Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Morovićki čamdžija

Drveni čamci danas su rijetkost. Kvalitetni drveni uglavnom su zamijenjeni plastičnim čamcima koje je, prema mišljenju ribara, lakše održavati. Napretkom novih tehnologija sve su rjeđi majstori koji izrađuju drvene čamce. Osamdesetpetogodišnji Jakov Okrugić iz Morovića svojedobno je bio nadaleko poznat po tom poslu. Po zanimanju je bio kolar. Radni vijek proveo je u Šumariji u Moroviću i jedini je kao sjekač s motornom pilom u ruci tamo radio sve do mirovine. Budući da je vremenom sve manje bilo konja, pa su se samim tim prestala praviti zaprežna kola, prekvalificirao se i u slobodno vrijeme počeo praviti drvene čamce. Danas sa suprugom Đenkom živi u Moroviću i ponosno čuva uspomene na to vrijeme.

Posao u Šumariji

»Odrastao sam u Moroviću. Tijekom Drugog svjetskog rata moja obitelj je protjerana iz Morovića i zapaljena nam je kuća. Vratili smo se u Morović 1944. godine i uselili se u trošnu kuću koju smo obnovili. Na placu pored crkve od šupe smo napravili dva odjeljenja gdje smo živjeli nas sedmero: baka, djed, moji roditelji i nas tri brata Marko, Matija i ja. Bilo je teško odrastati u prvim poslijeratnim godinama. Tada sam imao osam godina, ali sam zajedno s ocem i braćom radio sve, kako u kućanstvu tako i u polju, kako bismo imali od čega živjeti. Nijedan posao mi nije bio stran«, kaže Jakov Okrugić.

Kad je odrastao za zanat, otac je njega i njegovu braću savjetovao za buduća zanimanja. Najstariji brat se bavio poljoprivredom, najmlađi je završio školu i kasnije fakultet, a djed Jaša izučio je kolarski zanat.

»U to vrijeme Moroviću je postojala Šumarija kojoj je to zanimanje bilo potrebno. Zanat sam izučio u Moroviću kod jednog starog majstora. Bio je samo kolar, nije bio univerzalni majstor. Proveo sam kod njega četiri godine, a zatim kod drugog majstora u Šumariji, također četiri godine. Bio je vrlo sposoban i od njega sam puno naučio. Na sreću, u Moroviću smo imali šume. U šumama je uvijek bilo ‘lako’ doći do novca. U to vrijeme nije bilo cesta ni traktora i balvani su se morali splaviti. U tu svrhu bili su potrebni čamci. Meni je posao išao od ruke. U početku sam sve radio ručno i kvalitetno. Zato su me u često zvali u Šumariju da izrađujem dijelove za kola i sve ostalo što je bilo potrebno«, kaže djed Jaša.

Čamci za ribare iz Palanke i Vukovara

Prvi rad koji je izradio rukom bio je rem za svinje i prvi čamac je napravio 1956. godine.

»Kada sam završio zanat, tati sam napravio nova šinska kola, nekoliko drvenih drljača i valjak. Sve ručno uz pomoć pile, nakon čega sam ih ‘faustovao’ i uz pomoć hoble, oblikovao. U to vrijeme u Šumariji su postojali su ‘parizeri’, veliki teški kotači koji su nosili debele balvane. Njih sam također popravljao za Šumariju. Pravio sam i tzv. ćuprijice (mostove), uz pomoć kojih se preko kanala ulazilo u šumu. Prvi čamac sam napravio 1956. i taj događaj je bio službeni. Moji roditelji kupili su topolovo drvo, izrezali ga i kad se drvo osušilo, napravio sam čamac. U to vrijeme on je bio jedini novi čamac u selu. Nakon toga se nadaleko pročulo za mene. Prve čamce sam pravio za manje novca kako bih imao više mušterija. Ljudi su mi dolazili od Čačka pa sve do Zagreba. Najviše su mi dolazili ribari iz Bačke Palanke i Vukovara. Osim što sam znao napraviti čamac, umio sam ga tako zagladiti da se odmah ‘oči zalijepe njega’. Sve sam to postizao dobrim, kvalitetnim i upornim radom. Za deset godina, od 1975. do 1985. godine, napravio sam puno čamaca, ne znam koliko. Samo za Šumariju sam napravio više od 20 čamaca.«

Tek kasnije je kupio strojeve. Najprije stroj za obradu drveta, ručnu hoblaricu i vremenom druge potrebne alate, uz pomoć kojih je lakše i brže radio svoj posao. Za samo 15 minuta uspijevao je napraviti držaljice. Svoj talent je prenio na sina Petra, ali zbog napretka nove tehnologije, njegov posao nije išao dobro.

»Danas nema čamdžija. Plastika je istisnula drvene čamce i svu drvenariju. Nažalost, nijedan čamac nisam sačuvao za sebe. Čamci se ne prave od furnirskog drveta što je u posljednje vrijeme praksa nekih proizvođača nego od sušaca, kvalitetnog drveta isječenog u daske, koje se suše u hladu na propuhu 10 do 18 mjeseci, prirodnim putem. Jeftini trupac se osuši i to je ‘jeftina čorba bez mesa’. Zato se ljudi danas sve više odlučuju za kupnju plastičnog čamca koji se može oštetiti, ali se uz pomoć ljepila može zalepijeti«, kaže na kraju razgovora djed Jakov.

S. D.

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay