Širom Vojvodine

Kineska urma iz Monoštora

U Monoštoru je prije 12 godina podignut prvi zasad kineske urme – žižule. Ovu i danas na ovim prostorima rijetku biljku zasadio je Dejan Kovač. Po struci je bravar, to je posao kojim se i danas bavi, ali je uz to registrirao i zasad kineske urme. Uvijek se u životu trudio uz glavni posao imati još neki dodatni prihod, više od 10 godina to je kineska urma. Jeste kineska urma bila nešto novo i neobično, ali nije se Dejan tek tako odlučio na zasad ovog voća. Iz hobija je sadio razne vrste, ali samo po nekoliko stabala. Sve dok nije pretražujući internet naišao na kinesku urmu – žižulu, koja mu se učinila interesantnom, pa je odlučio zasaditi ovu neobičnu voćku. »Njena iznimna ljekovitost, otpornost na visoke i niske temperature, skromna zahtjevnost što se tiče strukture zemljišta gdje je zasaditi, relativno lako održavanje te mogućnost uporabe u razne svrhe potaknuli se me da razmišljam o njenoj sadnji. Saznanje da je ova biljka stara četiri tisuće godina i da u njenoj postojbini postoje znanstveno dokazano stabla stara i tisuću trista godina, da je žižula kao biljka i njen plod rijetkost na ovim prostorima, a u SAD-u je hit, učvrstilo je moju odluku da je žižula dobar izbor«, kaže Dejan.

Certificirana organska proizvodnja

Traganje za žižulom nije bilo lako, ali za Dejana to nije bio razlog za odustajanje. Internet mu je na početku bio, a i sada je najveći izvor informacija vezanih za žižulu. »Počeo sam prije dvanaest godina sa 140 sadnica koje sam kupio u Sloveniji. Cijena nije bila mala i prve sadnice su koštale 17 eura po komadu. Danas je cijena jedne sadnice i do 40 eura. Osnovao sam poljoprivredno gospodarstvo i već na početku ideja mi je bila dobiti certifikat organske proizvodnje, što sam i uspio«, priča Dejan.

Prije samog dobivanja cerfitikata tri godine Dejanovi zasadi bili su pod nadzorom nadležnih tijela. No, ni tu nije kraj priče sa certifikatom, jer treba dobiveni certifikat svake godine obnavljati, što znači da se njegova proizvodnja kontinuirano prati i kontrolira.

Na pitanje koliko je u stvari bio spreman za žižulu, Dejan šireći ruke objašnjava da je sa sadašnje pozicije očigledno bio spreman na izazov. Po kupovini sadnica i njihovoj sadnji sve ostalo što je dolazilo rješavao je u hodu. Po njemu žižula nije zahtjevna ni što se tiče sadnje, a ni održavanja te tu i nije imao problema. Prvi problemi su mu se pojavili nakon tri godine kada je došao prvi ozbiljan rod. »Naravno problemi se uvijek pojave kada ih najmanje želimo, a to je ovdje bio trenutak kada je bilo potrebno prodati ubranu žižulu. Rodila je kao što smo svi željeli, od nje sam mogao praviti rakiju, pekmez, džem, čaj..... no meni je bio potreban novac da bi počeo vraćati uloženo. I tu mi se sreća osmjehnula pa sam svu žižulu koja nije pretvorena u rakiju prodao u Beograd. Za Kineze koji žive i rade u Beogradu čak nije bilo ni dovoljno«, kaže Dejan. Proizvodnju je širio, ali više proizvoda značilo je i nove poteškoće s prodajom, koju je usložnjavala udaljenost tržišta. » Pravi pomak kod plasiranja proizvoda desio se nakon posjete novinara Bore Otića i mog pojavljivanja u emisiji Petkazanje«, kaže ovaj proizvođač neobičnog voća.

S jednog stabla do 50 kilograma

Žižula ima kratku vegetaciju, cvjeta u svibnju i lipnju. Bolje plodove donosi raniji cvijet. Sezona berbe počinje u rujnu i traje do sredine listopada, a bere se svaka tri dana. U prosjeku jedno stablo daje 35 do 50 kilograma ploda. Žižula ima okus jabuke, a plod dostiže veličinu omanjeg jajeta. Još jedna dobra osobina žižule je da kad izgubi sočnost i osuši se, ostaje jestiva pa se čak može reći da je u tom obliku specijalitet. Biljka nije podložna napadima štetočina i kukaca ili biljnih bolesti, ali zato zasadi mogu stradati od olujnog nevremena i tuče. Stabla je potrebno orezivati i to se može raditi i kada je biljka zelena ili tijekom zime.

»Prodajem i plodove i sadnice. Prošle godine kod mene su sadnice kupili Koreanci koji su u Srbiji podigli zasad. Žižula se sadi u jesensko vrijeme, a iz iskustva mogu kazati da je najbolje zasaditi sadnicu koja je dostigla visinu od dva metra, što znači da je već dobro razvijena. Takve sadnice i prodajem«, kaže Dejan.

Što se tiče planova za budućnost, uz osmijeh kaže da mu je kao prvo želja rasteretiti u sve zahtjevnijim poslovima berbe svoje najbolje berače koji su mu i inače najveća potpora u ovom poslu – suprugu Ines i kćeri Saru, Ivu i Srnu. Želi povećati površinu zasada i usavršiti ne samo proces gajenja žižule, već i stvaranje novih oblika proizvoda od žižule za što ima ideje koje su veoma realne te i na taj način brendirati u više oblika svoj proizvod na tržištu.

Željko Šeremešić