Som je najveći predator, kralj riba grabljivica u slatkovodnim staništima. Po nekim podacima dostiže težinu i do sto pedeset kilograma, ali su uhvaćeni i veći primjerci te je samim tim som oduvijek bio i najveći izazov za ribare. Hvatao se, a i danas se hvata na razne načine, a najinteresantnije i najoriginalnije je sportsko hvatanje na »bućku«. A za ispričati priču o hvatanju soma na »bućku« nema boljeg sugovornika od osamdesettrogodišnjeg Monoštorca Marka Đipanova (iz obitelji Kockarevih).Veliki dio života proveo je »na vodi« pa mu je vjerovati kada kaže da je za svakog ribiča najveći izazov hvatanje soma na »bućku«. I njemu je želja da dok još ima snage u svojoj osamdeset trećoj godini ulovi još jednom soma na »bućku«.
Kako namamiti soma?
Dunav je uvijek bio najbolje mjesto za lov soma na »bućku«, ali kako kaže Marko to ne znači da nije bilo lako namamiti soma. Prvo se trebalo dobro opremiti, imati čamac, znati veslati na Dunavu, imati alat za »bućku« i ono najvažnije: znati gdje »bućkati«.
»To su obično veće dubine s rupama u vodi, panjevima i drugim zaklonima gdje som u zasjedi provodi vrijeme čekajući plijen. Ribari su se na takvim dijelovima rijeke spuštali niz maticu i stalnim, pa s prekidima, udaranjem o vodu drvenim predmetom koji se naziva ‘bućka’ ili ‘bućkalo’ proizvodili zvuke kojima se poziva-iritira som da iz dunavskih dubina dođe na površinu vode gdje bi ga čekao mamac zakačen na udicu. Najprostiji način ‘bućkanja’ je kada se jednom rukom o vodu udara ‘bućkom’, a u drugoj ruci se drži uže (u početku je to bila pletena struna) s olovom i udicom na kojoj je namotana crvena vunica (kićanka, koju kasnije zamjenjuju raznoliki silikonski dodaci), sa zakačenim mamcem na udici. Udica mora biti oštra, pa se s vremena na vrijeme mora turpijom oštriti. Obavezan dodatak svemu tome je i ‘kuka’, koja se koristi naročito kod većih somova koje je teže umiriti kada se dovuku na površinu i ubaciti ih u čamac«, priča iskusni monoštorski ribič.
Izvlačenje soma u čamac, po riječima našeg sugovornika, može biti i opasno, jer nakon što se zakači za udicu trza i povlači u dubinu, pa je često »bućkaroš« mogao završiti u vodi. Marko je zato na konop počeo postavljati plovak preko kojega je mogao lakše kontrolirati udar soma na udicu-mamac, te s manjim rizikom i reagirati, za što kaže da je njegov izum. Kasnije su se pojavili još neki dodaci u alatu za lov soma na »bućke«, no to je tema za neku drugu priču.
Som mu spasio život
Na kraju razgovora Marko je ispričao kako mu je som na Dunavu spasio život. Na čitateljima je da procijene je li događaj istinit ili je to samo još jedna ribolovačka priča.
»Za vrijeme ratnih događanja devedesetih godina Dunav je bio opasna rijeka iz raznoraznih razloga koje neću sada nabrajati, jer baš i nisu za kazat. No, to me nije sprečavalo da izlazim na vodu. I tako jednom ‘bućkajući’ osjetim na ruci trzaj užeta, som je uhvatio mamac, poteže mi ruku i tijelo prema vodi. U to čujem u daljini pucanj te kroz kosu strujanje zraka od metka. Da som nije povukao, ja bih za nekog bio pun pogodak. Izvuko sam soma, pet-šest kilograma je imao, brzo ostavio ‘bućku’ i alat u čamac i pobjegao kao da me vragovi jure. Sad kad se prisjećam trebao sam ga vratiti u vodu, spasao mi je život.«
Strpljenje i upornost
»Prvi put hvatao sam soma na ‘bućku’ sa šesnaest godina. Posudio sam tad sav potreban alat. Posljednji puta ‘bućkao’ sam u sedamdeset petoj godini života. U selu su me zvali ‘kralj bućke’ zbog mog umijeća i uspješnosti hvatanja soma. Uglavnom sam bio na Dunavu, pokušao sam i na kanalu Dunav – Tisa – Dunav, ali s manje uspjeha. Najveći ulov bio mi je som od 47 kilograma. Više puta imao sam kidanja strune-užeta, pa mislim da su ti somovi sigurno imali više od 100 kilograma. Som je riba grabljivica, ne bira što će jesti, pojest će i patku koja pliva na površini vode, a na udici mu kao mamac možete ponuditi prvo rovca ili manića, pa onda bez nekog reda sve mamce, ali pod uvjetom da su živi – žabu, durbaka, čikova, deveriku, gliste, pijavicu. U nuždi i slanina može biti dobar mamac. Za života sam uhvatio sigurno tristotinjak somova, a rekord u jednodnevnoj ‘bućki’ mi je šest somova, koji su skupa imali preko šezdeset kilograma. Za dobrog ‘bućkaroša’ potrebno je i veliko strpljenje i upornost te sam ponekad i po tri-četiri puta prolazio ‘bućkajući’ istim dijelom Dunava dok ne bih izmamio soma iz skrovišta. Vrijeme tijekom godine za ‘bućku’ je od početka travnja pa do kraja rujna, uz vodostaj Dunava koji ne smije biti prevelik jer se kod većih vodostaja som premjesti izvan korita Dunava u poplavljena područja«, prisjeća se Marko.
Koji je dio dana najpovoljniji za »bućkanje« nema pravila. »Bućkao« je Marko i tijekom noći, ako je mjesečina. Idealni uvjeti su miran dan bez vjetra kada se odjek udarca »bućke« u vodu čuje i na daljinu od 10 km. Zato Marko s ponosom kaže »kad on ‘bućka’, u Osik se čuje«. Marko ne samo da je bio vješt s »bućkom« već ih je i pravio, čak poklanjao i prodavao drugima. To je bilo nekada, a danas se ovakvim načinom hvatanja soma ribiči sve manje bave.
Željko Šeremešić
