Kolumne

Kanikula on My Mind

Kako su samo nepoznati autori bili precizni u opisu i definiranju najrazličitijih životnih situacija i mentalnih stanja! Toliko precizni da danas postoji mnoštvo knjiga u kojima su sabrane poslovice i druge mudrosti, a koje su samo zato što je nepoznato tko ih je prvi izgovorio nazvane narodnim. Jedna od takvih je i ona o besposlenom popu kada se nađe u društvu koza i njihovih potomaka. Što tada radi? Pa, poznato je – krsti ih. Tek da se nešto radi.

Sudeći po aktivnostima, nešto slično – i to već duže vremena – događa se i s predsjednikom Saveza bačkih Bunjevaca (SBB) Mirkom Bajićem, koji se svako malo osvrće na svoje susjede, sugrađane, a moguće i rodbinu, uglavnom Hrvate. Točnije: bunjevačke Hrvate. Za razliku, međutim, od spomenutog popa Mirko Bajić svoje susjede, sugrađane, a moguće i rodbinu – raskrštava!

Motiviran valjda dokolicom, a inspiriran moguće poslovičnim popom predsjednik SBB-a je u ponedjeljak poslao priopćenje u kom se okomio na »nosioce vlasti u Novom Sadu i AP Vojvodini«, jer su dali »ogromnu finansijsku i moralnu podršku« manifestaciji Dužijanca u Novom Sadu koja je – u organizaciji Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca – u tri dana protekloga vikenda održa(va)na u »europskoj prijestolnici kulture«. Što je točno Bajiću zasmetalo toliko da je »ogromnu finansijsku i moralnu pomoć« u svom priopćenju krstio protuzakonitom i protuustavnom? Odgovor odmah stiže: bunjevački Hrvati kao nacionalna manjina ne postoje! »U Republici Srbiji danas, pored ostalih, postoji nacionalna manjina – Hrvati i nacionalna manjina – Bunjevci«, grmi tekstualno u svom priopćenju predsjednik SBB-a.

Ponijet takvim emocijama, Mirko Bajić prisjeća se davnih vremena i javnosti ponovno poručuje da su se »pre više od trista godina na ove prostore naselili Bunjevci, a ne Hrvati, ili neki Bunjevački Hrvati«. To što to nigdje ne piše nego namjesto Bunjevaca i Hrvata prašnjave knjige bilježe samo nazive Dalmati ili pak Iliri, Bajiću se ne može zamjeriti. Pa nije to bilo jučer. Senilnost je i inače čudna pojava: zna se dogoditi da se zaboravi što si do jučer sam bio, a povjeruješ u ono što ti sada nalažu o precima.

Ako su stavovi oko toga što je Bajić ovime htio reći jasni, a oko njegove suštine podijeljeni, onda ni cilj ovoga priopćenja nije teško razumjeti: budući sve jači pritisak na državna, pokrajinska i lokalna tijela da uskraćuju »ogromnu finansijsku i moralnu podršku« svim hrvatskim institucijama koje u svom nazivu, statutu ili pak programu koriste pridjev »bunjevački«. Prevedeno s jezika Bajićeva priopćenja to bi u budućnosti moglo glasiti ovako: »nema novca Udruzi bunjevačkih Hrvata dok iz svog naziva ne brišu pojam 'bunjevačkih'«. Ako ste istoga trena pomislili i na Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo – u pravu ste: »ni njima ni krajcare dok ne izbrišu bar jedan od dva etnonacionalna epiteta«.

Stvar s ovakvim stavovima, na žalost, može biti i mnogo gora. Što ako, recimo (naravno, samo recimo) institucije države ne budu reagirale po Bajićevu naputku nego i dalje budu davale »ogromnu finansijsku i moralnu podršku« Udruzi bunjevačkih Hrvata Dužijanca, Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo, Festivalu bunjevački pisama i drugim institucijama koje u svojim nazivima, statutima i programima koriste oba imena? Hoće li se onda – zbog toga što su takve djelatnosti protuzakonite i protuustavne – na listi za kazne naći i sve one državne institucije koje takvu podršku daju i tko će ih hapsiti, suditi im i globiti ih? Hoće li se, konačno, revidirati i Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina kojim će precizno biti definirano da nitko ne smije rabiti izraz »bunjevački Hrvat«, uključujući i one koji ga privatno koriste u svakodnevnom govoru, jer smatraju da upravo time što su Bunjevci oni jesu i Hrvati?

Odgovor na ova hipotetička pitanja ponovno se može naći u narodnim izrekama. Onoj, primjerice, koja glasi: jednim udarcem dvije muhe. Konkretno, možda bi – po ugledu na primjer iz prošloga broja – trebalo porazmisliti o formiranju lokalnoga Stožera za definiranje ispravnih nacionalnih imena na čijem bi čelu, naravno, bio Mirko Bajić. Samo područje djelovanja, međutim, ne bi nužno moralo biti precizno definirano, pa bi Bajić imao široke ovlasti i izvan samog nazivlja institucija. Primjera radi, ispraviti sramni dekret iz 1945. i Hrvatski Majur preimenovati u Bunjevački Majur ili pak iz djela Balinta Vujkova izbaciti sve predgovore i pogovore u kojima rabi izraz Hrvati-Bunjevci. Isto bi se imalo odnositi i na Blaška Rajića i sve njegove predšasnike i suvremenike, kao i na one kojima tek pada na pamet nešto slično izgovoriti ili, nedajbože, napisati. Poput, recimo, budućeg znanstvenog rada doljepotpisanoga pod nazivom »Utjecaj kanikule na glijalne ćelije i endoplazmatični retikulum na primjeru bunjevačkih Hrvata«.

Bunjevački Hrvat