Rajko Ljubič započeo je snimanje svog novog filma pod radnim nazivom »Božićni običaji«, prema scenariju koji je napisao Alojzije Stantić, koji i rukovodi ovim projektom. Film je dokumentarno-igranog žanra, radnja se odvija na salašu gdje se prate običaji vezani za određeni dan, a snimanje se odvija na Čikeriji i Hrvatskom majuru, na autentičnim salašima Kate Stantić, Jose i Martina Gabrića.
    Bunjevački Hrvati imaju svoje običaje o svakom većem blagdanu, a zbog specifičnosti tih običaja u subotičkom kraju, dragocjeno je njihovo vizualno dokumentiranje radi očuvanja kulturne baštine, jer neki od tih običaja polako padaju u zaborav.
SKUPLJENA I OBRAĐENA GRAĐA O NARODNIM OBIČAJIMA: »Projektu smo pristupili radi dokumentiranja božićnih narodnih običaja bunjevačkih Hrvata. Naš projekt obuhvaća i snimanje običaja prije Božića, tako da film započinje najsvečanijim i najradosnijim danom prije Božića kada se slave Materice. To je dan posvećen majkama i ženskom svijetu u trećoj nedjelji Došašća. Slijedi prikaz dana kada se slave Oce, posljednje nedjelje pred Božić, kada se čestita očevima. Potom film bilježi Badnji dan kada se posti i ne jede se do večere. Na Badnji dan prije ponoći kreće se u crkvu na misu polnoćnicu, a izlazeći iz crkve, ljudi jedno drugome čestitaju blagdan Isusovog rođe-nja, želeći ujedno sretan Božić. Prvi dan Božića je jako svečan, što će se također moći vidjeti u filmu. Ukućani tada idu na veliku misu, a prije objeda upale se svijeće, čestita se Isusovo rođenje i slijedi molitva. Na drugi dan Božića svečarima se čestita sveti Stipan, a na salaše su često dolazili i gajdaši. Film bilježi i običaje na treći dan Božića, na svetog Ivana. Na taj se dan blagoslivljalo vino. Bit će dokumentirani i običaji za kraj godine i na dan Nove godine, kao i običaji na dan Nevine djece, koji je 28. siječnja, kada bi dječaci znali ukrasiti šibu, pa kao ‘šibari’ otići do rođaka i susjeda, te žensku čeljad malo mlatnuti šibom, za što bi dobili neki dar«, kazao je Lojzije Stantić o običajima koji će biti snimljeni, napominjući kako su događaji vezani za običaje smješteni u 1937. godinu, a materijal koji je snimljen u kapeli svete Ane u Tavankutu skraćeni je prikaz šest svečanih misa na latinskom.
    »Moja stara ideja je objediniti na jednom mjestu temeljne zapise o narodnim običajima bunjevačkih Hrvata, jer je o tome tek sporadično pisano i to su samo dijelovi velike cjeline. Radim na knjizi u kojoj će na jednom mjestu biti pokazano kako su se naši običaji održavali, a ovaj dio sakupljene i obrađene građe o božićnim običajima, kao i o običajima pred Božić, bit će i filmski zabilježen«, kazao je Alojzije Stantić.
SNIMANJE FILMA NA SALAŠIMA: »Ovaj projekt smo započeli tako što mi je Alojzije Stantić skrenuo pažnju na jednu emisiju na programu hrvatske televizije u kojoj se govorilo o Božićnjaku, dakle kolačima koji se peku za Božić, ali u toj emisiji nije bila objašnjena suština tog običaja. Kako je imao sakupljenu i obrađenu građu o božićnim običajima, predložio je da snimimo film o tim običajima. U film ćemo uključiti prikazivanje svih običaja od Materica, pa do onih za Novu godinu. Vrlo brzo u projekt su se uključili Grgo Piuković i obitelj Gabrić s Hrvatskog majura. Oni su poznavatelji narodnih običaja, jer i danas održavaju sve te naše stare običaje, a bili su spremni i sudjelovati u snimanju filma. Nakon što se utvrdio scenarij, utvrdili smo i objekte snimanja na dva salaša i do sada smo završili otprilike jednu trećinu filma. Meni je kao filmskom stvaraocu interesantno što i s ovim filmom nastavljam ciklus filmova čija se radnja odvija na salašu i to u davnoj prošlosti, a imat ću mogućnost da osim dokumentarnog materijala koji sadrži ovaj film, napravim u sklopu projekta jednu poluigranu strukturu, kao što je to bio slučaj i s mojim prethodnim filmom ‘Jeka mog ditinjstva’«, kazao je Rajko Ljubič, ističući kako nastojanja Alojzija Stantića da se pronađu sponzori nisu urodila plodom, a financijsku pomoć nisu pružile ni institucije hrvatske zajednice.
    »To možemo tumačiti na dva načina. Jedan je onaj iz kojega proizlazi zaključak kako institucije nemaju sredstava za projekte ovakvog tipa, a drugi je onaj iz kojega proizlazi zaključak da naše institucije ne mare mnogo za filmske projekte. Na veliku pomoć, što znači spremnost na suradnju, nailazimo kod ljudi koji sudjeluju u snimanju filma. Dragocjeno je sudjelovanje u filmu i vlč. Franje Ivankovića, tavankutskog župnika, koji je tih šest snimljenih svečanih misa, služio na latinskom jeziku, a snimanje se odvija i uz veliku pomoć profesorice Gabrijele Mačković. Salaše, na kojima već dulje vrijeme ne živi nitko, sami smo uređivali, a trenutačno još uvijek angažiramo vlastita financijska sredstva potrebna za snimanje filma. I pokraj financijskih teškoća, ponosan sam što radimo posao čije će se pravo vrednovanje tek dogoditi u budućnosti«, kazao je Rajko Ljubič.
Z. Sarić