Kada se sve posloži u jednom danu, kada imamo u isto vrijeme razloga za radost i tugu, shvatimo da je sve to ona »velika škola« zvana život. Tako će ovogodišnji 1. rujna ostati upamćen po isprepletenim osjećajima radosti (prvašića), tuge (ukopa) i proslave (Dan Grada Subotice). Previše za jedan dan.
Nakon nepune dvije godine biskupstva mons. Slavka Večerina Subotička biskupija ostala je bez pastira, koji je bio tek treći biskup ove mjesne Crkve. Imao je planove, želje, volju... ali iznad naših ljudskih planova tu su Božji, pa se tome ne možemo, niti smijemo protiviti. Crkva je doživjela i preživjela puno više nego bilo koji pojedinac, tako neće ni sada stati, ali je s ljudske i vjerničke strane tužno saznanje da više nema biskupa. Do imenovanja drugoga proći će još dosta vremena, bar tako kažu oni koji se razumiju, ali to svakako nije na nama. Niti ćemo imenovati niti biti imenovani.
U svom ovom sivilu i tuzi ima i radosti. Tko bi bio bolji nositelj radosti od djece? Bezbrižni i sretni, jer su stasali za školu, jer će učiti čitati i pisati, računati, jer će se moći igrati i družiti, dijeliti užinu, svađati se i koškati, pa ponovno pomiriti... Sve su to jednostavne, svakidašnje radosti kojima smo se mi odrasli zaboravili radovati. Zaboravili smo stati, porazgovarati, veseliti se malim, jednostavnim stvarima. Ali nije ni čudo, kada treba ispratiti sve »nove radosti« poput povećanja cijena, štednje električne energije, promišljanja kako i s čim se grijati kada nas i Sunce napusti. Kako opremiti »nositelje radosti« za novu školsku godinu? A tek za predstojeću jesen, zimu...? Pa i sve nabrojano, a vjerujem da bi svatko imao što pridodati, nije neko opravdanje, jer za osmijeh, iskreni stisak ruke, pa i zagrljaj ne treba puno. Stoga bismo mogli, bar ponekad, priuštiti si taj »luksuz« pa one jednostavne, male stvari, učiti od djece. Jer, imali bismo što.
Ž. V.
