Kolumne

Moglo je i može gore

Ako ćemo pravo, mogla je Subotica i gore proći kada je riječ o »kulturno-umjetničkom programu« za proslavu Dana grada. Mogao je, recimo, na bini na Trgu slobode 1. rujna nastupiti Baja Mali Knindža. Što, on je već bio? I to nekoliko puta? I to nedavno? Dobro, ali to nije bilo po službenom pozivu lokalne samouprave za njen dan.

Ako ćemo pravo, nije nemoguće da je veći broj Subotičana koji se raduju (ili bar nemaju ništa protiv) nastupu Zorice Brunclik za Dan grada nego li onih koji se tomu protive. Pa još besplatan koncert! Besplatan? Hmmmm, ako izuzmemo onih 1,3 milijuna dinara, koji su za tu svrhu izdvojeni iz lokalnog proračuna, onda jest besplatan. Uzgred, suma je to koju najveći broj onih koji su bili na koncertu ne mogu zaraditi niti za godinu dana rada. Ali se može za sat-dva (možda tri) na gaži zvanoj Dan grada. Subotice ili neke druge varoši, to i nije tako bitno.

Ako ćemo pravo, Zorica Brunclik nije dogurala dalje od svojih početaka. A počeci joj, bar u ono vrijeme, nisu bili laki. Svoje je kafanske hitove izvodila u vrijeme kada je uveliko bio na snazi, danas već posve zaboravljeni, Zakon o oporezivanju šunda koji je uočljivo bio istaknut na svakoj longplejci kao neka vrsta žiga srama i za izvođača i za onoga tko takvo što kupuje. I pored toga, njena i popularnost njenih kolega po žanru (»novokomponovana narodna muzika«, kao neutralni izraz za šund) vrtoglavo je rasla, o čemu može posvjedočiti svaki vlasnik kavane, šatre na vašaru ili domaćin na svadbi ili ispraćaju sina u vojsku. I na neskriveni prezir onih koji su u to vrijeme slušali Stonese, Doorse, Queen, Smak, pa Azru, Buldožer... i kojima su imena poput Zorice Brunclik onda (i danas) predstavljali oličenje neukusa uobličenog u nekakav zvuk, praćen riječima s kojima niti su imali niti su željeli imati bilo kakve veze. Ali, kako je jednom zauvijek rekao veliki Đole: »Narodnjaci su federalni trend«. Narodnjaci u svim strukturama. Evo ih u rukovodstvima javnih servisa, evo ih u lokalnim samoupravama. Tako je Zorica Brunclik, ne mrdajući se od šunda prema vulgarnosti, od zvijezde kafanske muzike prešla put do umjetnice koja bi danas punila bine i u Hrvatskoj i Sloveniji i čiji se »hitovi« (provjereno) slušaju i u tamošnjim kafićima. Jer, ukus je kao i voda: uvijek nekako pronađe put do ishodišta.

Ako ćemo pravo, i sa zvanjima i priznanjima za Dan grada mogli smo gore proći. Mogao je, recimo, počasni građanin biti Matija Bećković. Što, on je već bio? Dobro, sigurno neće opet.

Ako ćemo pravo, i Miroslav Vojnić Hajduk dočekao je trenutak »ako me se sete – sete«. »Setili« su ga se. Dosta je toga u najkritičnijim danima moderne povijesti ovoga grada uradio, a da ga se preodjeveni nasljednici radikalske ideologije ne bi sjetili. Neskrivena odanost tadašnjoj vlasti i »uridnikovanje« Bunjevačkim kalendarom temeljni su kamen za priznanje Pro urbe po ideološkim i mentalnim kriterijima ne samo predlagača nego i Skupštine grada, koja je to usvojila. Po standardima pravopisa i kriterijima pismenih ulomak iz Bunjevačkog kalendara za prostu 1995., a koji je potpisao aktualni nositelj priznanja Pro urbe govori sve. Dakle, čujmo i počujmo: »Ministarstvo kulture Republike Srbije proglasilo je 1995. g., za godinu kulture. Ja se niki baš ne bi složio da je kultura štogod što se mož odridit od kad do kad će trajat, već je to štogod što stalno traje (...) Aktivna uloga naše zemlje u cilju uspostavljanja konačnog i pravidnog mira, je, istina, donela ništo malo skidanja sankcija, al' se tu i stalo. Nikako da svit prizna da je pogrišio, a u to su se tušta puta mogli uvirit, samo da su tili...«. Gledano i tada i sada: jedan za pismenost, pet za odanost! To što pismenost u dobroj mjeri odaje i stanje opće kulture, pa i svijesti pojedinca za lokalnu samoupravu bitno je koliko i znanje supina u latinskom. Odridit-odredit, pravidnog-pravednog...? Isti kupac, drugo pasovanje.

Ako ćemo pravo, možda se u međuvremenu – bar za ovu priliku – spomenuti nositelj priznanja Pro urbe bar opismenio. Pa imao je za to tridesetak godina i udžbenike, Provopisni priručnik i Gramatiku bunjevačkog jezika koje, istina, kao da je sam pisao. Sve tiška griška do teške greške u njima. Njima na radost, a pismenima na žalost.

To je, što bi opet rekao veliki Đole, pravo stanje stvari oko ceremonije zvane proslava Dana grada: parada sluganjstva i kiča. I, ako ćemo pravo, možda bi najpoštenije bilo da predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara István Pásztor – isti onaj koji je uoči raskida koalicije optužio Demokratsku stranku za »balkanizaciju Subotice« – već sada za počasnog građanina sljedeće godine predloži bivšeg gradonačelnika Bogdana Labana! Po sadašnjim kriterijima boljeg kandidata za to nema. I zbog grkljana, i zbog betonskih cipela i zbog bazena i teniskog igrališta u dvorištu.

Z. R.