Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Put rajčice od pijeska do boce

Ovotjedni gospodarstvenik je Petar Stantić iz Tavankuta, proizvođač rajčice u svim mogućim oblicima. Upitan kada i kako je došao na ideju o pokretanju proizvodnje rajčice, odgovorio je kako su još prije nekih sedamnaest godina započeli proizvodnju, bila je kriza pa čovjek svašta pokušava raditi da zaradi.

»Naš obiteljski posao je započela moja žena, htjela je raditi nešto što joj je u blizini kuće. Imao sam nepokretnog roditelja o kojem se trebala voditi briga, pa smo se zato odlučili na uzgoj rajčice. Prvo smo počeli s malom parcelom, veličine svega par motika, kasnije smo se razvijali i sada došli do površine od šest jutara. Jednostavno nas je sama potražnja za našim proizvodom gurala naprijed. Kako smo dolazili do novih mušterija, tako smo povećavali opseg proizvodnje, a i registrirali gospodarstvo. Ova godina se pokazala kao izuzetno zahtjevna, rod je desektovan, prinosi će biti rekordno niski. Sreća je to što smo ove godine još u travnju iznijeli dio sadnica u kontejneru, dobro se primila, dobri su bili zametci. Međutim, kada je bila pod najvećim rodom, pod teretom ploda je pala. Uzrok tome su bile ožegline koje su nastale zbog prekomjernih temperatura. Druge sadnice koje smo kasnije iznijeli na njivu su također stradale zbog visokih temperatura. Nisu se zametnule redovno, slabije su napredovale, jednostavno ova godina za nas predstavlja veliki izazov kako opstati«, govori Petar Stantić.

Preporuka kao jedini vid reklamiranja

Svojim radom stekli su lijep broj stalnih mušterija što govori o kvaliteti proizvoda. Petar navodi kako postoje odstupanja, ali nekako uvijek završe s tendencijom rasta mušterija. Najbolja reklama im je preporuka, stoga ne ulažu ništa u marketing.

»U početku su ljudi uzimali samo rajčicu, pa su sami kuhali. Kasnije su uzimali pasiranu rajčicu, a sada sve više njih naručuje gotov sok. Shvatili su koliko im vremena odlazi na sam proces rada, pa im je isplativije odmah naručiti gotov proizvod. Ljudi rade duže, u različitim smjenama, nema se vremena za samostalno pripremanje zbog ubrzanog tempa življenja. Tada smo vidjeli kako nije dovoljno raditi prodaju samo u gajbama s njive, jer je tako najmanja zarada. Svaka daljnja dorada donosi bolju cijenu i veći profit, uz naravno više uloženog vremena i truda. Kupujemo novu ambalažu, kuhamo, odnosimo im gotov sok praktički do kućnog praga, tako većina ljudi ostaju naše mušterije«, kaže Petar.

Procesi proizvodnje

Jedan od ciljeva koji su ostvarili je upošljavanje što većeg broja sezonskih radnika koje poznaju. To su njihovi susjedi, prijatelji, studenti kojima je potreban dodatni džeparac, umirovljenici sa skromnim mirovinama koji žele dodatni prihod za svoj kućni budžet.

»Morate biti svjesni kako je to težak posao, pogotovo ove godine kada su temperature prelazile četrdeset stupnjeva. Manje količine se oberu dnevno nego prošle godine, ali tu je naravno razlog u ekstremnim temperaturama koje su uzele svoj danak, kako u količini roda tako i u fizičkoj izdržljivosti berača. Isti broj ljudi je prošle godine brao oko dvije i pol tone, dok je ove godine prosjek oko tonu i pol. Satnice su ove sezone veće, sve to ide na naš teret, a povećanje cijene rajčice je zanemarljivo, jer upravo taj dio profita odnosi manja količina roda i povećana cijena inputa od samog početka procesa proizvodnje. Bit ćemo radosni ako kraj godine dočekamo na nuli, a ne u minusu. Nama proizvodnja počinje od veljače, sve do konca listopada, ali ni tada nije kraj jer moramo ukloniti opremu za navodnjavanje s parcela. Od dužine jeseni nam zavisi opstanak. Ukoliko dođe rani mraz, to bi značilo smanjenje ukupnog profita jer nama berba rajčice traje do prvog mraza«, naglašava sugovornik.

Osim rajčice, ovo obiteljsko gospodarstvo radi i s drugim kulturama. To su kukuruz šećerac, cvjetača, brokoli i kupus, a njih koriste jer su se pokazali kao najbolji način uvođenja dušika u zemljište, rajčica uvodi kalcij, stoga se međusobno pomažu. Izbjegavaju uporabu kemijskih sredstava što je više moguće, kako zbog štetnosti tako i zbog cijene ulaganja.

»Koristimo stajsko gnojivo, radimo plodored. Na taj način smanjujemo troškove što je više moguće. Travu ne špricamo herbicidima nego radimo uklanjanje mehaničkom obradom sa strojevima koje sam prilagodio toj namjeni. Ovakvim radom nemamo uštedu, ali imamo kvalitetu biljke koja je nebrojeno puta veća, biljke se ne muče toliko. Nismo još stigli do stupnja organske proizvodnje jer ipak se mora obavljati zaštita bilja sredstvima koje su blaža, na bazi ulja, a radimo uglavnom preventivno. To su skuplja sredstva, ali mi želimo čak i njih svesti na minimum. Sada je, recimo, najezda smrdibube. Mi koristimo preparate koji ne ubijaju bube, samo ih tjeraju dalje. Nosili su kupci na veliko našu rajčicu na razne analize i pokazalo se kako zadovoljava najstrože kriterije visoke kvalitete, zbog čega nam je izuzetno drago. Moji klijenti su i ljudi koji prodaju na tržnicama, razne piljarnice, restorani. Dolaze im inspekcije i obavljaju kontrolu proizvoda uzorkovanjem. Svi rezultati su bili besprijekorni. Na oko možda nije nešto specijalno lijepa rajčica, ali je zato ukusna«, kaže Petar Stantić.

Navodnjavanje je po sustavu kap po kap. Nemaju puno svoje zemlje, uglavnom su to pjeskovite parcele, a bunari su im na pedeset metara dubine. Ove godine, posebice u Tavankutu, kako smo već pisali u našem tjedniku, situacija s navodnjavanjem je katastrofalna. Petar objašnjava kako su morali reducirati pritiske, umjesto dvije tisuće metara, navodnjavali su po svega pet stotina metara i tako pomjerali u krug. Ono što je bio poseban problem ove godine su divlje životinje koje su noću dolazile napojiti se vodom upravo iz njihovih sustava navodnjavanja. To su radili tako što bi pregrizli crijeva, pa su ponekad na dnevnoj razini morali stavljati oko stotinu spojnica na rupe koje su životinje pravile. Jedini izvor vode tim životinjama bili su povrtlari i voćari. Noću je bio još jedan problem: dolazili su migranti i razdvajali prskalice, tuširali se, pili vode i ostavljali tako da se stvaraju bare po njivi umjesto da sustav navodnjavanja radi ravnomjerno. Petar kaže kako ne zna je li nekada bila ovako izazovna godina u svim aspektima proizvodnih procesa.

Ne koriste subvencije, isključivo rade s osobnim kapitalom

»Plastenike imamo i koristimo ih samo za rasad; njih grijemo i održavamo, ali generalno opću proizvodnju ne planiramo seliti u plastenike. Ne koristim nikakve subvencije, ne apliciram na fondove, za sve što radimo koristimo vlastiti kapital. Pravimo inovacije na strojevima koje koristimo. Trenutno radim na sustavu rednog gnojenja stajskim gnojivom kako bi ono odlazilo izravno u zemlju tamo gdje je red rajčice, a ne samo razbacivati po njivi. Na taj način dolazim do uštede na gnojivu, budući da i ono više nije jeftino. Sve što imamo je realna slika našeg napretka u radu. Ide sporije možda na ovaj način, ali želimo se držati stvarnosti. Ono što mi se sviđa u Tavankutu je što svi mi povrtlari i voćari skupa surađujemo. Svi imamo iste muke, ali nekako dobra je atmosfera među nama. Pomažemo se međusobno savjetima, usmjeravamo jedni drugima kupce, postoji kvalitetan odnos koji se nadam da ćemo zadržati«, zaključuje Stantić.

Ivan Ušumović

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay