Tema

Nepovoljni trendovi u bioreprodukciji

Za ocjenu demopreproduktivne održivosti hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini te za određivanje tipa njezine reprodukcije dr. sc. Dražen Živić, demograf koji se već dulji niz godina bavi proučavanjem demografskih procesa ove populacije, uspostavio je vremenske serije službenih podataka o rađanju i umiranju u razdoblju od 2002. do 2020. godine prema nacionalnoj pripadnosti.

Kao što smo već naveli u prethodnim nastavcima, prirodno kretanje (demoreprodukcija) uz migracije su osnovna dinamička odrednica i sastavnica ukupnoga kretanja stanovništva odnosno demografske bilance određene populacije. Prirodno kretanje određuju njezine sastavnice – rodnost ili natalitet/fertilitet kao aktiva te smrtnost ili mortalitet kao pasiva bilance. Odnos aktive i pasive određuje veličinu i predznak prirodnog kretanja koje može biti pozitivno kada je broj živorođene djece veći od broja umrlih te je riječ o prirodnom priraštaju, ili negativno kada je broj umrlih veći od broja živorođene djece te se govori o prirodnom padu ili depopulaciji, a treća je mogućnost kada je ono stagnantno u slučaju kada je broj umrlih i broj živorođene djece podjednak. Pogledajmo sada što govore podaci o aktivi i pasivi, odnosno prirodnom kretanju, hrvatskog stanovništva u Vojvodini.

Kontinuirano prirodno smanjenje

Službeni podaci vitalne statistike Srbije jasno pokazuju da je prirodno kretanje hrvatskoga stanovništva u Vojvodini u razdoblju od 2002. do 2020. izrazito negativno i da ga karakterizira kontinuirano prirodno smanjenje. Takav je slučaj i s većinom drugih nacionalnih/etničkih manjinskih zajednica, uključujući i većinski srpski narod. Naime, prema podacima u Vojvodini je od 2002. do 2019. živorođeno ukupno 328.763 djece a umrle su 508.843 osobe, te je ostvaren prirodni pad od ukupno -180.080 stanovnika. U ukupnom natalitetu su međutim Hrvati u Vojvodini, kojih je prema popisu 2011. bilo 2,4%, sudjelovali s 1,7 %, dok su u ukupnom mortalitetu sudjelovali s 3,9 %. Očit je ispodprosječan udio u rađanju, a iznadprosječan udio smrtnosti hrvatske populacije u cjelini, što je još izraženije kada se promatra prirodni pad jer su Hrvati u ukupnom prirodnom padu sudjelovali s razmjerno visokih 7,9 % ističe dr. sc. Dražen Živić.

U svim je analiziranim godinama, naime, u hrvatskoj populaciji broj umrlih osoba bio zamjetno veći od broja živorođene djece. Postoje pri tome fluktuacije na godišnjoj razini, međutim one nisu dovele u pitanje prevladavajući negativni trend. Broj živorođene djece se kretao od 435 u 2002. do 231 2020., a broj umrlih od 1.217 do 919. U samo četiri godine, u ovome razdoblju, vitalni indeks je bio viši od 30,0 što je ionako niska vrijednost, jer vrijednost niža od 100 ukazuje na opadajuću bioreprodukciju.

Kumulativni podaci pokazuju da je od 2002. do 2020. živorođeno ukupno 5.856 djece od majki Hrvatica a umrlo je 20.715 osoba, te je ostvaren prirodni pad od -14.859 stanovnika.

Nema mjesta optimizmu

Dr. sc. Živić navodi kako je razumljivo da su apsolutne vrijednosti i mortaliteta i negativne prirodne promjene u padu iz razloga što je broj Hrvata sve manji (od 2002. do 2011. broj Hrvata smanjen je za 9.513 osoba), ali ističe kako je za ocjenu demoreproduktivne održivosti puno važnije pitanje odnosa između broja živorođene djece i umrlih osoba, a on je sve nepovoljniji. Vrijednosti stopa prirodne promjene jasno pokazuju da hrvatska populacija nema dostatnu rodnost »koja bi uspjela dugoročno revitalizirati dosadašnje, vrlo duboke demografske praznine u biološkoj slici hrvatskoga stanovništva«, navodi dr. sc. Živić.

Naime, iako je 2018. i 2019. zabilježen blagi porast broja živorođene djece, podaci za 2020. godinu upućuju na novo jačanje prirodnog pada – broj djece je u odnosu na 2019. smanjen za 12,1%, a broj umrlih je povečan za 12,9% pa je prirodni pad povećan za 24,9%.

Uz ostarjelu dobnu strukturu na demoreprodukciju utječu i drugi demografski i društveni procesi, prije svega razina nataliteta i fertiliteta. U okviru toga posebno se ističu dva međusobno povezana trenda, a to je odgađanje rađanja prvog djeteta i pomicanje rađanja prvog i svakog narednog djeteta u stariju dob čime se skraćuje povoljno razdoblje za reprodukciju. Na razini ukunog stanovništva Vojvodine prosječna je starost majke u kontinuiranom porastu od 1970. do danas s 24,7 na 29,9 godina, a u porastu je i prosječna starost majke pri rađanju prvog djeteta – s 26,1 na 28,3 godine i drugog djeteta s 26,1 na 30,6 godina.

Zaključuje stoga da nepovoljna biološka struktura, naročito ženskog stanovništva prema fertilnosti, ne daju dovoljno razloga čak niti za umjereni optimizam kada je u pitanju buduća bioreprodukcija vojvođanskih Hrvata, ali i ističe da će to ovisiti i o iseljavanju, popisnom izjašnjavanju kao i o provedbi dugoročnih mjera populacijske, socijalne, ekonomske i manjinske politike u Srbiji.

Procjena pada

Uz apsolutne pokazatelje rodnosti i smrtnosti u svom znanstvenom članku dr. sc. Živić je izračunao i realtivne pokazatelje demoreprodukcije na temelju procjene broja Hrvata sredinom svake godine u razdoblju od 2002. do 2020. Na temelju popisnih rezultata (2002. do 2011.) utvrđena je mjesečna apsolutna promjena od -83,4 stanovnika i na temelju nje je procijenjen broj Hrvata sredinom godine. Primjenom ovoga metodološkog postupka procijenjeni broj Hrvata u Vojvodini sredinom 2020. godine bi iznosio 38.281 stanovnika. Nakon objave rezultata popisa 2022. godine moći će se korigirati procjena sredinom godine kao i izračunati stope prirodnog kretanja, navodi dr. sc. Živić, ali smatra kako one neće bitno odstupati od izračuna u njegovom radu kao ni da neće utjecati na eventualnu promjenu negativnog trenda u demoreprodukciji.

J. D. / Izvor: Dr. sc. Dražen Živić, Demografske odrednice održivosti Hrvata u Vojvodini, u: Demografska i društvena održivost Hrvata u Vojvodini. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2022.