Intervju

Izborni sustav bi se trebao mijenjati

Bojan Klačar je od 2014. izvršni direktor Centra za slobodne izbore i demokraciju (CeSID), prve organizacije u Srbiji koja je osnovana s ciljem promatranja izbora. U CeSID-u je od 2008. godine od kada je vodio više od 10 izbornih projekata i sudjelovao u monitoringu pet parlamentarnih i tri predsjednička izborna ciklusa. Član je stručnih timova za reformu izbornog zakonodavstva od 2008. godine, jedan od posrednika u međustranačkom dijalogu 2019. godine i konzultant na brojnim istraživanjima u Srbiji i regiji. U CeSID-u je bio vođa ili dio istraživačkog tima u više od 50 istraživanja javnog mnijenja. Doktorirao je na Fakultetu političkih nauka 2021. godine analizirajući političko oglašavanje u Srbiji u parlamentarnim kampanjama 2000. – 2016.

Čest je gost u različitim političkim televizijskim emisijima, naročito u predizborno, izborno i postizborno vrijeme u kojima analizira i komentira aktualna politička događanja. S njim smo razgovarali o aktualnom političkom trenutku, proteklim izborima i formiranju nove Vlade te sudjelovanju nacionalnih manjina u političkom odlučivanju.

Poslije svakih izbora na političkom polju u Srbiji pojavi se nova politička organizacija. Što nam to govori?

Govori nam da se oporba muči s pronalaskom dugotrajnije i jasnije strateške pozicije i vizije, što rezultira podjelama, fragmentacijom, nespremnošću za suradnjom. Govori nam i da se u oporbi teško pravi kompromis, odnosno da nema povjerenja jednih u druge. Nepovjerenje rađa sumnju, sumnja rađa podjele.

Novu političku opciju sada je fomirao Zdravko Ponoš – Srbija Centar. Ima li, po Vašem mišljenju, ova opcija šanse za uspjeh?

Ima li Srbija Centar šanse za uspjeh ovisi od definicije što je uspješno. Ako je uspjeh prelazak cenzusa, čini se kako šanse postoje. Ako je uspjeh da Srbija Centar postane važna, velika ili stožerna stranka u oporbi ili bude faktor nekog budućeg okupljanja, čini se kako tu ne postoji veliki prostor jer je politička scena zasićena, birači demotivirani, a Srbija Centar nije ponudila politike koje su dramatično drugačije od političkog mainstrima u Srbiji.

Čini se kako ima puno političkih stranaka, a premalo izbora. Drugim riječima, kao da se ne uspijevaju artikulirati i postati prepoznatljive neke nove političke platforme, ideologije. Je li to, možda, rezultat taktike oporbe koja je sve svoje snage usmjerila na »rušenje Vučića« i »preuzimanje vlasti«, ali u tome ne uspijeva?

Djelomično jeste razlog i to što je oporba dugo godina sebe definirala samo u kontra-poziciji u odnosu na Srpsku naprednu stranku i Vučića. To je utjecalo da izostane strateška vizija oporbe i planiranje poteza, planova i suradnje unaprijed, na duže staze, u više koraka, dugoročno, a ne u jednoj ad hoc izbornoj borbi. Birači oporbe nemaju predvidljivost, za svake nove izbore se pravi drugačiji politički aranžman koji poslije izbora prestaje postojati. Oporba dugo godina pokušava i pronaći nova lica, ali nije Srbija toliko velika država da na dvije ili tri godine može mijenjati političke elite. U oporbi je i sada više nego dovoljno dobrih ljudi za ozbiljno političko organiziranje, ali je potrebno ukrupnjavanje, planiranje, strateška vizija i pravljenje kompromisa.

Što govori činjenica da se stranke u oporbi stalno pokušavaju ujediniti, a u tome ne uspijevaju? Trebaju li prestati s tim pokušajima i izabrati drugu taktiku?

Govori da se previše bave taktikom, a manje strategijom. Dosadašnji savezi su pravljeni ad hoc, ovisno o procjeni i iznad njih nije stajala vizija čemu oni, zapravo, teže. Izostali su odgovori na pitanja: zbog čega se udružujemo, što su nam ciljevi i do kada ćemo trajati zajedno? Nijedan savez nije razmišljao nekoliko koraka unaprijed niti je postojao plan koji je duži od samog dana za glasanje. Zato nijedan oporbeni savez nije ni opstao. Možda je najbolji primjer izostanka strategije razdoblje od 2020. godine. Oporba je najprije napravila jedan savez (Savez za Srbiju) s kojim je pozvala na bojkot izbora 2020. godine, da bi se taj savez raspao nekoliko mjeseci poslije izbora. Onda je 2021. godine napravljena nova koalicija (Ujedinjeni za pobjedu Srbije) koja se raspala dan poslije glasanja 2022. godine. Takve aranžmane birači ne razumiju. Birači ne očekuju saborsko ujedinjenje (»svi sa svima«), niti očekuju ujedinjenje radi ujedinjenja već očekuju strateško i planirano ujedinjenje koje treba za cilj imati ne samo smjenu SNS-a već dominantno pravljenje alternative SNS-u i Vučiću. Oporbi je prije svega potrebna strategija, više šahovske igre sa SNS-om, a manje ad hoc akcija; ukrupnjavanje na programskim i održivim osnovama, strpljivost, »igra« na duže staze.

Lokalni izbori su 2024. Mogu li se očekivati neke promjene tim izborima?

Rano je za prognozu jer svjedočimo prekompoziciji u političkom životu: desničarske stranke su osnažene i odgovara im krizna situacija, nove stranke nastaju, druge slabe ili nestaju, više je prostora za suradnju, a manje za konfrontaciju kakva je bila u razdoblju 2020.-22. Teško je prognozirati, posebno u svjetlu ukrajinskog rata, što će se dogoditi u sljedećih šest mjeseci, a posebno u sljedeće dvije godine. Međutim, može se reći kako bi lokalni izbori 2024. godine mogli biti politički zanimljivi i da bi oporba, uz dobru organizaciju, mogla učiniti neizvjesnim izbore u nekolicini općina i gradova. Preduvjet za to je dobra organizacija, planiranje i selekcija općina u kojima se može napraviti dobar rezultat. Parlamentarni izbori 2022. su pokazali da je i SNS ranjiv, a beogradski izbori su pokazali da dobar nastup oporbe može ishodovati mnogo većim balansom političke moći.

Od 2014. na ovamo centar i lijevi centar imaju oko 700.000 glasova u zbiru. Kako to tumačite? Je li to njihov »plafon«?

Ovi izbori su promijenili tu dinamiku i novim raspletom više može biti zadovoljna desnica nego centar ili građanska oporba. Naime, ako saberemo glasove desnice, vidi se da su oni osvojili više od 668.000 glasova na posljednjim izborima što je njihov najbolji rezultat u proteklih deset godina. Na izborima 2014. su osvojili oko 374.000 glasova, 2020. su osvojili skoro 408.000, a 2016., na krilima Šešeljevog povratka iz Haaga, prešli su 520.000 glasova. Na drugoj strani, građanski dio oporbe je s više od 762.000 glasova tek na ovim izborima prešao rezultat iz 2014. godine (kada su osvojili oko 726.000 glasova). To govori da se u građanskoj oporbi sve vrijeme glasovi raspodjeljuju unutar jednog te istog rezervoara glasova. U tom dijelu oporbe procesi funkcioniraju po principu spojenih sudova i svaki rast jedne političke organizacije znači slabljenje neke druge. Da bi se to promijenilo, neophodna je drugačija strategija i više strpljenja. Ni za desnicu ni za građansku oporbu glasovi s posljednjih izbora nisu »plafon«, ali bez promjene strategije vrlo teško će prelaziti ove brojke. Čak su veće šanse za desnicu u ovom momentu jer im odgovara vanjskopolitički kontekst, a uspjeli su i pronaći dobru formulu u organizaciji i komunikaciji s biračima.

U kom pravcu se treba mijenjati izborni sustav po Vašem mišljenju? Hoće li se mijenjati?

Ne znam hoće li se mijenjati, ali znam da bi se trebao mijenjati. Za početak da se razgovara. CeSID će sigurno pokrenuti razgovor na tu temu, jer vjerujemo da je suštinski važan. Budući saziv parlamenta, s puno različitih stranaka i s manjinskim pluralizmom, veoma je dobra prilika za razgovore o izbornoj reformi. Izborni sustav bi se trebao mijenjati u pravcu otklanjanja ključnih nedostataka, a to su zatvorene liste i jedna izborna jedinica. Srbija u političkom smislu živi »prokletstvo zatvorenih izbornih lista«, jer ono dovodi do ogromne centralizacije i manjka demokracije u strankama, negativne selekcije političkih elita, nedostatka odgovornosti narodnih zastupnika i manjka komunikacije s građanima. Građani više glasaju nego što biraju. Kada na to dodate izbor zastupnika u jednoj izbornoj jedinici (u Srbiji, Vojvodini, na lokalu), jasno je da su pravila igre postavljena tako da odgovaraju strankama i rukovodstvima istih, a ne građanima.

Kako tumačite poziv predsjednika Vučića za ulazak manjinskih predstavnika u Vladu?

Kao dobar potez, ali ostaje da se vidi kako će se taj poziv i budući razgovori završiti. U još uvijek aktualnoj Vladi su participirali pripadnici bošnjačke i mađarske manjine, ali bi sada svoje mjesto mogli naći i pripadnici romske i hrvatske manjine. Sudjelovanje manjina u izvršnoj vlasti je dobro iz barem tri razloga: 1) manjine mogu učiniti senzitivnijim neke probleme koje većina ne vidi, 2) mogu simbolički usmjeriti suradnju i s državama-maticama (posebno u slučaju hrvatske zajednice i Hrvatske) i 3) dovest će do relaksiranja odnosa između većinskog naroda i manjina u samoj Srbiji. Vjerovatno bi najveći iskorak bilo sudjelovanje predstavnika hrvatske zajednice jer bi posredno pridonijelo poboljšanju bilateralnih odnosa između dvije države i širom otvorilo vrata za rješavanje preostalih problema Hrvata u Srbiji koji nisu na dnevnom redu poslije zahlađenja odnosa između dvije države i dva politička rukovodstva.

Što općenito mislite o položaju manjina? Čini se da ovo pitanje ne zanima previše ni političke stranke ni političke analitičare ni medije u Beogradu?

Da, to ste u pravu. Manjinski, ali i općenito regionalni ili lokalni problemi često ostanu ispod radara u Beogradu zbog dominantnog bavljenja krupnom slikom, nacionalnim problemima, vanjskom politikom. Zato je dobro da manjinski predstavnici imaju vidljivost na najvećem nivou. Generalno uzev, položaj manjina je relativno dobar u smislu opće atmosfere, nemanja međuetničkih tenzija ili etnički motiviranih napada koji su vrlo rijetki ili ih nema, kao i rada nacionalnih vijeća, ali u ovoj ocjeni se mogu previdjeti i brojni izazovi koji i dalje postoje u manjinskim sredinama i za čiji prostor postoji veliki prostor za unapređenjem. Ti izazovi nisu isti za sve manjine i čini se da participacija u Vladi omogućuje brže i efikasnije rješavanje tih izazova. To je još jedan razlog zašto bi bilo dobro da nova Vlada Srbije bude manjinski inkluzivna.

Po Vašem mišljenju treba li se mijenjati način izbora manjinskih predstavnika u parlamentu i na drugim nivoima vlasti? Jesu li garantirani mandati pravo rješenje? Postoji li šansa da se garantirani mandati primijene u Srbiji?

Ja mislim da o predstavljanju manjina treba diskutirati u okviru razgovora o promjeni izbornog sustava, javno, u vrlo širokom auditoriju stručnjaka i ako postoji većinska suglasnost da su potrebne promjene, tražiti i konkretna rješenja za manjinske predstavnike. Garantirani mandati su i dio šire cjeline razgovora na državnom nivou i određenih obveza koje mogu proisteći za Srbiju i ja to ne mogu komentarirati iz tog kuta. Međutim, ako govorim kao izborni profesionalac, predstavljanje manjina nije najveći problem u izbornom sustavu u Srbiji. Hrvatska, zbog koje se zagarantirani mandati najčešće i spominju, i Srbija imaju bitno različit politički kontekst i različit manjinski mozaik u svakom pogledu pa uvođenje zagarantiranih mjesta, po mom sudu, nije idealno rješenje. To je dosta krupna promjena, zahtjevna, nepoznata za ovdašnji kontekst i složena jer je u Srbiji više od 20 manjina, a među njima je i veliki disbalans – neke su veoma brojne, druge ne. Također, uvođenje zagarantiranih mandata bi moralo radikalno promijeniti politički sustav u Srbiji, jer bi ono moralo uključiti ili promjene u broju zastupnika ili nove izborne jedinice ili dvodomnu skupštinu, a obje stvari su ustavna kategorija.

Po Vašem mišljenju je li u Srbiji postignuta demokratska participacija nacionalnih manjina u donošenju važnih odluka i u upravljanju?

Područje manjinskih politika mi nije najbliže i imam nešto slabiji uvid, ali se čini da postoji prostor za unapređenje participacije preko većeg sudjelovanja u izvršnoj vlasti i uz smanjenje politizacije nacionalnih vijeća koja su osmišljena kao centralna tijela manjinske samouprave.

Jesu li manjine dovoljno zastupljene u policiji, pravosuđu, vojsci?

Bit ću iskren i reći kako nemam dobar uvid i dobre i konkretne brojke o manjinskoj zastupljenosti, ali CeSID-ovo iskustvo pokazuje da bi zastupljenost manjina u državnim institucijama koje djeluje na lokalnoj razini mogla biti veća i inkluzivnija.

U tabloidnim medijima je veoma prisutan govor mržnje i uvredljivo imenovanje pripadnika pojedinih susjednih naroda čiji pripadnici su i nacionalne manjine u Srbiji (Hrvati, Albanci, Bošnjaci). O društvenim mrežama da ne govorimo. Čini se kako ovo nikoga ne zanima i da se jednostavno prihvaća kao »normalno«. Kako Vi gledate na ovu pojavu?

Kao nedopustivo, nepotrebno i kontraproduktivno. Za većinski narod je uvijek važno razumjeti da manjinska vizura izgleda drugačije od većinske i da se većinski narod mora stalno preispitivati i stalno zamišljati kako to izgleda u »tuđim cipelama«. U ovom dijelu koji spominjete, zakazuje Regulatorno tijelo za elektroničke medije (REM) koje pasivno prati primjenu regulative, sporo reagira ili uopće ne reagira. Ono što bi najviše moglo utjecati na promjenu takvog narativa jesu dobri odnosi države Srbije s državama-maticama, jer građani takvu suradnju razumiju kao normalnost i spuštaju tenzije. U CeSID-ovim istraživanjima se vidi kako je i dalje prisutna velika etnička distanca prema nekim zajednicama (posebno Albancima, Bošnjacima, Hrvatima i Romima), ali je isto tako primjetno da se stvari poboljšavaju kada se ubrza i osnaži politički dijalog unutar same Srbije i kada se održavaju dobri odnosi između političkog vrha Srbije i država-matica.

Najvažnija pitanja su danas energetika, inflacija, pridruživanje EU, sankcije Rusiji, Kosovo… Kakva Vlada treba biti da se suoči sa svim ovim pitanjima?

Možda ova zima neće biti najteža koju pamtimo, ali nije pretjerano reći kako će biti jedna od težih, jer se izazovi samo gomilaju i Vi ste spomenuli najvažnije. Ovdje treba dodati i pitanje uvođenja sankcija Rusiji, ali i nastavka kakvog-takvog ekonomskog rasta. Da se malo gorko našalimo, o ovoj zimi se već sada priča kao u čuvenoj seriji Igra prijestolja i njihovom lajt motivu »The Winter is Coming«. Sljedeća Vlada bi trebala biti upravo ona koja je u stanju rješavati najveće izazove. Dakle, da bude vrlo kompetentna u energetici, ekonomiji i investicijama i veoma senzitivna i odgovorna u vođenju vanjske politike. Treba biti Vlada koja neće skrenuti u populizam i koja će racionalno sagledati što je nacionalni interes Srbije, a to je ubrzan put k EU. Vlada treba biti šira od zastupnika SNS-a i njihovih najbližih političkih saveznika. Na koncu, Vlada treba biti i manjinski odgovorna i inkluzivna, kako bi riješila manjinske probleme i uspostavila bolje odnose s nekim državama, poput Hrvatske, jer su bilateralni odnosi između dvije države veoma loši.

Pojačava se pritisak da se pitanje Kosova riješi. Što će to značiti za novu Vladu?

Kosovska dinamika kao da se ubrzava i nisam siguran da je to politički racionalno, niti da je za to dobar tajming. Srbija je trenutno u vrlo nezahvalnoj poziciji zbog Rusije i produbljivanje kosovskog problema je trenutno nepotrebno, a može biti kontraproduktivno. Javno mnijenje nema razumijevanja za paralelno otvaranje pitanja sankcija prema Rusiji i priznanja Kosova. Sve ovo za Vladu znači samo još jedan politički problem više. Po mom sudu, Vlada Srbije treba nastaviti i inzistirati na dijalogu s Prištinom i vjerujem da će se to i dogoditi jer Srbija za sada ne može biti označena kao krivac u provođenju Briselskog sporazuma. Srbiji ne ide u prilog da bude predstavljena kao strana koja ometa dijalog. Dijalog je jedini način za rješavanje problema, a ne čini se realnim da će nova ili bilo koja druga Vlada biti spremna priznati neovisnost Kosova. Također, međunarodna zajednica bi trebala više utjecati na Prištinu i Albina Kurtija da spusti tenzije jer je njegovim dolaskom na vlast svaki dijalog, kontakt i razgovor veoma otežan.

István Pásztor je upozorio, nakon incidenta u Subotici, kako se migrantski pritisak povećava i da bi se trebalo puno toga promijeniti u politici Srbije po ovom pitanju. Kako Vi vidite politiku prema migrantima u Srbiji?

Ostalo je otvoreno pitanje na koja konkretna rješenja je mislio gospodin István Pásztor, ali što se tiče migrantske politike to je jedna od politika Srbije koju je teško kritizirati i koja je od skoro svih zapadnih partnera ocijenjena kao dobra. Uloga Srbije u migrantskoj krizi je bila veoma važna i to su razumjeli svi zapadni partneri. Ako je prijedlog da se krene s nekim radikalnim rješenjima ili dramatično drugačijim odnosom prema migrantima, čini se da je to put koji neće naići na razumijevanje ni migranata, a ni EU.

Intervju vodila: Jasminka Dulić