Širom Vojvodine
»Vriža« sa somborskih salaša
Domaće lubenice na somborskoj tržnici i na stalnim mjestima prodaje, na ćoškovima ulica gdje isti prodavači prodaju godinama, pojavile su se već polovinom lipnja. I nije to ništa neuobičajeno, jer ove današnje lubenice stižu ranije, a i proizvode se drugačije nego što se to nekada radilo. I drugačijeg su okusa nego one nekadašnje koje su se sijale na otvorenom u kućice, od sjemena koje se ostavljalo od prošlogodišnjih najslađih lubenica. Danas je proizvodnja lubenica intenzivna i skupa, pa se proizvođači trude imati ih što prije, jer su prve koje stižu i najskuplje. Manje je danas i proizvođača lubenica, jer time se bave samo oni koji proizvode za prodaju, a nekada je lubenica bilo skoro u svakom vrtu.
Kućice sa stajnjakom
Lubenice se danas siju u ožujku i drže u plastenicima. Na otvoreno se iznosi već iznikla rasad i sadi na otvoreno ili ako se želi ranije zrenje pod tunele, prihranjuju se i navodnjavaju. Takve lubenice sazriju prije, ali i brže prolaze i već početkom kolovoza kraj je sezone.
»Nekada su se lubenice sijale u kućice tako što se iskopala rupa, u nju stavilo stajsko gnojivo, napravila kupa koja se motikom oblikovala u kućicu i u nju se sijala lubenica. Sjetva je obično bila oko 1. svibnja, kada je cvjetao bagrem. Sjeme se prije toga naklijalo, ostavljalo se sjeme od prošlogodišnjih najvećih i najslađih lubenica, a poslije se pojavilo sjeme iz Italije. Tako sijane lubenice kasnije su i sazrijevale, ali ih je bilo duže, do Bajskog proštenja, koje je u prvoj polovini rujna. Bilo je godina kada je lubenica bilo i u jesen kada su Bosanci dolazili u berbu kukuruza«, priča Ivan Paštrović sa salaša Bezdanski put, čija je obitelj nekada sijala i pol jutra lubenica.
Kaže, nije bilo salaša bez lubenica. Višak se prodavao na tržnici u Somboru i u sezoni tezge su bile pune lubenica. Svatko je na tržnici imao svoje stalne mušterije. Posebno je somborske lubenice voljela vojska koje je tih godina u Somboru bilo nekoliko tisuća.
Prodaja od jutra do sutra
Lubenice iz somborskih salaša prodavale su se i u Baranji, Tavankutu, Bajmaku, čak su se vlakovima nosile i udaljenija mjesta. Poznati proizvođači lubenica bili su i salašari u Nenadiću. Još prije 60-70 godina bilo je nekoliko velikih, poznatih proizvođača, kako kažu u ovim salašima, vriže. Teren za prodaju bili su Bajmak, Tavankut, Stara Moravica, Pačir. Tamo se išlo paorskim kolima.
»Krećalo se noćom, tirali su se konji lagano da se lubenice ne izlupaju. Do ujtru bi stigli i onda prvo prodavali na peci, a što im ostane tirali su konje i kola ulicama i prodavali. Ako taj dan vriža ne bi bila prodata, noćilo se i ostajalo sve dok se ne proda. Onda natrag kući rad novi lubenica i opet na put«, prisjeća se tih godina Katarina Firanj iz Nenadića.
Na njivi gdje su bile zasijane lubenice, otprilike u pola njive, sijao se kukuruz ili suncokret. U tom hladu se pravila i improvizirana kućica za čuvanje lubenica, jer i onda je trebalo rod sačuvati od krađe. Nisu to bile krađe kao ove današnje već više dječji nestašluci. Redom su brali i lupali lubenice. Za čuvanje je bio zadužen obično najstariji član u obitelji, koji je često i cijelu noć i dan provodio čuvajući vrižu. Čuvari vriže imali su uz sebe i psa i batinu. Za svaki slučaj. Vodu i hranu donosili su im od kuće.
Osim od nestašne djece, lubenice je trebalo sačuvati i od vrana, naročito u sušnim godinama, a za to su bila zadužena strašila koja su se postavljala na njivu.
Kasnijih godina lubeničari se se osuvremenili pa su paorska kola zamijenjena gumenjacima, pa je odlazak na udaljenije tržnice bio lakši, ali još uvijek su kola vukli konji što je i dalje značilo polazak tijekom noći. Kada su 60-ih počeli stizati traktori manje vremena se trošilo na putu, što je bila velika olakšica.
No, usprkos tome lubeničari su polako počeli nestajati. Odustajali su i oni koji su se time bavili desetljećima, pa je danas na Bezdanskom putu i na Nenadiću ostalo tek nekoliko proizvođača, koji se tom proizvodnjom bave na suvremen način, kako bi im lubenice sazrele što prije, onda kada su i najskuplje.
Z. V.
