Širom Vojvodine

Dobra pjesma daleko se čuje

Poslovica kaže »tko pjeva zlo ne misli«, a da je zaista tako uvjerila nas je devedesetjednogodišnja Kata Pupić iz Batrovaca. Svojim vedrim duhom, šalom i osmijehom ona osvaja sve generacije. Svima je omiljeno društvo, posebno kad su slavlja i svadbe kad baka Kaja, kako je svi od milja zovu, pjeva iz srca. Život je, kako kaže, nije mazio, ali su ples i pjesma uvijek bili najdraži. Najviše voli pjevati slavonske bećarce koje je naučila još kao djevojčica. Iako je u poodmaklim godinama, nije zaboravila nijednu pjesmu, pa često na ulici uveseljava svoje susjede s kojima navečer sjedi na klupi.

Baka Kaja omiljeno društvo

Baka Kata je rođena je 1931. godine u selu Lipovac u Hrvatskoj, samo četiri kilometra od Batrovaca u koje se 1956. godine udala za svog pokojnog supruga Luku. Kad sam je posjetila, hodala je s dva štapa po ulici i čekala moj dolazak. Dočekala me srdačno i s osmijehom i uvela u svoj skromni dom, kao i sve ostale goste i susjede s kojima se svakodnevno druži.

»Išla cura na vodu, čudila se kanti, jedan baća je poljubi pa i danas pamti«, svoju životnu priču počinje pjesmom i osmjehom baka Kata i dodaje:

»Još kao dijete sam voljela pjevati i plesati. Jedne sam jeseni s prijateljicama pjevala na čak 15 svadbi u Apševcima i Podgrađu. Kasnije, kad sam se udala u Batrovce, pročulo se za mene i moj glas pa su me i ovdje počeli zvati na razne proslave da pjevam. Iako sam u godinama i glas me više ne služi tako dobro, zovu me i danas jer puno pjesama znam napamet, nijednu nisam zaboravila. Vedrog sam duha, volim društvo i šalu. Takva sam rođena i mislim da me taj pozitivan duh održao sve ove godine«.

Zajedno sa suprugom je jedno vrijeme radila na vojnom lovištu. Bila je kuharica, a sjeća se vremena kada je imala priliku ugostiti velike državne dužnosnike i generale.

»Radila sam na lovištu u vrijeme kada su tamo dolazili u lov Josip Broz Tito, njegov sin Joška i brojni generali. Ne znam je li to zbog moje vedrine, dara za pjevanje ili kuhanja, samo znam da su me lijepo prihvatili i da im je bilo ugodno u mom društvu, što su često i govorili. Trudila sam se uvijek biti nasmijana i raspoložena, pa čak i kada su životne okolnosti bile teške«, kaže baka Kaja.

Repertoar za crkvu i sprovode

Pjevala je baka Kaja i u crkvi, najprije u svom rodnom Lipovcu, a kasnije i u Batrovcima.

»U crkvu sam počela ići od svoje sedme godine. Svećenik me je više puta pitao da budem počimaljka. U početku nisam prihvatila jer sam imala puno obaveza kod kuće. Ipak, na kraju sam pristala pjevati i u crkvi. Pjesma me ispunjava, veseli i zaslužna je za moj dug život«, kaže naša sugovornica te dodaje da je osim na slavljima često pjevala i na sprovodima.

»U selu je nekada živio šumar Pera. On me jedini zamolio da mu otpjevam pjesmu koju bih mu pjevala na sprovodu. Ispunila sam mu želju i ta pjesma ovako zvuči: ‘Oj čovječe patni, brzo idu dani, lutaš nadaleko da bi blago steko. Stani, pred Boga će duša doći, sad će rima, jedno rečeno je, drugo suđeno je umret svima. Na zadnjem rastanku za me se molite, a zlo ne činite. Zbogom svima, zbogom ukućani moji mili, dragi, veliki i mali sa mnom uživali’.«

Baka Kaja je pjevala i svećenicima tijekom njihovih proslava:

»Da znaš pope, da znaš pope šta poljubac vrijedi, ljubio bi lane moje i na ispovijedi« ili: »Umri bako, umri bako, odmori u grobu. Ja se ženim lane moje oslobodi sobu.«

Kako kaže, poznavajući njenu narav, nisu se naljutili, nego su se od srca nasmijali. Najviše je zahvalna svećeniku Nikici Bošnjakoviću koji joj je pritekao u pomoć u najtežem životnom razdoblju kada je ostala sama. Danas se on brine o njoj.

»Željela sam da kuća ostane Crkvi nakon moje smrti. Župnik je to prihvatio. Vodio me i na more i na razna druženja sve dok me nisu počele jako boljeti noge. Sada me redovno obilazi, donosi mi hranu i sve što treba, a neizmjerno sam mu zahvalna što mi je napravio kupatilo i spomenik. Uz zahvalnost, često i njemu otpjevam neku pjesmu.«

Baka Kaja voli gledati muzičke emisije. Jedna od njezinih omiljenih je Prelo u mom sokaku.

»Srce mi zaigra kad čujem pjesmu. Iako sam stara i noge me više ne služe, uz taktove glazbe počinjem tapkati nogama. To je jače od mene. No, moram reći da je nekada sve bilo puno ljepše i veselije. Ljudi su se više družili, pjevali, plesali, bili su veseliji. Ali unatoč svemu, godinama i usamljenosti, pokušavam održati raspoloženje i radujem se svakom danu i posjetu dragih ljudi. Drago mi je što je učiteljica iz sela zapisala sve pjesme koje sam upamtila i otpjevala i što će se pjevati i kad mene više ne bude«, kaže baka Kaja na kraju razgovora.

S. D.