Intervju Intervju

Naš liječnik

Unatoč činjenici da obavlja jedan od najsloženijih, najodgovornijih i najstresnijih poslova i da mu je odmah iza profesije, inače posvećene najcjenjenijem i najvažnijem segmentu ljudskog života – zdravlju, njegova obitelj, prim. dr. med. Marko Sente gotovo tri desetljeća angažiran je i aktivan u vjerskom i društveno-kulturnom životu hrvatske zajednice na sjeveru Bačke. Jedan od »plodova« tog angažmana je i nedavno objavljena knjiga Otrgnuto od zaborava – Naši liječnici, čiji je autor ovaj poznati i priznati subotički otorinolaringolog, a koju čine biografije 22 liječnika, gotovo svih podrijetlom bunjevačkih Hrvata. Oni su, osim struci kojom su se bavili, svoj neizmjerni i nesebični doprinos dali i društveno-političkom razvoju ovdašnjih bunjevačkih Hrvata, a i dr. Sente je zasigurno zaslužio da se jednog dana nađe u ovakvoj ili sličnoj monografiji posvećenoj »našim liječnicima«.

Prim. dr. med. Marko Sente rođen je na Paliću, gdje je pohađao osnovnu školu, Srednju medicinsku završio je u Subotici, nakon čega se zaposlio u subotičkoj Općoj bolnici kao medicinski tehničar na Odjelu za bolesti uha, grla i nosa. Nakon odsluženja vojnog roka upisao se na Medicinski fakultet u Beogradu, koji je završio 1979. godine, a po obavljanju pripravničkog staža u subotičkoj bolnici zaposlio se u općoj medicini Doma zdravlja. Nakon pola godine biva premješten na Palić gdje je i primljen kao stalno zaposleni liječnik na Paliću, gdje je ostao do rujna 1983. kada se vraća u Opću bolnicu na Odjel za uho, grlo i nos gdje je radio kao medicinski tehničar i tamo započeo svoju specijalizaciju iz otorinolaringologije. Po završetku specijalizacije nastavio je raditi na ORL odjelu.

Kako ste se opredijelili za otorinolaringologiju i jeste li imali nekog uzora što se konkretno te specijalnosti tiče?

Tadašnji profesor ORL kojeg sam imao u srednjoj školi, dr. Gubás, imao je zadatak izabrati troje učenika iz generacije koji će biti primljeni na ušni odjel, a jedan od njih sam bio ja. Jako sam volio internu medicinu, što sam uzeo i za diplomski i svi su očekivali da ću raditi na internom odjelu. No, budući da sam rekao dr. Gubásu da ću se javiti da radim na ORL odjelu, otišao sam tamo, javio se glavnoj sestri bolnice Julki Milićević, i bez obzira što mi je nudila angažman na drugim odjelima, držao sam se ušnog odnosno dane riječi, tamo sam primljen i tamo sam započeo svoju karijeru. Moja generacija u Srednjoj medicinskoj školi imala je sreću u smislu da smo imali jako dobre profesore stručnih predmeta. To je bila plejada priznatih, uvaženih liječnika poput dr. Kopilovića internista, dr. Vulović nam je predavao tuberkulozu i higijenu, dr. Filipović zarazne bolesti, tu je bio dr. Andrija Cvijin. Oni su bili jako zainteresirani da nas što bolje nauče i obuče za budući liječnički rad. Imao sam tako dobru osnovu da sam već četvrti dan na odjelu počeo raditi samostalno, bez potrebe za pomoći i nadzorom glavne sestre.

Nakon dugogodišnjeg rada u subotičkoj Općoj bolnici, odlučili ste se za rad u privatnoj praksi i to na način da otvorite svoju polikliniku...

Čim su zakonske mogućnosti to dozvolile, što je bilo prije oko 30 godina, počeli smo razmišljati sa suprugom Ružom da otvorimo svoju privatnu ordinaciju. Počeo sam raditi privatno u jednoj od tada otvorenih privatnih poliklinika, sve dok se nisu stekli uvjeti da otvorimo našu, što se i dogodilo prije 18 godina. Kada je došlo do toga, moja supruga je dala otkaz u tadašnjem Higijenskom zavodu u Subotici gdje je završila specijalizaciju iz socijalne medicine i bila voditeljica Službe za socijalnu medicinu i zdravstvenu informatiku, nakon čega je volonerski radila specijalizaciju iz dermatologije. Kada je položila ispit, otvorili smo našu ordinaciju 1. srpnja 2004. na mjestu gdje se i sada nalazi. U to vrijeme smo imali tri ordinacije i sobu za odmor, a ja sam oko 15 godina paralelno radio u bolnici i u našoj poliklinici dok mi to nije postalo opterećenje i tako u posljednjih oko pet godina radim samo u poliklinici. Ovdje imamo registrirane praktično sve službe – noseće su otorinolaringologija, gdje smo u gradu najbolje opremljeni s dijagnostikom, te dermatologija, u koje smo najviše investirali. Imamo odličnu ginekologiju, internu medicinu sa svim subspecijalizacijama (gastroenterologijom, endokrinologijom itd.), imamo kirurgiju, ortopediju, neuropsihijatriju, pedijatriju, oftalmologiju... Jedino što nemamo je laboratorij i rehabilitacija, a od dijagnostičkih sredstava CT i magnetnu rezonancu, ali to nadopunjujemo uz odličnu suradnju s odgovarajućim »sestrinskim« ordinacijama.

Uz Vaš profesionalni rad, unatrag više desetljeća angažirani ste i aktivni i u vjerskom i društveno-kulturnom životu ovdašnje hrvatske zajednice. Spomenimo tu prvo Hrvatsku glazbenu udrugu Festival bunjevački pisama čiji ste predsjednik, a u okviru čijeg je djelovanja Vaša značajna uloga u pokretanju istoimenog glazbenog događaja koji se održava u kontinuitetu više od 20 godina. S kojom idejom i ciljem ste pokrenuli ovaj festival?

Kako sam naveo i u Monografiji koju sam napisao kada smo napunili naših prvih 15 godina, ideja se rodila 1996. godine kada je gospodin Stipan Jaramazović sa svojim Subotičkim tamburaškim orkestrom organizirao jedan izuzetan događaj na kojem je nastupilo 100 tamburaša. Nakon toga sam predložio da bi bilo dobro da se napravi jedna manifestacija na kojoj bi se svi ti mladi muzičari mogli iskazati na drugi način, a ne samo kao interpretatori tuđe glazbe. Dakle, da se napravi jedan festival koji bi pružio mogućnost mladim ljudima da se iskažu i kao kompozitori, aranžeri, pisci tekstova. Mnogi su glede toga bili prilično skeptični i smatrali su da je to neizvodljivo pa sam tu svoju priču iznio tadašnjem predsjedniku HKC-a Bunjevačko kolo Beli Ivkoviću, koji je rekao da je to divna ideja i da će pružiti svu logističku potporu, ali da ja to organiziram. U to vrijeme sam pripremao subspecijalistički ispit, pisao brojne radove, bio angažiran u stručnim društvima i ta je ideja ostala na čekanju sve do 2000., kada sam je izložio nekadašnjem vrsnom glazbenika, harmonikašu Antušu Gabriću, također glazbeniku Vojislavu Temunoviću i Miroslavu Kujundžiću. Iznio sam im kako sam sve to zamislio, koncepciju, i oni su se sa svime složili. Napravili smo Pravilnik, proglasili se za Inicijativni odbor, izabran sam za predsjednika i u lipnju 2001. godine, u HKC-u Bunjevačko kolo održan je I. Festival bunjevački pisama. Taj je događaj bio izuzetno uspješan, imali smo podršku svih kojima smo se obratili. To je bilo takvo oduševljenje ljudi da mi i danas zatreperi glas kada govorim o njemu, doista je bio nešto posebno. Pokazao se kao izuzetno važan do današnjih dana i mnogi mladi ljudi su putem njega mogli pokazati svoje talente, ostvariti neke svoje želje, naći svoj put, a mi koji smo bili angažirani, našli smo veliko zadovoljstvo u tome što radimo s njima. Svake godine imamo goste iz Hrvatske, Mađarske, dakle otvoreni smo i za glazbenike izvan naših granica. Nakon 15. Festivala smo napravili Monografiju, za koju sam pripremio tekstove, a za glazbeni dio je bio zadužen Vojislav Temunović. Također je važno istaknuti da je nakon svakog festivala izdan CD s pjesmama koje su izvedene na njemu. Rekao bih da je ovaj festival jedna od najvažnijih i najznačajnijih glazbenih manifestacija hrvatske zajednice u Bačkoj. Kada smo krenuli s tim, shvatili smo da nam nedostaje pomladak pa smo nakon pet godina započeli s održavanjem Smotre dječjih pjevača i zborova. Zamisao je bila da smotru otvore kraljice s nekom kraljičkom pismom, a za himnu smo, na moj prijedlog, odabrali skladbu Đule Milodanović Subotica milija od zlata, koja se meni izuzetno sviđa. Prve tri godine Festivalom je dirigirao prof. Vojislav Temunović, sljedeće tri profesor Branko Ivanković Radaković, nakon kojih nam se kao dirigentica priključila profesorica Mira Temunović, koja je preuzela i stručni dio rada sa Smotrom.

Također ste inicijator i za održavanje misa zahvalnica za početak i kraj školske godine učenika koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku...

Kada smo napravili prvu Smotru, to je trebalo biti za djecu, i kada je ona završena učiteljica Ana Čavrgov me pita: »Marko, a di su nam dica?«. Naime, dvoranu su ispunili roditelji i bliža rodbina, a najmanje je bilo djece za koju je to trebao biti poticaj da dođu i sudjeluju. Tada sam shvatio što bi trebalo uraditi, napravili smo generalnu probu dan-dva prije Smotre i na nju doveli svu djecu (oko 400) koja su pohađala nastavu na hrvatskom jeziku u Subotici i okolici. Imao sam ideju da to bude ne samo glazbeni spektakl za njih, već da ih odvedemo u crkvu, da počnemo onako kako je mene moj tata učio – blagoslovom. Također i da nešto čuju o značaju bunjevačke zajednice u samom razvoju Subotice i da nakon toga odslušaju koncert. Dogovorili smo s prečasnim Stjepanom Beretićem da održimo misu za blagoslov za početak školske godine i nakon toga smo ih odveli u povijesni obilazak Gradske kuće. Ta prva misa zahvalnica i ujedno i Smotra, u organizaciji HGU-a Festival bunjevački pisama održani su 2005. godine, a budući da se ova ideja svidjela vlč. Beretiću, predložio je da se misa zahvalnica održi i za kraj školske godine. To je ušlo u praksu do današnjih dana kada, osim učenika koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, dolaze i djeca koja idu na katolički vjeronauk. Zahvaljujući nekadašnjem pokrajinskom tajniku zaduženom za obrazovanje prof. dr. sc. Zoltánu Jegesu, za vrijeme njegovog mandata, misa zahvalnica i misa za blagoslov uvršteni su u školski kalendar. Iza ovoga kao organizator više ne stoji HGU FBP, zamolio sam subotičkog biskupa Slavka Večerina da Subotička biskupija stane iza toga i nadam se da će to i biti tako, jer bi bilo šteta da se poslije toliko godina prekine ova tradicija da se djeca vide u katedrali, da se vidi da ih ima puno na vjeronauku, da nisu sami, da osjete to zajedništvo.

To su tri stvari koje je Hrvatska glazbena udruga uradila u ovo vrijeme, a ono što još smatram veoma važnim je što je ova udruga iz novca koji smo dobijali kao donaciju od naših sugrađana koji su nas bespogovorno podržavali svih ovih 20 godina i kojima sam jako zahvalan, uspjela kupiti kuću u gradu i ona sada raspolaže vlastitim prostorom. Jedan dio se mora renovirati, a jako bih volio kada bismo uspjeli napraviti i jednu malu koncertnu dvoranu za 150-180 ljudi u kojoj bi organizirali koncerte, možda čak i na mjesečnoj razini, ali i druge sadržaje.

Prisutni ste i u najvećoj žetvenoj svečanosti bunjevačkih Hrvata Dužijanci. Imate ulogu crkvenog starješine koji dočekuje bandaša i bandašicu u subotičkoj katedrali-bazicili sv. Terezije Avilske pred početak svečane svete mise...

Trudio sam se u vremenu koje je prošlo biti prisutan u zajednici u granicama svojih fizičkih i mentalnih mogućnosti. Tako sam uključen i u Dužijancu, i to od 1994. godine otkad sam crkveni starješina. Moja dužnost je, uz još jednog starješinu, da uz katedralnog župnika na dan Dužijance sačekamo bandaša i bandašicu i sve ostale bandaše i bandašice i pratioce koji dolaze iz kerske crkve u katedralu na misu. Otpratimo ih do oltara, preuzmemo kruh i krunu nakon što ih predaju na oltaru i postavimo ih ispred, a poslije mise ispratimo bandaša i bandašicu do karuca, s čime je naša uloga završena. To je jedna počasna uloga, koja je bila važna kada je crkvena Dužijanca bila odvojena i kada se kruh nije predavao gradonačelniku već su ga preuzimale crkvene starješine. Bio sam i član Upravnog odbora dobrotvorne zajednice Amor vincit dok je postojala, kao i član Upravnog odbora prosvjetne udruge Bela Gabrić, kao i elektor u prvom sazivu Hrvatskog nacionalnog vijeća, međutim zbog prezauzetosti na poslu nisam se dalje mogao angažirati u njegovom radu. Naime, bio sam član Predsjedništva subotičke podružnice Društva liječnika Vojvodine, potom četiri godine predsjednik ove podružnice, bio sam član Predsjedništva otorinolaringologa Vojvodine, Srbije, potpredsjednik Predsjedništva otorinolaringologa Vojvodine, maksimalno sam bio angažiran u osnivanju Liječnike komore kada je donesen zakon o njenom osnivanju, u tri mandata sam bio predsjednik Skupštine Liječničke komore Vojvodine. Puno vremena sam posvetio osobnom stručnom usavršavanju. Kada sam 1992. godine imenovan za načelnika Odjela za uho, grlo i nos subotičke bolnice, vidio sam da je historijat ovog odjela nesređen, pa sam počeo s istraživanjem njegove povijesti. Rezultat toga je moja monografija posvećena povijesti Odjela ORL u Subotici, koja sada služi kao baza za neka buduća istraživanja.

Knjigu posvećenu povijesti otorinolaringologije u Subotici napisali ste 1997. godine, a nedavno je iz tiska izašla Vaša knjiga Otrgnuto od zaborava – Naši liječnici. U obje se prožimaju povijest i medicina, no ova druga je važna po tome što su u njoj prikazane biografije 22 liječnika, gotovo svih podrijetlom bunjevačkih Hrvata. Što je bio poticaj za njen nastanak?

Poticaj za pisanje ove knjige bila je monografija o liječnicima nacionalnih manjina u zdravstvu Vojvodine, u kojoj su izostavljeni liječnici podrijetlom Hrvati. Znao sam za njeno izlaženje i pokušao sam pridonijeti da se u nju uvrsti i poglavlje o Hrvatima, međutim to nije naišlo na razumijevanje osobe kojoj sam se tim povodom obratio. Zbog toga sam sebi dao zadatak da prikupim barem pet biografija liječnika bunjevačkih Hrvata iz razdoblja na koje se odnosi spomenuta monografija, a to je ono između Prvog i Drugog svjetskog rata. Krenuo sam s prikupljanjem podataka, a u posljednje tri godine mnogo intenzivnije, pa je tako ova monografija rezultat višegodišnjeg istraživanja i rada. Ona nema pretenzije da bude neko veliko znanstveno djelo, već prosto da budu zapisana imena ljudi koji su podrijetlom Bunjevci Hrvati s ovih prostora i budući da ih ima puno, napravio sam presjek pa smo objavili 22 biografije. Među njima ima izuzetnih imena poput dr. Ante Šokčića, koji je bio osnivač ORL klinike Vojnomedicinske akademije u Beogradu ('50-ih godina prošlog stoljeća), koja je bila najjača ustanova u nekadašnjoj SFRJ. Tu je i dr. Vranje Sudarević koji je bio i gradonačelnik Subotice i izuzetan borac za nacionalna prava ovdašnjih Hrvata. U njoj je objavljeno i sjećanje povjesničara umjetnosti Bele Durancija o dr. Gezi Kubatoviću koji je bio liječnik u Đurđinu, kao i brojni drugi zanimljivi tekstovi. Dok sam sve to izučavao, i sâm sam ostao zatečen kako malo znam o tim ljudima. Želja mi je bila da zapišem sve što mogu naći bez bilo kakvog suda o njihovom povijesnom značaju za ovaj grad, već da ostanu zapisane biografije na način kako ja to mogu prema svom znanju i mogućnostima. Inače, promocija ove knjige planirana je za 19. kolovoza u Čitanoci Gradske knjižnice Subotica, s početkom u 19 sati. Ima još više od 30 imena koja bi također trebala biti zabilježena i zapisana, što mi je plan u narednom periodu i uraditi, pa će to biti Knjiga II. Ujedno radim i na monografiji o palićkoj ambulanti u kojoj će biti prikazane biografije svih liječnika koji su u njoj radili prije mene, s jednim osvrtom na njeno nastajanje.

Bezrezervno ste posvećeni svojoj profesiji, dugo godina bavite se istraživačkim radom, pišete, aktivni ste u javnom životu hrvatske zajednice. Uz to ste i otac dva sina – Marka i Andrije. Može se reći da imate uistinu bogat i ispunjen život.

Osjećam se ostvarenim, ispunio sam svoj životni san, radio sam i radim posao koji volim. Oduvijek sam želio raditi u medicini i nikad ništa drugo nisam želio biti osim da budem liječnik, što sam i izjavio još sa svoje tri godine. Sve ostalo je dolazilo nekako samo po sebi, kvalitetno mi ispunjavajući slobodno vrijeme. Odgojen sam tako da pripadam bunjevačkoj zajednici i uvijek sam živio s osjećajem da je najružnije stidjeti se svog podrijetla ili, ne daj Bože, odreći ga se zarad neke dobiti u životu. Nikad nisam dijelio ljude po nacionalnoj, vjerskoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti, moja osnovna podjela je bila na dobre i loše, a vezano za moju profesiju, na zdrave i bolesne. Uvijek sam bio otvoren prema svima i imam mnogo prijatelja različitih nacionalnih pripadnosti i različitih konfesija. Sad sam već u godinama kada čovjek mora shvatiti što je to što želi i što je to što može, odnosno treba znati sve prilagoditi svojim mogućnostima. Uvijek mi je dominantan bio moj posao, obitelj, i onda ostalo što se stigne. Vrijeme će pokazati je li to bilo svrsishodno, je li možda nešto trebalo raditi na drugačiji način. U svemu imam apsolutnu podršku i pomoć i mojih sinova Marka i Andrije, koji su sad već odrasli ljudi (29 i 30 godina), znaju biti i kritični kada to treba, i mogu reći da mi je život dobio pravi smisao kada sam postao roditelj. Sa svim kako jeste ja sam zadovoljan, zahvalan Bogu na zdravlju i svim ljudima koji me okružuju.

Intervju vodila: Ivana Petrekanić Sič

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay