Pošast kompjutorskih igrica zavladala je gotovo istog trenutka kada su i personalna računala (PC) postala posve normalni dio »pokućstva« u prosječnoj obitelji današnjice. Uz praktičan, poslovni ili edukacijski način uporabe raznovrsnih softwarea i hardwarea, daleko najrasprostranjenija je »armija igrača« koji se u fantastičnom animacijskom svijetu maštovitih PC igara svakodnevno po nekoliko sati nalaze ispred svojih monitora. Ali, od prije nekoliko godina, individualni način igranja postupno se počeo povezivati u više računalskih jedinica povezanih u određenu cjelinu i nastao je novi oblik igre – »mreženje«.
    Odgovore na brojna pitanja, kako sve to izgleda u »praksi«, kao i ostale pojedinosti u svezi svijeta kompjuterskih igara, dao nam je Goran Skenderović iz Subotice, dugogodišnji hobi igrač.
NOVA ERA: Većinu svog slobodnog vremena koristim uz svoj PC, baveći se svojim omiljenim hobijem, kompjutorskim igrama. Druženje s računalima započeo sam još prije dvadeset godina, danas već davne 1985. godine na prvom dostupnom modelu, Spectrumu. Od tog, danas već muzejskog primjerka do današnjih najsuvremenijih »strojeva«, promijenio sam nekoliko računala, već kako su se pojavljivali na tržištu. Interesiranje za kompjutorski svijet i tehniku, koja ga čini neraskidivim dijelom suvremenog života, osjetio sam još kao školarac, prije svega zbog okolnosti što je to bilo nešto posve novo i moderno, a pritom gotovo nepoznato i ne dovoljno istraženo. Svoj prvi PC, tadašnji model 286 uspio sam nabaviti 1990. godine i od tada počinje moje ozbiljnije druženje s personalnim računalima. S tim jednostavnijim modelima i igrama, koje su se mogle igrati na njima, postojao je jedan osnovni problem, koji je »morio« mnoge pasionirane igrače. Igrajući sam kod kuće, ubrzo bi se igra »provalila« tj. pronašao bi se šablonski način efikasnog pobjeđivanja i samim tim više ne bi bilo one osnovne draži. Ali, s pojavom nove tehnologije i najsuvremenijih osobnih računala, prije svih generacije »Pentium«, započinje nova era u svijetu igara. Današnje »četvorke« sposobne su podnijeti najsofisticiranije i najkompliciranije igre, koje se permanentno »osvježavaju« novim pojedinostima i faktor jednostavnog šablona je posve iščezao. Svijet igara je »oživio« novom snagom i vođen ogromnim mogućnostima suvremenih strojeva jednostavno izašao iz kućnih okvira. Mogućnošću povezivanja više računala u jednu radnu ili igračku cjelinu, stvoren je novi oblik udruženog igranja tzv. mreženje. Naravno, to nije ništa posebno, s obzirom kako se ono koristi ipak najviše u radne svrhe i za potrebe većih sustava, ali je u igračkom smislu donijelo jednu fantastičnu novinu i mogućnost socijalizacije. Za razliku od individualnog sjedenja u sobi, sada se igrači okupljaju u igraonicama i druže se tijekom nekoliko sati koliko traje jedan »susret«.
Kako izgleda jedno »mre-Ženje«?: Prema dogovoru postoje određeni dani koji su »rezervirani« za »mreženje« i tada se momčadi od prosječno desetak igrača okupi u nekoj od gradskih igraonica. Najčešće se igra »Battlefield 1942«, ratnička igrica koja se bavi tematikom Drugog svjetskog rata i cilj udruženog igranja je osvajanje nekog objekta ili simbola (na primjer protivničke zastave). U prosjeku jedna igra traje oko pola sata, tijekom koje je potrebno osvojiti tri poena (tri protivničke zastavice). Kada se završi jedna partija, prelazi se na drugu sliku i počinje se iz početka. S obzirom da smo tijekom igranja povezani i on line (putem interneta), postoji mogućnost da se konektirani igrači iz cijelog svijeta uključe u našu igru. Jedan ovakav susret »mreženja« u prosjeku traje nekoliko sati, ali je bilo i maratonskih igranja od dvanaest i više sati.                                                          g