Do ulaska obrazovanja na hrvatskom jeziku u državni odgojno-obrazovni sustav postojale su dvije školske ustanove na kojima se predavalo i učilo na hrvatskom književnom jeziku. Riječ je o crkvenoškolskim ustanovama čiji rad država dugo nije priznavala, što znači da je obrazovanje na hrvatskom u Vojvodini do 2002. bilo u »ilegali«. Prva je katolička klasična gimnazija »Paulinum« u Subotici, kojoj je tek u 3. mjesecu 2004. priznato pravo javnosti, gdje se na srednjoškolskoj razini, za dvadesetak učenika u svakom razredu, stječu osnovna znanja za buduće svećenička zvanja. Druga je »Teološko-katehetski institut«, višeškolska ustanova Subotičke biskupije, koja tijekom 8 semestara obrazuje katehete, to jest vjeroučitelje.
    Institut je utemeljen 1993. godine od strane subotičkog biskupa Ivana Pénzesa, a nastava se odvija na hrvatskom i mađarskom jeziku, s tim da odjeli na oba jezika postoje u Novom Sadu, a u Subotici na hrvatskom, dok je u Totovom selu nastava na mađarskom jeziku. Kako je ovo vjerskoškolska ustanova, ona nije isključivo nacionalna, premda je u svojoj polovici službeni jezik općenja hrvatski. No, polaznici nisu samo Hrvati katolici, nego ima i grkokatolika (Rusina i Ukrajinaca), zatim pripadnika protestantskih zajednica (Slovaka), te desetak polaznika koji su članovi Srpske pravoslavne crkve. Do sada su dvije generacije studenata TKI-a odslušala predavanja, a dvije je trenutačno pohađaju, jer je upis na Teološko-katehetski institut svake druge kalendarske godine. U sve četiri generacije u oba odjeljenja, znači i u Novom Sadu i u Subotici, na hrvatskom jeziku je upisano oko 150 studenata. No, mora se ukazati na činjenicu da ova škola nema pravo javnosti, to jest njezine svjedodžbe službena država ne priznaje, osim što ih prosvjetne vlasti toleriraju, budući da vlasnici ove diplome mogu predavati vjeronauk u školama. Ove škole također nemaju ni sustavno riješeno pitanje financiranja. Prva se izdržava o trošku Subotičke biskupije, dok je druga usmjerena i na financijska sredstva od raznih katoličkih dobrotvornih organizacija iz svijeta.
DOBIVENA SUGLASNOST: Temeljem uredbe Vlade Republike Srbije, od školske 2001./2002. godine, kao što je poznato, počela je vjerska nastava u osnovnim i srednjim školama u Srbiji. Tako je po prvi puta neformalno i neslužbeno u škole ušao i hrvatski jezik, jer su Hrvati drugi po brojnosti katolički narod u SR Jugoslaviji. Nastava iz ovoga predmeta se izvodi na hrvatskom jeziku zbog proste činjenice što ne postoji srpska katolička terminologija. Naravno, na temelju se ovoga ne može govoriti o počecima postojanja nekakvog obrazovanja na hrvatskom jeziku, već samo o predavanju jednog predmeta, koji još i danas ima status fakultativnog.
    Nakon razgovora početkom 2002. godine s predstavnicima pokrajinskih vlasti u Vojvodini, gdje je hrvatska zajednica iznijela zahtjev da želi početi obrazovanje na hrvatskom i to postupno, s prvim razredom osnovne škole, dobila se suglasnost i počinju pripreme, a glavni koordinator svih aktivnosti je Hrvatsko akademsko društvo – HAD. Tako je na osnovi njihove inicijative Izvršni odbor općine Subotica obavijestio sve osnovne škole glede tog pitanja, dostavio uputstvo za upis te je započelo izjašnjavanje roditelja.
KOREKTNA KAMPANJA, SLAB ODZIV: I pokraj korektne medijske kampanje mnogi roditelji Hrvati nisu upisali svoju djecu u hrvatski odjel. Za to postoje brojni razlozi: od pasivnog odnosa prosvjetnih vlasti i upravnih struktura škjola, zatim nedovoljne informiranosti, brige o budućnosti svog djeteta, bojaznosti od razdvajanja, apstinencije u hrvatskom jeziku, nedovoljne sinkroniziranosti hrvatske zajednice i slično.
    I pokraj svih prepreka prijavljeno je odnosno izjašnjeno dostatan broj za 4 odjela na hrvatskom jeziku u Đurđinu, Tavankutu i dvije školi u Subotici. Slično se dogodilo i iduće godine, prilikom upisa u prvi razred druge generacije učenika na hrvatskom jeziku – upisana su djeca u 4 odjeljenja prvih razreda u 4 osnovne škole. Ovome treba dodati da se u jednom broju škola u somborskoj i apatinskoj općini izučava i predmet »Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture«.
    Što se tiče kadrova za rad tu do sada nije bilo većih problema – postoji minimalni broj zainteresiranih učitelj(ic)a, premda postoji problem neadekvatnih škola: nijedna učiteljica nije, naime, završila obrazovanje na hrvatskom.
                     Nastavit će se