Širom Vojvodine

Studijske snimke – zapisi jednog vremena

Ovoga tjedna zavirili smo u svijet glazbe i razglasa, te posjetili gospodarstvenika Davora Ševčića, koji pruža uslužnu djelatnost za snimanje i izdavanje zvučnih zapisa i glazbe. U njegovom studiju snima se prije svega tamburaška glazba, a potom i svi drugi žanrovi. Osim toga, klijentima nudi i mogućnost razglasa raznih koncerata, priredbi, manifestacija...

Iako je priča oko snimanja i ozvučenja počela još 2009./10. godine, tek nakon osam godina je želja postala stvarnost. Poduzeće Sinkopa otvoreno je u prosincu 2018. godine.

Tamburaši zaslužuju bolje

Davor Ševčić se glazbom bavi od 2003. godine, a tamburu je zavolio u Subotičkom tamburaškom orkestru.

»Kod upisa u srednju školu sam razmišljao o Muzičkoj školi, ali nisam imao ni dana niže škole. Ono što me drugo zanimalo bila je elektronika, a audiotehnika je spoj koji me je zaokupirao. Pohađao sam srednju Tehničku školu Ivan Sarić u Subotici, smjer elektrotehnike i u tom periodu u orkestru kad god je bilo neko snimanje ili nastup Stipan Jaramazović nam je dao zadatke vezane za razglas. Budući da orkestar ima svoje ozvučenje, tu sam se uvijek rado uključivao i ozbiljnije zainteresirao za ovaj posao«, priča Ševčić i prisjeća se: »Prve snimke koje su bile vezane za orkestar rađene su još 2007.-2008. godine, ali su to bili stereo snimke i nije bilo puno mogućnosti za doradu. Period Više tehničke škole je donio nešto drugo i nisam se toliko bazirao na snimanje i ozvučenje, no, to nije dugo trajalo. Prvi susret s ljudima koji se profesionalno bave ovim poslom me je dodatno zainteresirao, te sam 2012./13. počeo ulagati u ozvučenje i to nije stalo ni danas«, priča sugovornik i pojašnjava kako je ulaganje u opremu, koja se sve kvalitetnija pojavljuje na tržištu, zapravo rupa bez dna.

»Kada kupujem opremu, gledam da kupim nešto što je najbolje, ne najskuplje, ali da ima sve potrebne karakteristike. U glazbi su davno napravljeni normativi koji se ne mijenjaju, no svaka novija generacija uređaja koji digitaliziraju signal je kvalitetnija ili ima u sebi bolji čip. Pravila se ne mijenjaju, ali se radi na doradi«, pojašnjava Ševčić.

Davor je odlučio posvetiti se tamburaškoj muzici s kojom se i profesionalno bavi svirajući u poznatom subotičkom ansamblu Hajo. Ono s čime se i sam susreo dodatno ga je potaknulo da ustraje u svom naumu.

»Imam dojam da niti u jednom studiju kod nas u Subotici, a vjerujem i sire, tamburaši nisu tretirani na pravi način. Osobno me je fascinirao rad Branimira Jovanovca Banija u čijem smo studiju u Gradištu kod Županje, s ansamblom Hajo snimali CD. Oduševio me s koliko pažnje i strpljenja je prišao poslu. Taj susret me je motivirao da se i sam postavim drugačije, da se tamburi može posvetiti kao i drugom instrumentu, a tamburašima kao glazbenicima«, kaže sugovornik i pojašnjava da kod ovoga posla, osobito kada su u pitanju tamburaši, nema potrebne literature, nego se sve uči iz vlastitog iskustva, isprobavanjem i slušanjem.

Kada su u pitanju drugi žanrovi, ističe da mu je to još uvijek prostor za rad i učenje.

Slaba tamburaška produkcija

U protekle dvije godine je događanja bilo puno manje, no tada je posao nadoknađen što studijskim, što terenskim snimanjem. Zanimalo nas je i može li se od tog posla i živjeti.

»Profesionalno se bavim glazbom, a mislim da bi se i od ovoga posla moglo živjeti, ali se onda treba baviti samo time. Ono što je također bitno jest vrijeme koje je potrebno da se čovjek progura na tržište, da se za njega čuje i da se prepozna njegov rad. Ljudima je češće potrebno ozvučenje nego li snimanje, što je sasvim normalno, ali u posljednjih nekoliko godina iz ovog malog studija je na godišnjem nivou izašlo oko 20 pjesama«, priča Ševčić.

Kako je pojasnio sugovornik, samo snimanje ovisi od osobe ili sastava, odnosno od toga koliko su pripremljeni i uvježbani glazbenici. Snimanje može trajati od sat do tri sata, ali za jednu pjesmu od početka do kraja treba desetak sati, a ponekad i više.

»Snimanje jedne pjesme podrazumijeva snimanje ansambla, vokalnog soliste, pratećih vokala, preslušavanje, postprodukciju, čišćenja, takozvano bojenje... Sve to razvuče se na nekoliko dana, jer samo snimanje ne može trajati dulje od tri sata, koncentracija slabi, a ljudi se umore«, ističe Davor.

Svi veći festivali traže studijsku snimku pjesme, pa se upravo zahvaljujući festivalu Zlatne žice Slavonije snimka nastala u studiju Sinkopa našla na CD-u koji je izdao Croatia Records.

»To smatram svojim najvećim uspjehom. U Hrvatskoj je tamburaška produkcija na visokoj razini, dok kod nas ne mogu reći da je nema, ali je slaba. Ako kažem da se u Vojvodini u posljednjih nekoliko godina izdalo 10 nosača zvuka, mislim da sam puno rekao. Kod nas se čak ni ne izdaju singlovi, što je u Hrvatskoj često«, priča Ševčić i dodaje: »Danas su tu društvene mreže i popularni YouTube, gdje ljudi mogu snimati i objavljivati što god hoće. Nekada se popularnost gledala po tome koliko se CD-a, ili još prije, ploča prodalo. Ako je tiraž od sto tisuća, to znači da sto tisuća ljudi posjeduje taj CD, pa makar bilo dvije pjesme na njemu, ali su ga kupili i dali neki novac. Danas su tu pregledi na YouTubeu, ali od toga mi nemamo koristi. Da bi imao neku vidljivost, ti moraš svakodnevno objaviti neki video, ali mi smo glazbenici, a ne Youtuberi«, pojašnjava Ševčić.

Zanimljivosti snimanja

Zanimalo nas je i što se dogodi ako kojim slučajem tehnika zakaže ili se snimka obriše, na što se sugovornik samo nasmijao i počeo priču:

»Opet sve ispočetka. Nisam do sada imao takvu situaciju, ali mi se dogodila da se hard disc pokvario, a u tom momentu nisam imao sve sačuvano na dodatnim mjestima. No, sve urađeno sam poslao klijentima i tako sam imao način vratiti snimke. Postoji nepisano pravilo, a ono kaže da se kopije ostavljaju na tri različita mjesta, a četvrta odnese susjedu s kojim ne razgovaraš, pa ako zatreba napraviš primirje«, priča Davor i dodaje: »To je stvarno nezgodna situacija. Bilo je situacija da nisam snimio tamo gdje sam trebao, pa je bilo panike, ali to je sve škola koja se plaća. Čovjek se uči na svojim greškama, nikad na tuđima i to jednostavno tako ide«.

Razgovarali smo i o nazivu poduzeća – Sinkopa.

»Imali smo zasjedanje supruga Klara i ja, koji glazbeni termin izabrati i sva sreća pa sam je poslušao, jer supruga je bila za Sinkopu, a ja za Koronu koja je u drugom kontekstu bila i previše prisutna«, priča kroz smijeh Ševčić.

Anegdote i zanimljivosti oko snimanja je nemoguće pobrojati, ali po riječima sugovornika svako snimanje i svaki sastav je priča za sebe.

»Zapravo u tome uživam jer učimo jedni od drugih, a radimo ono što volimo. Neki su otvoreni za sugestije, za rad na određenoj kompoziciji, a neki nisu. Kao i u svakom poslu s ljudima, tako je i ovdje, jedina je razlika što je ovo uslužna djelatnost, pa moram pronaći način za sve. Ono što pokušavam svima naglasiti jest da su studijske snimke trajne i da trebaju biti najbolje moguće, jer to će se slušati, prenositi i na kraju krajeva ostati za neke nove generacije«, kaže Ševčić.

Po riječima sugovornika, jedno su želje i planovi, a drugo mogućnosti, ali neki dugoročni planovi su kupovina nekretnine i opremanje većeg studija, a do tada će, kako je rekao, i ovo »prijelazno rješenje« biti dobro.

Ž. V.