Intervju Intervju

Nepovoljna demografska perspektiva etničkih grupa u Vojvodini

»Motiv za studij geografije postoji od momenta kada sam se upoznala sa sadržajem geografije i shvatila da je to znanost koja proučava svaki segment čovjekovog života (i fizički i društveni). PMF sam upisala 2005. godine, diplomirala 2009. godine, master obranila 2010. godine, a doktorsku disertaciju 2016. godine, s prosjekom 10.00 na svim razinama studija, što me je sigurno na neki način opredijelilo za nastavak usavršavanja kroz znanost i nastavu na ovoj instituciji«, kaže dr. sc. Milica Solarević, koja je od travnja ove godine u zvanju izvanredne profesorice za uže znanstveno područje društena geografija.

Njeno polje interesiranja i istraživanja usko prati društvene promjene, a fokus je na demografskim trendovima (fertilitet, bračnost, starenje stanovništva, međugeneracijska solidarnost i migracije), kao i na povezanosti demografskih struktura s turizmom i usklađivanju demografskih struktura s trendovima razvoja informacijskih tehnologija. »To su teme kojima ću se baviti i u budućnosti i u okviru njih ću raditi na budućim projektnim aplikacijama brojnih EU i nacionalnih fondova, zajedno s kolegama sa svoje institucije i inozemnim partnerima«, kaže dr. sc. Solarević. S njom smo razgovarali o demografskim promjenama u Vojvodini.

U svom radu Perspektiva demografskog razvoja etničkih grupa u Vojvodini do 2050. godine navodite kako je Vojvodina u posljednja tri stoljeća jedna od etnički najheterogenijih regija u Europi. Multietničnost Vojvodine se često navodi kao njeno bogatstvo, međutim evidentno je da ta raznolikost sve više nestaje. Koji su glavni pravci promjena etničke strukture Vojvodine u posljednjih 150 godina?

Multietničnost i multikulturalnost jesu karakteristike AP Vojvodine koje je svrstavaju među jedinstvene u Europi, a historijski gledano i u svijetu. To je neprocjenjivo društveno bogatstvo, ali kada se promatra statistički, neke projekcije pokazuju negativne trendove. To se prije svega odnosi na etničke grupe koje su zastupljene malim udjelom u ukupnom stanovništvu, pa zbog nepovoljnih demografskih trendova njihov identitet »na papiru« nestaje. Ipak, postoji niz primjera koji pokazuju kako i manje zastupljene etničke grupe gledano u postotcima itekako njeguju svoje naslijeđe i identitet i čuvaju ga, ako ništa drugo onda bar lokalno (recimo Bunjevci na sjeveru Vojvodine, Rusini u Ruskom Krsturu i Kucuri). Stoga je upravo teritorijalni razmještaj etničkih grupa važan aspekt i faktor demografskog razvoja Vojvodine. Promjene etničke strukture bile su (i dalje su) uvjetovane različitim prirodnim priraštajem i migracijskim kretanjima, pa su neke etničke grupe bilježile porast apsolutnog broja, ali i udjela u ukupnom broju stanovnika, a neke stagniranje ili opadanje. U novije vrijeme skoro sve etničke grupe pokazuju iste ili slične (nepovoljne) demografske trendove (izuzev recimo Roma i Bošnjaka u određenim pokazateljima). Važno je istaći da su se u posljednjih 150 godina mijenjali popisni i drugi kvantitativni kriteriji utvrđivanja etničke strukture (jezik, vjeroispovijest, nacionalna opredijeljenost), pa je analiza bila rezultat interpretacije autora. Osim toga, pravci promjena bili su često diktirani političkim događanjima.

Što su uzroci i moguće posljedice ovih promjena?

Brojni faktori su utjecali na promjenu etničke strukture Vojvodine, kvantitativno i kvalitativno, a posljedice su najčešće uočljive ako se promatra teritorijalno diferencirano. Na tok promjena etničke strukture i općih demografskih promjena utjecali su brojni faktori: seobe naroda, ratovi (prije svega dva svjetska rata), epidemije, promjene država i granica, ekonomske promjene, urbanizacija, industrijalizacija, kulturno naslijeđe i drugo. Neki od ovih faktora djelovali su stimulativno i pozitivno u pojedinim razdobljima, a neki pak negativno. Istovremeno, djelovali su i faktori koje ne možemo u potpunosti svrstati u društveno-geografske, kao što su promjene prilikom deklariranja o nacionalnoj pripadnosti, različite metodologije prilikom popisa, anacionalno izjašnjavanje, nacionalno mješoviti brakovi, asimilacijski i integracijski procesi, kao i neke izvanredne ili specifične društveno-političke okolnosti. Što se tiče posljedica, imajući u vidu proces demografskog starenja stanovništva, opadanje fertiliteta i usvajanje niskih reproduktivnih normi koje ne osiguravaju prosto obnavljanje stanovništva, ne mogu se očekivati populacijski održive promjene i povoljna demografska perspektiva etničkih grupa u Vojvodini. Prema projekcijama do 2050. godine, pojedine etničke grupe bit će na rubu opstanka, a procesi asimilacije vremenom će dovesti i do »nestajanja« pojedinih etničkih grupa ili njihovog vrlo malog udjela u ukupnom stanovništvu.

Navodite kako su posljedice Velikog rata (Prvi svjetski rat, 1914.-1918.) donijele neke od prvih značajnih promjena etničke strukture Vojvodine. Navodite i kako se »ekstreman porast uočava kod Hrvata«. Kako je došlo do ovog porasta?

Prvi svjetski rat je zaista bio Veliki rat, po svim mogućim aspektima, a imajući u vidu da je na teritoriju Srbije bila granica Austro-Ugarske, jasno je da je ovaj rat donio brojne i trajne promjene i posljedice. One su bile teriorijalne, političke, društvene, ekonomske, pa svakako i demografske. Manifestirale su se kroz ogromne fizičke gubitke, negativan prirodni priraštaj, kao i promjene izazvane završetkom rata i promjenom državne vlasti (iseljavanje pojedinih etničkih grupa, promjene u etničkom izjašnjavanju i drugo). Jedna od najuočljivijih promjena odnosi se upravo na hrvatsku etničku grupu, ali ona se u najvećoj mjeri manifestirala statistički, odnosno promjenom u izjašnjavanju dotadašnjih Bunjevaca (izjašnjavanje kao Hrvati).

Kako su utjecali ratovi na prostoru bivše SFRJ na etničku strukturu Vojvodine?

Prema nekim izvorima broj ratova koji su se dogodili u 20. stoljeću premašuje broj ratova i sukoba tijekom prethodnih devetnaest stoljeća. Teško je to procijeniti, ali je izvjesno da je naslijeđe ratova iz 20. stoljeća ostavilo najviše traga, prije svega jer su imali karakter svjetskih ratova. Teritorij bivše SFRJ bio je zahvaćen ovim procesima, prošao kroz brojne promjene političkih granica, a posljedice su neminovne. Prvi svjetski rat trajno je promijenio političko-geografsku sliku svijeta, a desetljećima prije Drugog svjetskog rata brojni faktori utjecali su na demografske promjene. Na ovim prostorima započela je kolonizacija 1919. godine s ciljevima socijalne, političke i nacionalne prirode. Poseban nacionalni cilj bio je povećanje udjela pripadnika jugoslavenskih naroda u pograničnim područjima, kako bi se spriječila denacionalizacija područja na kome se dugi niz odvijalo naseljavanje Nijemaca i Mađara. Međupopisno razdoblje 1921. – 1931. obuhvaća i rezultate planske kolonizacije stanovništva iz drugih dijelova novoformirane države u Vojvodinu. U razdoblju između popisa stanovništva 1931. godine i popisa stanovništva 1948. godine i za vrijeme Drugog svjetskog rata iseljavanjem najvećeg dijela njemačkog stanovništva i kolonizacijom stanovništva iz ekonomski nerazvijenih područja Jugoslavije znatno se utjecalo na budući demografski razvoj Vojvodine. Osim ratova, ovi prostori bili su zahvaćeni regionalnim sukobima pred kraj 20. stoljeća, ponovo definirajući nove granice. Kad se mijenja granica, mijenja se mnogo toga, a primarna uloga i definicija granice uvijek je da razdvaja »nešto« i »nekoga« od »nečeg« i »nekog drugog«. Osim fizičkih žrtava, koje su globalno najstrašnija posljedica bilo kog rata i sukoba, prostorni razmještaj i distribucija stanovništva je promijenjena, prije svega uslijed migracija izazvanih sukobima. Prinudne migracije imale su kao posljedicu veliki broj izbjeglica, stvaranje etnički homogenijih regija i iseljavanje jugoslavenskih naroda u njihove matične republike. U Vojvodini se to najviše osjetilo po iseljavanju Hrvata i njihovom ponovnom izjašnjavanju za Bunjevce i Šokce i po doseljavanju Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U najvećoj mjeri i uvijek »trpe« pogranična područja, koja su postala depopulacijska i ekonomski ugrožena. To je slučaj sa svim pograničnim područjima u Srbiji, pa i u brojnim drugim državama, bez obzira na sukobe.

Kakve su demografske projekcije najbrojnijih etničkih grupa u Vojvodini do 2050. godine prema Vašim istraživanjima?

Demografske projekcije je nezahvalno raditi za manje populacijske grupe, jer su apsolutne brojke na kojima se definiraju indikatori male. Međutim, ovakva praksa često je popularna u društvenim istraživanjima, pa je najbolje reći da se na osnovu projekcija može zaključiti o određenim trendovima promjena, ali ne i o intenzitetu tih promjena. Primjera radi, očekuje li se da broj stanovnika opada ili raste i slično, ali ne i precizno koliki će biti porast ili pad. Prilikom prikupljanja podataka za svoje istraživanje uočila sam da je došlo do homogenizacije demografskih faktora koji utječu na etničku strukturu Vojvodine. Istraživala sam najbrojnije etničke grupe u Vojvodini. Ukupan broj stanovnika srpske, mađarske, slovačke i hrvatske etničke grupe će kontinuirano opadati do kraja projektiranog razdoblja (od 20% do preko 30%), dok će romska populacija bilježiti blaži, ali konstantan porast. Stopa rasta je, samim tim, negativna za navedene etničke grupe, osim za Rome. Do polovice 21. stoljeća vrijednosti stope ukupnog fertiliteta (broj živorođene djece po ženi) za sve etničke grupe, osim romske, neće dostizati nivo od »potrebnog« 2.1 djeteta po ženi koji je neophodan za prostu reprodukciju stanovništva (da naredna generacija bude jednako brojna kao i prethodna). Republički prosjek je oko 1.5 djece po ženi. Vrijednosti će blago rasti, pretpostavlja se zbog djelovanja mjera populacijske politike i očekivanog boljeg standarda, ali nedovoljno. Vrijednosti hrvatske etničke grupe na početku razdoblja (2011. godine) su najniže, svega nešto više od 1 djeteta po ženi, što je jedan od najnižih nivoa fertiliteta na prostoru Europe. Sve etničke grupe, osim romske, do kraja projektiranog razdoblja neće dostići vrijednost jedinice za stope reprodukcije, odnosno neće doći do zamjene generacije. Trend porasta očekivanog trajanja života nastavit će se i do polovice 21. stoljeća za sve etničke grupe, uz smanjenje razlika među spolovima. Projektirane vrijednosti će dostići skoro 80 godina polovicom 21. stoljeća. S tim u vezi, promjene starosne strukture za sve etničke grupe odrazit će se kroz povećanje udjela stanovništva starijeg od 65 godina (iznosit će i preko 20%).

Kakva je demografska situacija Hrvata u odnosu na druge etničke grupe?

Generalni trendovi skoro svih etničkih grupa u Vojvodini su isti ili slični, ali je intenzitet promjene različit. Hrvatska etnička grupa je prema popisu 2011. godine brojala 47.033 osoba, a prema projekcijama taj broj će 2050. godine iznositi svega 25.025 osoba, odnosno čak 47% manje! Prema popisu 2011. godine prosječna starost stanovništva u Srbiji iznosila je 42,2 godine, što je pri vrhu liste europskih država. Najviša prosječna starost uočava se kod Hrvata (početkom trećeg desetljeća ovog stoljeća prelazi vrijednost od 50 godina). Samim tim udio starosne kohorte 65+ godina očekivano je najviši za hrvatsku etničku grupu, koji od 2030. godine prelazi vrijednost od jedne trećine populacije (čak više od 36%). Dakle, praktično polovicom ovog stoljeća svaki treći Hrvat u Vojvodini bit će stariji od 65 godina, što demografsku situaciju čini alarmantnom i održivost ove etničke grupe stavlja u najnepovoljniji položaj. Iz godine u godinu smanjivat će se udio stanovništva koje može osigurati demografsku revitalizaciju.

Mogu li se uočiti neke razlike u pogledu demografskih pokazatelja i perspektiva opstanka Hrvata u Vojvodini u odnosu na prostornu razmještenost – Bačka, Srijem, Banat?

Kada su u pitanju generalni demografski trendovi, nema teritorijalnih razlika i depopulacija će se nastaviti. Svakako, u općinama gdje je udio Hrvata veći promjene će se intenzivnije osjetiti i obrnuto. Ono u čemu se uočava razlika jest njegovanje kulturnog naslijeđa i snaga lokalne zajednice. Svakako, to neće pridonijeti poboljšanju demografskih trendova, ali će pomoći zadržavanju identiteta, bez obzira na brojnost. Primjera radi, u nekim općinama (kao što je Srijemska Mitrovica), Katolička crkva znatno doprinosi njegovanju kulturnog naslijeđa Hrvata u Vojvodini, a slično je i u nekim sjevernim dijelovima Bačke i Banata.

Zanimljivo je da ste u okviru projekta »Etničke grupe Vojvodine u 21. veku – stanje i perspektive održivosti« surađivali i s kolegama Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba. Kako je došlo do suradnje i hoće li se nastaviti?

Projekt »Etničke grupe Vojvodine u 21. veku – stanje i perspektive održivosti« je dugoročni projekt koji je financiralo Pokrajinsko tajništvo za visoko obrazovanje i znanstveno-istraživačku djelatnost, a kojim je rukovodila prof. dr. Tamara Lukić s PMF-a iz Novog Sada. Nas nekoliko s iste institucije smo od ranije njegovali poznantsvo i suradnju s kolegama Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba, prije svega s kolegicom dr. sc. Sanjom Klempić-Bogadi, pa je poziv za suradnju došao nekako prirodno. Nakon toga poziv je uslijedio i s hrvatske strane, kroz sudjelovanje na konferencijama koje organizira IMIN, a jedna od njih je i koncem rujna ove godine. Osim toga, kolege iz Hrvatske redovito sudjeluju na, prije svega, demografskim konferencijama koje se organiziraju u Novom Sadu ili Beogradu.

Surađujete li s kolegama iz Hrvatske i na drugim projektima?

Osim navedenog projekta i IMIN-a, imala sam prilike u okviru CEEPUS stipendije za razmjenu akademskog osoblja, boraviti u Zagrebu i svoj rad izložiti na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, gdje su mi kao domaćini bili kolege prof. dr. sc. Zoran Stiperski i prof. dr. sc. Aleksandar Lukić. Nakon toga sudjelovala sam kao članica znanstvenog odbora u okviru konferencije koju su organizirali, kao gost na radionicama njihovih projekata. Posebno ističem suradnju u okviru Erasmus+ projekta kojim rukovode kolege sa Sveučilišta u Rijeci, uz potporu brojnih partnera iz Hrvatske. Sudjelujem kao članica tima PMF-a iz Novog Sada, a sudjeluju još partneri iz Bosne i Hercegovine i Slovenije. Svakako, u planu je nastavak suradnje sa svim navedenim institucijama, prije svega u okviru istraživačkih projekata.

U okviru navedenog projekta, a i u drugim istraživačkim projektima, Vaše polje istraživanja čine i kulturne manifestacije, poljoprivredni, gastronomski proizvodi u funkciji razvoja turizma. U kojoj mjeri kulturne manifestacije, autentična gastronomija, turizam doprinose prepoznatljivosti i očuvanju kulture i mogu pridonijeti očuvanju nacionalnih manjina u Vojvodini?

Brojne manifestacije, turističke aktivnosti, lokalni gastronomski proizvodi i druge aktivnosti i akcije lokalne zajednice doprinose jačanju svijesti o etničkoj pripadnosti i svijesti o kulturnom naslijeđu, sa svim osobenostima koje su se vremenom izdvojile. To je ono čime se njeguje jedinstveni multietnički identitet Vojvodine, bogatstvo kulture, tradicije i jezika. Posebno se ističu manifestacije, prema mojim zapažanjima, a one svakako mogu biti »iskorištene« za promociju etničke slike Vojvodine. Na terenskoj nastavi studente prve godine akademskih studija vodimo po Vojvodini, a mogu istaći da se posebna pažnja posvećuje upravo navedenim segmentima, kroz posjete različitim institucijama kulture.

Bavili ste se i temom kvalitete života u pograničnim područjima (posebno Srijem). Prema Vašim nalazima je li »život uz granicu« prednost ili nedostatak?

Kako sam već istakla, pogranična područja su uglavnom demografski i ekonomski najugroženija područja, bez obzira na etničku strukturu i tipologiju pograničnog područja. Privlačni efekti Beograda i većih regionalnih centara (prije svega Novog Sada) su presudni i utječu na polarizaciju razvoja, u svakom smislu. Na taj način, prije svega kroz socio-ekonomske uvjete, stanovnici ovih krajeva život »uz granicu« ocjenjuju kao nepovoljan.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay