Tema

Primat prava nad realitetom

Analizom diskursa različitih tekstova o položaju i statusu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, a koje proizvode međunarodne i domaće organizacije/institucije, udruge civilnog društva, eksperti i znanstvenici, dr. sc. Sandra Cvikić je u svom članku Srbijanski proces tranzicijske pravde i položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini nastojala ukazati na način na koji je diskurs o položaju i pravima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji oblikovan procesom tranzicijske pravde od 2002. godine do danas. Cilj je njene analize bio utvrditi »zašto su neki iskazi i/ili tvrdnje našli svoje mjesto u diskursu znanja o hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji a neki ne«.

U radu je, među ostalim, analizirala Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Srbiji kako bi utvrdila karakteristike diskursa zakonodavnog normiranja života hrvatske nacionalne zajednice.

Akcijski plan i izvješća

Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Srbiji nastao je po uzoru na planske okvirne dokumente Europske unije 2016. godine, tri godine nakon što je Srbija započela službene pregovore o pristupanju EU. Naime, Srbija je potpisala s EU Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 2008. godine, a od siječnja 2013. započeli su i službeno pristupni pregovori.

Akcijskim planom žele se ciljano otkloniti nedostatci u osiguranju prava i sloboda nacionalnih manjina u Srbiji (koje su utvrdili eksperti Vijeća Europe), kroz mjere i aktivnosti koje će odrediti budući razvoj i integraciju nacionalnih manjina, navodi se među ostalim u ovom planu.

Nakon sažetog prikaza svih jedanaest poglavlja dr. sc. Cvikić postavlja pitanje jesu li se i u kojoj mjeri ostvarile planirane aktivnosti tako da se poboljša položaj nacionalnih manjina u Srbiji pa tako i položaj hrvatske nacionalne manjine.

Odgovor na to pitanje je autorica potražila u izvješćima domaćih i međunarodnih institucija i organizacija koje nastaju nakon 2016. godine.

Na temelju analize izvješća Vijeća Europe iz 2018. godine dr. sc. Cvikić je zaključila kako je »vidljiva stagnacija ili pogoršanje stanja vezanog za ispunjavanje obveza Srbije u uporabi hrvatskog jezika, dok je napredak ustanovljen jedino u području bilateralnih i multilateralnih međudržavnih odnosa država u kojima žive govornici hrvatskog jezika«.

U četvrtom mišljenju za Srbiju savjetodavnog tijela Vijeća Europe o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina iz 2019. godine pak, navodi, da je zakonodavni okvir solidan, ali se njegovo provođenje ne nadzire kroz pristupe temeljene na dokazima.

Tako izvješće naglašava kako zbog nedostatnih podataka nije moguće procijeniti zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj upravi, dok nacionalne manjine kontinuirano izvještavaju o tome da su podzastupljene čak i u onim lokalnim uredima državne uprave i područjima u kojima su tradicionalno naseljeni ili žive u većem broju. Stoga se ističe kako je potrebno značajno poboljšati zastupljenost nacionalnih manjina na lokalnoj razini kako bi se osigurala njihova integracija i uključenost u društvo.

Također se ističe kako je, osim toga što ne postoje pouzdani ili ikakvi podatci za procjenu učinkovitosti provedbe mjera osiguranja manjinskih prava iznimno malo i istraživanja/studija koja se bave međuetničkim odnosima u Srbiji.

Nadalje, dr. sc. Cvikić navodi sve zakone koji uređuju područje zaštite nacionalno-manjinskih prava i izvješća domaćih i europskih tijela, izvješća ombudsmana.

Među ostalim, autorica navodi preporuku Europske komisije nakon ex post analize trenutačnog akcijskog plana da Srbija treba uspostaviti okvir za sustavno prikupljanje podataka i revitalizirati međuetničke odnose, uzimajući pri tome u obzir kako u taj proces treba uključiti većinski narod.

U samo jednoj rečenici se u ovom izvješću iznosi tvrdnja kako unatoč obvezama zakonodavca da uzme u obzir etničku strukturu stanovništva manjine i dalje ostaju podzastupljene u javnoj upravi. U izvješću se navodi i kako, unatoč tome što je zakon o državnim službenicima uveo određene promjene kako bi se uveli registri javnih/državnih zaposlenika u okviru kojih se daje mogućnost da osobe dragovoljno iznesu svoju nacionalnu pripadnost i da se ti podatci prikupe, cjelokupni sustav još nije u funkciji.

Moć zakonodavnog normiranja

Autorica navodi kako ne pretendira dati iscrpan prikaz stanja i učinaka primjene zakonodavno-normativnog okvira zaštite prava i sloboda hrvatske nacionalne manjine već nastoji pokazati kako kroz normiranje života u svrhu osiguranja ravnopravnosti i integriranosti manjinskih populacija u postkonfliktno društvo na univerzalnim vrijednostima propagiranih politika tranzicijske pravde, ali i Europske unije, često dugi niz godina ne dolazi do željenih društvenih promjena. Suprotno od očekivanog, tvrdi autorica, način primjene ali i društveno-politički kontekst posebnosti lokalnih sredina određuju trajanje i tijek aktivnosti, kako državnih institucija i organizacija, tako i samih lokalnih zajednica koje u svojim sredinama trebaju izgrađivati suživot temeljen na povjerenju i toleranciji.

Isto toliko koliko su i popisi, odnosno brojke, određujuća determinanta položaja i prava što ih hrvatska nacionalna manjina ima u Srbiji toliko su to i zakonski akti koji u praksi sve do danas nisu omogućili puno integriranje hrvatskih zajednica u poslijeratno srbijansko društvo.

Iščitavajući izvješća, autorica ističe kako izvješća kontinuirano izostavljaju inicijalne uzroke koji određuju društveni položaj hrvatske nacionalne manjine u suvremenom srbijanskom društvu, ali i odnos većinskog naroda prema pripadnicima hrvatskog naroda – a to su ratovi i teret tog povijesnog naslijeđa trauma, nasilja i progona koji nose i manjinske zajednice i većinski narod.

Autorica ističe i nedostatak podataka o ostvarivanju manjinskih prava: »Također se ne zna gotovo ništa o načinu na koji se prava i slobode hrvatske nacionalne manjine ostvaruju na lokalnim razinama općina i AP Vojvodine gdje ih brojčano ima najviše, dok izvješća najčešće generaliziraju probleme nacionalnih manjina što posljedično dovodi do njihova normiranja u kategorije koje ne odgovaraju stvarnoj slici stanja za svaki manjinski narod pojedinačno. Moć zakonodavnog normiranja života pripadnika hrvatske nacionalne manjine u suvremenom srbijanskom društvu prema tome perpetuira odnos podjarmljivanja i kontrole dok istodobno propisuje prava i slobode kojima se u postkonfliktnom realitetu srbijanskog procesa tranzicijske pravde hrvatske zajednice trebaju integrirati«.

Diskurs zakonodavnog normiranja u planskim dokumentima, ali i izvješćima, tvrdi autorica, »pretpostavlja primat prava nad realitetom življenja manjinskih naroda koji u okolnostima dubokih društveno-političkih previranja s tragičnim ishodom velikih ratnih razaranja i ljudskih gubitaka, u srbijanskom društvu postkonfliktne tranzicije i eurointegracije trebaju izgraditi život kao da tog naslijeđa nema i da ih većinski narod prihvaća, jer je prošao katarzu suočavanja s prošlošću koju proces tranzicije zahtijeva«.

Prema dr. sc. Cvikić, ne samo o hrvatskoj nacionalnoj manjini nego i o svim nacionalnim manjinama u Srbiji, iz diskursa izvješća jako malo se može doznati o njihovom stvarnom položaju i problemima jer »samorefleksivnost kao opća karakteristika suvremenoga srbijanskog društva na razini utvrđivanja stvarnih uzroka ali i posljedica koje određuju život manjinskih zajednica ne postoji«.

J. D. / Izvor: Sandra Cvikić, Srbijanski proces tranzicijske pravde i položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini, u: Demografska i društvena održivost Hrvata u Vojvodini, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2022.