV su predstavljali profesorica povijesti i povijesti umjetnosti Ljubica Vuković, profesor geografije Stipan Stantić i učitelj Ivan Stipić.
KAKO TO IZGLEDA U RUMUNJSKOJ I HRVATSKOJ: O iskustvima obrazovanja na manjinskim jezicima u Rumunjskoj govorio je Calin Rus, iz Centra za interkulturalnost u Temišvaru. Nakon promjene vlasti u toj zemlji krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, svaka nacionalna zajednica je dobila pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku. Mnoge manjine imaju svoje škole, ali one funkcioniraju tako da se svatko može obrazovati na jeziku po slobodnom izboru, a ne po kriteriju kojem narodu pripada. Minimum učenika u odjelu je 12, a ukoliko postoji dovoljan broj stručnjaka odjel može imati i manji broj učenika. Nije rijetkost da Rumunji upisuju školu na njemačkom jeziku zato što žele savladati njemački i školovanje nastaviti tamo, a rumunjski jezik im je svakako obvezan pa ne gube ništa.
    Hrvatska iskustva u obrazovanju na manjinskim jezicima je predstavio dr. sc. Neven Hrvatić, docent Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odsjek za pedagogiju. On smatra da obrazovanje manjina mora biti u funkciji povezivanja naroda odnosno suživota.
    Budući da u Hrvatskoj ima pripadnika više nacionalnih manjina različite brojnosti, od kojih su najbrojniji Srbi (201.631), Bošnjaci (20.755), Talijani (19.636), Mađari (16.595), Albanci, Slovenci, Česi, Romi… obrazovni sustav im je omogućio obrazovanje na vlastitom jeziku.
    Manjinske zajednice u ovisnosti o broju i organiziranosti mogu se opredijeliti za jedan ili više obrazovnih modela. Postoje tri modela. Prvi model predviđa da se sva nastava odvija na jeziku i pismu nacionalnih manjina, može u posebnoj ustanova ili samo u posebnim odjelima. Ovakav model u Hrvatskoj primjenjuju Česi, Mađari, Srbi i Talijani.
    Po drugom modelu izvodi se dvojezična nastava, učenici nacionalnu skupinu predmeta slušaju na svom jeziku a prirodnu skupinu na hrvatskom. Ovaj model primjenjuju Česi, Mađari, Nijemci i Austrijanci i Srbi.
    Za treći model – njegovanje jezika i kulture kao poseban program (5 sati tjedno) – dovoljna su dva đaka, nije namijenjen samo pripadnicima nacionalne manjine nego i ostalima na tom području. Obuhvaća nacionalnu skupinu predmeta. Ovaj model primjenjuju Česi, Mađari, Slovaci, Srbi, Ukrajinci i Rusini. Postoje i posebni programi kao sto su ljetne škole i slično (Crnogorci, Romi, Srbi, Ukrajinci, Rusini, Talijani).
    Osnovna pitanja koja su postavljena u radnom dijelu seminara su: kako uključiti nacionalne zajednice u izradu kurikuluma a da bi se spriječila asimilacija, kako sačiniti model koji će omogućiti očuvanje nacionalnog identiteta, kako osvijestiti većinsku nacionalnu zajednicu da uči jezik manjine, kako postići multikulturalnost i na kraju tko sve ovo treba financirati. Ustanovljeno je da se pitanje manjinskog obrazovanja ne može razmatrati izvan ukupnih životnih vrijednosti koje nas okružuju, da treba podići poštovanje i samopoštovanje svake manjinske zajednice.
PREDNOSTI I NEDOSTACI OBRAZOVANJA NA MANJINSKIM JEZICIMA: Na osnovu iskustava iz Hrvatske i Rumunjske, te iskustava iz Srbije, ukazala se potreba definiranja dobrih i loših strana manjinskog obrazovanja. Predstavnici nacionalnih vijeća zajednički su sačinili listu prednosti i slabosti ove vrste obrazovanja.
Prednosti su: mogućnost obrazovanja na materinskom jeziku, suradnja s matičnom zemljom, međunacionalna suradnja, bilingvizam, tolerancija, njegovanje vlastite kulture. Nedostaci su: nedostatak kadrova, udžbenici, dupla administracija, nedostatak dokumentacije, opterećenost učenika, nedostatak školskih nadzornika.
    Ljiljana Levkov, psihologinja sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, komentirala je: »Trenutačna situacija je sa stanovišta raspodjele moći u državi veoma nepovoljna, ali s druge strane zakonska rješenja više nego ikad ranije čine odgovornim za obrazovanje svoje djece manjinske savjete, tj savjete manjinskih zajednica… Do sada nezabeležena odgovornost stoji na manjinskoj zajednici …Doneto je rješenje: ako nacionalni savjet manjinske zajednice procijeni da su udžbenici iz matične zemlje odgovarajući s tog stanovišta da će učeći iz tih udžbenika djeca ostvariti ishode koji su planirani za svu drugu djecu, onda je to odgovornost nacionalnog savjeta da pokrene proceduru za uvoz tog udžbenika.«
    Da bi se unaprijedilo obrazovanje napravljena je lista koraka i akcija u nacionalnim vijećima. Zajednička lista za sve nacionalne manjine izgleda ovako: profesinalizam, poboljšanje kvaliteta kurikuluma, pisanje udžbenika, doškolovavanje nastavničkog kadra (standardni jezik manjine), upoznavanje sa zakonima o obrazovanju, postaviti kratkoročne i dugoročne ciljeve.
MANJINSKO OBRAZOVANJE – SASTAVNI DIO CJELOKUPNOG OBRAZOVANJA U DRŽAVI: Obrazovanje manjinskih zajednica ne može biti uspješno niti unaprijeđeno, ako cjelokupan obrazovni sustav ne funkcionira na višem nivou. Obrazovanje je vremenski uvjetovano i mijenja se napretkom čovječanstva. Dobar sistem obrazovanja treba da zadovolji svu djecu, u dugom vremenskom periodu i da stečeno znanje bude primjenljivo u bilo kojoj situaciji i na bilo kom mjestu.
    Da bi obrazovanje bilo dobro, mora imati kvalitetan program, a elementi kvalitetnog programa su: ciljevi, sadržaji, ishodi, metode, standardi i aktivnosti.
    Ciljevi treba da omogućuju nadovezivanje na prethodne i slijedeće razrede, odgovaraju uzrasnoj dobi djeteta, omogućuje svestrani razvoj djeteta. Ishodi, ukazuju na stepen stečenog znanja, moraju biti precizni, mjerljivi, jasni, konkretni, da se povezuju na prethodno znanje. Sadržaji treba da su međusobno povezani, jasno navedeni, sveobuhvatni. U radu se trebaju koristiti metode koje razvijaju samostalnost, kreativnost, osposobljavaju za individualni i timski rad, razvijaju kritičko mišljenje, omogućuju primenu aktivnog učenja i učenja po nivoima. Aktivnosti treba da ukazuju na stepen samostalnosti učenika, povezuju iskustva i kreativnost učenika, jasno određuje šta radi nastavnik a šta učenik.
KONKRETNI REZULTATI: Na seminaru su predstavnici HNV-a izradili nastavne programe za treći razred: Hrvatski jezik i Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture koji su predani Pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje i kulturu, dok su programi za iste predmete za četvrti razred u izradi.
    Razlika spram dosadašnjih programa je u elementima nacionalne kulture koji su do sada bili u drugom planu. Predmet materinski jezik s elementima nacionalne kulture, treba voljeti, a to znači da sadržaji, metode, aktivnosti rada treba da su podređeni tom cilju. Znači, sati trebaju sadržinski biti dovoljno atraktivni da bi se predmet zavolio i bio dovoljno posjećen. U programu je sada pored Hrvatskog jezika i književnosti zastupljena glazba, filmovi, povijest, zemljopis, umjetnost i običaji. Posebno se vodilo računa o odnosu kulture matične zemlje – Hrvatske i Hrvata u Vojvodini.

 H. R.