Kiše u Vojvodine nije bilo tjednima, one prave mjesecima, a ako je i bilo tek je pokupila prašinu i dala malo lažne nade da ova godina i neće biti tako crna. Lažnu nadu da su već usahli kukuruzi samo fatamorgana koja se priviđa uvijek nezadovoljnim poljoprivrednicima.

Ali kiše nema, pa nema, pa će sada i oni koji skreću pogled od suhe zemlje i sparušenih usjeva čini se morati priznati: suše ipak ima. Ne baš svojom voljom, već više pod pritiskom ratara koji na mišiće pokušavaju izgurati ono što je svima očigledno, samo ne onima koji vode agrarnu politiku i koji bi (valjda im to stoji u opisu posla) trebali nešto i poduzeti.

A od suše ruke peru i osiguravajuće kuće i država. S razlogom, jer ako bi suša bila u vrhu rizika u proizvodnji pod otvorenim nebom brzo bi se ispraznile i kase osiguranja i ona državna. Zamislite sada proizvođači kukuruza osiguraju od suše na stotine tisuća hektara, pa i samo da se prizna dio štete iznosi bi se mjerili desetcima milijuna.

Ili zamislite da se suša proglasi elementarnom nepogodom. Ne mora čak ni na cijelom teritoriju, samo tamo gdje su padaline doista bile ispod svakog minimuma. Povlači to za sobom razne olakšice, otpis i pomoć koju bi ugroženi trebali dobiti.

Recimo otpis naknade za odvodnjavanje. Ako će biti iskreni većina poljoprivrednika reći će da su se držeći u rukama uplatnicu samo gorko nasmijali, bez ikakvog komentara, koliko je sve to apsurdno. U godini kada su presušili i odvodni kanali i akumulacijska jezera. U godini kada u atarima nema vode ni za divljač.

I tko zna, možda bi sve to prošlo bez puno buke i galame da se nisu dogodili traktori na ulici. Em su jaki, em su uporni, em je ono što proizvode od životne važnosti, em se ne mogu lako zastrašiti pa se s njima i nije baš igrati. Bolje popustiti.

I kao po običaju opet će se ugasiti samo požar. A što će biti dogodine? O tome kad se dogodi. Zašto bi se uopće razmišljalo o nekom dugoročnom rješenju kad suše možda narednih godinu-dvije i neće biti? A što ako bude?

Z. V.