Širom Vojvodine

Od rudnika ugljena do atraktivnog ljetovališta

Vrdnik je mjesto smješteno na južnim obroncima Fruške gore, nekada nadaleko poznato po rudniku uglja, a danas jedno od najatraktivnijih banja i ljetovališta u Srijemu. Ovo mjesto krasi nacionalna raznolikost jer u njemu živi više od 30 nacija, a među njima i manja katolička zajednica. Prvo mjesto obilaska ovog danas atraktivnog turističkog mjesta bila je kapela svete Barbare, zaštitnice rudara. Tu nas dočekuje župnik prečasni Blaž Zmaić koji je nedavno proslavio 42 godine župnikovanja u Srijemu. U ovoj priči on je glavni sugovornik, s obzirom na njegov dugogodišnji boravak i poznavanje ljudi s tog područja. On je i autor nekoliko knjiga o župi Irig i o svom župnikovanju u Srijemu.

Bogata povijest

»Vrdnik se prvi put spominje pod imenom Rednek 1313. godine. Često puta mu je mijenjano ime sve do 1897. godine kada dobija ime Vrdnik-selo i Vrdnik manastir. Od 2010. godine mjesto nosi ime Vrdnik. Potok koji još i danas postoji, dijeli ga na dva dijela. Vjerojatno je najstarije selo na Fruškoj gori i potječe iz vremena neolita. Još prije 1239. godine franjevci su ovdje imali svoj samostan. U Irigu je 1332. godine postojala katolička župa, a župnik se zvao Klement. Vrdnik je osamdesetih godina XVI. stoljeća imao 82 kuće, a 1810. godine bilo ih je 164. Iskopavanje ugljena započinje 1804. godine, zatim izgradnja željeznice, a kuće su se zvale Stare i Nove kolonije. Rudnik se zatvara 1968. i 1969. godine«, kaže župnik Zmaić.

Kako dalje navodi, 1971. godine u Vrdniku je živjelo 4.065 stanovnika. U vrijeme iskapanja uglja u njemu su radili pripadnici čak 38 nacija.

»U Vrdniku 1919. nije bilo katolika. Tek 1822. godine bilo ih je četvoro, 1916. godine 947 i 1928. njih 3,012. Molitvena kuća izgrađena je 1850. godine. Oko 1900. godine mjesto okupljanja vjernika postaje jedno krilo u školi, a od 1895. do 1968. godine, katolici su dobili svoje mjesto. Tada je to bila mjesna ambulanta (tzv. sanatorij), uređena kao kapela, kao što je i danas. Kada sam došao u Vrdnik prije 42 godine, obilazio sam više od 200 kuća. Sada ih je nešto više od 100. Tijekom pandemije broj vjernika nije se smanjio niti povećao. Vjernici su prije pandemije dolazili pola sata prije svete mise i ostajali poslije nje na druženju. Sada toga ima puno manje. Ono što krasi Vrdnik je jedinstvo i suradnja između cijelog stanovništva, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Već 22 godine radim u školi u Irigu kao vjeroučitelj i trudim se zadržati tu djecu. Obilazim ih u župi i filijalama, nosim im darove, a često sam s njima i na maturalnim zabavama«, navodi naš sugovornik i dodaje da je stanovništvo danas izmiješano, a česti posjetitelji crkve su i turisti koji u Vrdnik dolaze iz udaljenijih gradova Srbije.

Procvat turizma

Od nekadašnjeg rudnika uglja, Vrdnik je danas postao popularno turističko mjesto. Posebno su značajne termomineralne vode. Ovaj izvor otkriven je 1953. godine. Danas se tu nalazi banja Vrdnik sa šest bazena smještenih u blizini termalnih izvora temperature od 32 stupnja Celzija, zatim hotel Premier Aqva, a tu su i kulturno-povijesni spomenici, utvrđenje Vrdnička kula i najnovije Fruške terme. Posljednjih godina sve je više vila, apartmana i luksuznih hotela.

»U Vrdniku sam nekada radio na održavanju strojeva u radionici u rudniku, a po zanimanju sam alatničar. Moj djed i otac su također nekad radili u rudniku. Kada se rudnik zatvorio, osnovano je građevinsko poduzeće čiji su radnici išli raditi po bivšoj Jugoslaviji gdje su se otvarala nova okna. Njima sam se i ja priključio. Radio sam u Krivoj Palanki, na Kosovu, a najviše vremena sam radio u Boru gdje sam i nastradao upravo na dan svete Barbare, 4. prosinca. Kada sam se vratio u Vrdnik sreo sam župnika Zmaića i ponudio sam se da održavam crkvu. Danas se u ovom mjestu puno toga promijenilo na bolje. Turizam je procvjetao, dolaze nam brojni turisti, ima puno zaposlenih u ugostiteljskim objektima i hotelima, a otvorene su i tri tvornice«, kaže Zvonko Šarić, zvonar iz Vrdnika.

Život na ranču

Punog nas je srca primila u svoje kućanstvo Radmila Skoverne. U Vrdnik je došla iz Crne Gore 2005. godine. Tada je odlučila udati se za sada pokojnog Josipa, rođenog Vrdničanina.

»Sreli smo se sasvim slučajno u Crnoj Gori. Nikada do tada nisam izlazila iz svoje zemlje i nisam znala gdje je Vrdnik. Najprije smo živjeli kod njegove majke, a kasnije smo kupili svoj ranč, ladu nivu i počeli praviti vikendicu i prateću infrastrukturu. Kada sam došla, na mene je najveći dojam ostavio trenutak kada me je suprug upoznao sa župnikom na misi u katoličkoj crkvi. Prihvatio me svim srcem. Suprug se puno družio s njim i svake druge nedjelje dolazio je kod nas na ručak. Tu tradiciju sam nastavila i poslije smrti supruga i župnik mi je velika podrška u svemu«, kaže Radmila i dodaje da se priviknula na život u Srijemu i da poštuje sve ljude koji u njemu žive.

»Poslije suprugove smrti nastavila sam se baviti poslom koje sam s njim radila, uzgajati voće i peći rakiju. Nekada je to bilo po 700 litara prepečenice. Nijedan posao mi nije stran i nije mi teško. Rakiju prodajem, a nekada smo držali i koze, ovce, patke, piliće, ćurke, jagnjad i jarad. Domaćinstvo sam razradila i našla sebe na ovom ranču. Drago mi je što sam došla ovdje, prilagodila se novom načinu života i što sam upoznala pravoga čovjeka«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.

S. D.