Intervju

Pokoljenja neće oprostiti Rusiji!

Predsjednik LSV-a Nenad Čanak o dojmovima nakon povratka iz Ukrajine

Ukrajina s Rusijom nekakve tople odnose neće imati dok ljudi koji su ovo vidjeli i preživjeli, kao i njihova djeca, biološki ne odumru. A vjerojatno ni nakon toga. Međutim, učinjena je i jedna druga stvar, a to je i da su Rusi iz Ukrajine u ogromnoj većini prihvatili Ukrajinu kao svoju domovinu i ukrajinski kao državnonacionalni identitet. Evo vam primjer: od 100.000 stanovnika, mahom Rusa, koliko je Sjeverodonjeck imao, rusku vojsku dočekalo je njih samo 800!

Inetrvju vodio: Zlatko Romić

Dosljednost je u životu jedna od najrjeđih, pa zato i najcjenjenijih, a nerijetko i najvrednijih osobina. Kada je, pak, riječ o politici, dosljednost je na ovim prostorima gotovo pa izumrla, ako je ikada i postojala. A ako se na tu temu povede riječ o predsjedniku Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenadu Čanku, onda je ono u čemu je najdosljedniji vezano za ono najvrednije: antifašizam i antiratni aktivizam. Dugačka je niska njegovih aktivnosti u kojima se antifašizam i antimilitarizam isprepliću kao motika u korovu: od tenkovima opkoljene Sente, Bedema ljubavi u Subotici, zaštiti srijemskih Hrvata, odlaska u Sloveniju, Bosnu, Hrvatsku u vrijeme rata, pa do nebrojenih sučeljavanja i sukobljavanja s predstavnicima radikalne desnice u tv studijima i na ulicama. Posljednja u nizu njegovih »antiratnih turneja« bila je u Ukrajini u kojoj je sredinom ovoga mjeseca boravio tjedan dana. Za čitatelje Hrvatske riječi on iznosi dojmove o onome što je vidio, ali i stavove koje su dijametralno suprotni dominantnom raspoloženju u Srbiji.

Svatko tko je na ovim prostorima svjedočio nekom ratu zna da su na neki način svi ratovi isti, a ovaj se izdvaja samo opsegom i količinom angažirane vojske i tehnike kao i činjenicom da je ovo prvi puta da je u rat kao realna opcija uvedeno nuklearno oružje. Najjači dojam mi je užasna bespomoćnost koju sam osjetio dok sam bio tamo; bespomoćnost kakvu sam osjećao prije 30 godina i u Sloveniji i u Hrvatskoj i u BiH, gledajući užasna razaranja i zločine nad ljudima, sav taj besmisao i jad na kraju koga se opet ništa dobro ne dogodi. Mrtvi neće ustati, porušeno se neće preko noći podići, pri čemu profitiraju zli ljudi. Mene je užasnula slika u predgrađu Harkiva koji se zove Saltivka, gdje me tip rušenja i uništavanja podsjetio na vukovarsku tragediju, tj. na sravnjivanje sa zemljom, a ne osvajanje. Ja razumijem, ne i opravdavam, da netko želi nešto osvojiti, ali da sruši do temelja... Pa što si onda osvojio? Nisi osvojio ni livadu nego zgarište. S druge strane, zločini ruskih okupatora su strašni. Oni ne samo da kidnapiraju ljude i odvode ih u Rusiju; ne samo da odvode djecu, dajući im odmah ruske dokumente i stavljaju ih u ruske škole gdje im se potpuno treba uništiti ukrajinski identitet nego je cijela ta okupacija i usmjerena na to da Ukrajina kao država nestane, i to ne samo kao država nego da prestane postojati i ukrajinski narod kao i da se uništi ukrajinski identitet. To je sve za mene kao čovjeka iz Vojvodine, koji sam odgajan da je svaki identitet u Vojvodini dio mozaika i mog identiteta, prestrašno. Kada vidim ovakav užas, gdje se pokušava preko 40 milijuna ljudi uništiti i pretvoriti u nešto što nisu, ja nemam riječi. Ako je nešto na početku rata bila zabluda kremaljskih okupatora, to je da će oni koji govore ruski biti na njihovoj strani. Svojim očima sam se uvjerio u to, jer su mi pripadnici oružanih snaga Ukrajine s kojima sam se sreo u Harkivu rekli: »Oni su nas došli 'oslobađati'. Ali, koga?«. To mi je reklo nekoliko momaka, među kojima je bilo i Ukrajinaca, i Rusa, i Armena, i Gruzijaca. Njihovi roditelji za vrijeme Sovjetskog Saveza su došli u Harkiv, ali oni sami Ukrajinu doživljavaju kao svoju domovinu. Koga onda »oslobađa« ruska vojska? Njih same od njihovog načina života i funkcioniranja? S druge strane, primijetio sam da vrlo pažljivo biraju riječi kada govore o okupatoru, jer za okupatore koriste izraze ili Rusijani, jer su iz Rusije, ili češće »rašisti«, što je kovanica od »ruski fašisti«. Mlađi, pak, za okupatora najčešće koriste termin »orke«, izraz iz Tolkienovog Gospodara prstenova.

Kakve će ova agresija ostaviti posljedice na odnose Rusije i Ukrajine, ali i na odnose običnih ljudi između dva naroda?

Mržnja u Ukrajini prema Kremlju raste svakodnevno, i to na način koji se neće isprati desetljećima, ako ne i stoljećima. Ukrajina s Rusijom nekakve tople odnose neće imati dok ljudi koji su ovo vidjeli i preživjeli, kao i njihova djeca, biološki ne odumru. A vjerojatno ni nakon toga. Međutim, učinjena je i jedna druga stvar, a to je i da su Rusi iz Ukrajine u ogromnoj većini prihvatili Ukrajinu kao svoju domovinu i ukrajinski kao državnonacionalni identitet. Ovo govorim stoga, jer nešto slično imate i ovdje kod nas, u Crnoj Gori, u što sam se tisuću puta uvjerio, da postoje etnički Crnogorci, i etnički Srbi, i etnički Bošnjaci i etnički Albanci, ali svi zajedno imaju zajednički državni identitet, jer Crnu Goru doživljavaju svojom jedinom domovinom. U tom smislu, taj nacionalno-patriotski identitet je sada definitivno definiran u Ukrajini i sve što je bilo prorusko se sada istopilo do sitnih fragmenata koji će biti izopćeni iz ukrajinskog društva nakon ove agresije Rusije. Evo vam primjer: od 100.000 stanovnika, mahom Rusa, koliko je Sjeverodonjeck imao, rusku vojsku dočekalo je njih samo 800! To dovoljn o govori o oduševljenu takvim tipom 'oslobađanja'.

Kako izgledaju ukrajinski mediji sada; koliko je prisutna ratna propaganda na njima, poput one kakva je svojedobno bila na našim prostorima među zaraćenim stranama?

Dobra je stara istina da je uvijek prva žrtva svakoga rata istina, pa tako onda i da mediji postaju propagandna sredstva, posebno oni državni. Ukrajinski mediji na taj način prate događaje s bojišnica, ali da bi se stekla i nekakva druga slika postoje društvene mreže. Ako malo pažljivije birate, mislim da ipak možete dobiti realniju sliku onoga što se stvarno događa u Ukrajini. Ja sam upravo zato i odlučio otići u Ukrajinu: da se sam uvjerim u ono što se događa. Krenuli smo od Lavova, preko Kijeva, pa do Harkiva, s tim što je Kijev, kada smo bili tamo, bio potpuno mirnodopski grad: nije se uopće vidio rat, osim po kontrolnim punktovima na cestama. Ali su nas onda naši domaćini odveli u Buču i Irpinj. Buča je prilično postradala u ratu, iako, kako su mi objasnili, tamo nije bilo ratnoga djelovanja nego su pustili Ruse da uđu. Međutim, tamošnji kolaboranti su dali liste ukrajinskih lojalista i oni su išli od kuće do kuće i te ljude ubijali. Koga nisu zatekli, srušili su mu kuću. U Irpinju je bilo posve drugačije: tamo je teritorijalna obrana branila grad, bilo je velikih borbi, Irpinj je u velikoj mjeri uništen, ali su uspjeli zaustaviti ruske jedinice. Naime, Rusi su krenuli s idejom da će za tri dana stići u Kijev, napraviti tamo paradu tenkova, smijeniti Zelenskog, uvesti neku marionetsku vladu i to je to. Međutim, to se nije dogodilo, jer su bili zaustavljeni. Kada su poslije nekoliko tjedana shvatili da to neće ići, povukli su se i prebacili na jugoistok, potpuno usput i promijenivši priču o ratu, jer se sada glavne borbe vode zbog odsijecanja Ukrajine od Crnog mora, Luhanska i Donbasa do spajanja s Pridnjestrovljem u Moldaviji.

Posljedice toga već se vide i u trgovinama.

Tako je, jer se odsijecanjem Ukrajine od Crnog mora blokira izvoz ukrajinskog žita i ostalih namirnica i glad koju će to proizvesti će biti upotrijebljeno kao oružje. Naime, glad koja će pogoditi Afriku zbog toga će prouzročiti velike migracije prema Europi i čitava Zapadna Europa će biti suočena s milijunskim valom izbjeglica iz Afrike koje bježe od gladi. To je monstruozno i Vladimir Vladimirovič Putin je apsolutno ratni zločinac ranga Adolfa Hitlera za XXI. stoljeće. I ako se on sada ne zaustavi, taj rat će progutati čitavi planet. Zato pomoć Ukrajini na svaki mogući način svaki čovjek mora razumjeti i kao osobnu obranu. Jer ako Putin i njegova horda uspiju slomiti Ukrajinu, sljedeći smo mi. Tko to ne razumije i tko drugačije vidi, taj se grdno vara.

Što znači Vaša izjava da u ovom ratu ne smije izgubiti niti Ukrajina niti Rusija?

To nisam rekao kao moje mišljenje nego s pozicija zaraćenih strana. Ukrajina ne smije izgubiti zbog toga što to ne bi bio samo kraj te države nego i naroda i nacionalnog identiteta, a s druge strane to bi napravilo jedno trusno područje i u Europi, jer je već sada više od 10 milijuna ljudi iz Ukrajine pomjereno iz svojih kuća ili su im potpuno uništene. Ti ljudi i ovako nikada neće oprostiti Rusiji to što je učinila, a njen poraz bi značio vječnu neuralgičnu točku Europe koja bi ju stalno vukla nazad i stalno ju držala u ratnom stanju. Putinova Rusija, pak, ne smije izgubiti rat u Ukrajini, jer bi se onda vidjelo da ona nije, kao što se hvali proteklih 30 godina, druga svjetska supersila. Onoga momenta kada bi se pokazalo da ruska sila nije tako velika kao što su tvrdili otvaraju se nerazjašnjeni računi u Gruziji, Čečeniji, Azerbajdžanu... Kada bi Rusija izgubila, vjerojatno bi se i navedene države i narodi »dosjetili« da Putin nije baš tako jak kakvim se predstavlja i svima njima može dati ideju da mu se suprotstave. Postoji još jedna stvar koja se malo spominje a ja ju vidim kao jednu od dvije stvari koje mogu izazvati ogromne konflikte. Jedna je Köningsberg, odnosno sada Kalinjingrad, koji fizički nije vezan za Rusiju, a do koga je preko Litve prekinute kopnena veza. Na vrlo sličan način je počeo Drugi svjetski rat pitanjem koridora između kopnene Njemačke i Danciga, grada u kojemu su dominantno živjeli Nijemci. Kao što znamo, završilo se tako što se Dancig danas zove Gdanjsk, pripada Poljskoj i u njemu više nema Nijemaca. Köngsberg, tj. Kalinjingrad, je ključna točka za rusku baltičku flotu, jer bez njega nema ni nje. Druga stvar je da ovoga trenutka nitko na svijetu ne zna koliko ima Kineza u Sibiru, jer je granica između Kine i Sibira toliko dugačka da ju nitko ne može kontrolirati. Ima li petsto tisuća, pet milijuna ili tko zna koliko Kineza u Sibiru, to nitko ne zna. I što ako oni, kada bi Rusija izgubila, kažu da taj teritorij proglašavaju za kineski Sibir? Kako se onda Kremlj postaviti? A kada bi pitanje bilo što bi bilo dobro, najbolje bi bilo da Putinova Rusija izgubi rat zato što je okupator; plati ratnu odštetu i demokratizira se kao država. Ali, tu postoji vrlo sramotna stvar, koju razumijem, ali ne i opravdavam, sa strane Europske unije. Naime, nitko ne želi riskirati nuklearni rat, previđajući da ako jednom pokažete da ste slabi na prijetnju oružjem vi ste u poziciji da zauvijek dajete ustupke onome tko vam drži nož pod grlom. Ako tako postupite, onda sebe dovodite u pozciju da stalno budete žrtva siledžije koji tvrdi da će aktivirati bombu.

Mislite li da je dovoljno lud tako nešto uraditi ukoliko bude stjeran u kut?

Problem je u tome što, kada ne postoji demokratsko odlučivanje, onda nema mehanizama koji mogu zaustaviti individualno ludilo. Osobno mislim da se to neće dogoditi iz jednostavnog razloga što ljudi koji su oko njega su ipak ljudi koji imaju što izgubiti. To su ljudi koji imaju ogromne imetke, obitelji, iseljene naravno na Zapad a ne da su u Rusiji. Ako ste primijetili, veliki broj ljudi iz Putinovog okruženja odjednom nađu mrtve, skupa s obiteljima. To je tipičan rad ruske tajne službe: oni uzmu stvar u svoje ruke i pobiju sve. Očito je da je Putina uhvatila paranoja i on likvidira sve oko sebe koji su mu sumnjivi. Ali to i dalje ne znači da netko neće, iz najsebičnijeg mogućeg razloga, odlučiti se na likvidaciju Putina i tog njegovog najužeg kruga. Uostalom, to ne bi bilo prvi puta u povijesti. Nažalost, to bi ova beskičmena Europa dočekala s ogromnom radošću, jer bi rekla da ako nema Putina nema niti opasnosti, previđajući da, dok se Rusija ne demokratizira i dok se od nje ne formira istinska država sa svim svojim tijelima, opasnost nije prošla.

Što bi Europa trebala učiniti, pa da Rusija osjeti ozbiljnije posljedice zbog agresije?

Zemlje Europske unije svakoga dana Putinovoj Rusiji uplaćuju između pola milijarde i miljardu eura za plin. Je li činjenica da će i Europska unija trpjeti zbog nestašice plina gora stvar od spaljivanja svega po Ukrajini? Je li to gore od desetaka tisuća žrtava i više od deset milijuna izbjeglica? I to samo zato što se svi boje suprotstaviti Putinu koji je najobičniji policijski siledžija koji je došao u posjed nukearnog naoružanja i misli da može ucjenjivati cijeli svijet. Rusija je teroristička država koju vodi terorist i ovo je prvi slučaj nuklearnog ucjenjivanja cijelog planeta.

Smatrate li da je nekonstituiranje Skupštine, zbog besmislenog ponavljanja izbora, u izravnoj vezi s ruskom agresijom na Ukrajinu?

To je apsolutno povezano, jer kod nas izbori nisu ni završeni. Da su završeni, postojao bi zakonski rok za formiranje Vlade. Ovako, kada nisu završeni, oni se zauvijek mogu ponavljati. Dakle, kroz ovu rupu u zakonu izbori se ponavljaju dokle se god ne vidi što će dalje biti u Ukrajini. Tu ni tzv. oporba nije ništa bolja, jer oni više od dva mjeseca »nisu primijetili« da je rat u Ukrajini dok smo mi prvoga sata agresije izvjesili na zgradu Lige socijaldemokrata Vojvodine ukrajinsku zastavu, jer je to solidarnost s nepravedno napadnutom zemljom. Na taj način je Srbija, govorim i o vlasti i o tzv. oporbi, suštinski sama sebi, iz kratkoročnih dnevnih interesa zatvorila mogućnost prosperiteta i zato se Aleksandar Vučić pokušava prikazati kao zapadni čovjek, jer od njih dobija financijsku podršku, a s druge se strane ne može odvojiti od Rusije, jer zna da bi ga Putin ubio. Zbog toga zaustavljamo vrijeme, jer ovo nije kupovina vremena, i zbog toga sve stoji jer ovo nije naš osobni interes. Evo vam primjera za to: ukrajinski zvaničnici su rekli da ovoga trenutka zbog rata nije zasijano milijun i petsto tisuća hektara obradivih površina, ali su i rekli da se to neće osjetiti zbog toga što imaju rezerve koje ne mogu izvesti. Kompletna Vojvodina ima 1.680.000 hektara obradive zemlje! Tek da se razumijemo koliko smo mi beznačajni na mapi svijeta, ali smo s druge strane izuzetno značajni u uvjetima kada Putin od Srbije želi napraviti žetone kojima se kocka sa Zapadom, pa će nas na kraju pustiti jer ga mi ne zanimamo koliko ga zanimaju Krim i Donbas. A odgovor je vrlo jednostavan: ovoga trenutka uvesti sankcije Rusiji, otkočiti cijeli proeuropski proces, otići u Bruxelles i reći: »Dobar dan, recite što točno trebamo učiniti?«, uraditi to u sljedećih godinu dana i završiti već s ovom pričom.

Koja je procedura bila oko Vašega odlaska u Ukrajinu, koliko je bilo komplicirano?

Dugi niz godina sam imao dobre odnose s bivšim veleposlanikom Ukrajine u Beogradu Oleksandrom Aleksandrovičem i mi smo taj posjet planirali još ranije. Pa sam onda kada je došlo do ruske agresije na Ukrajinu rekao kako ja odmah želim ići, ali se onda tražio način da se to organizira, jer je i neka grupa europarlamentaraca željela ići u isto to vrijeme, pa da se onda mi priključimo njima, a još usput bi išla i neka grupa iz Skupštine Srbije. Na koncu su ti ljudi iz Skupštine Srbije, 18 sati pred početak puta, otkazali svoje putovanje u Ukrajinu. Riječ je o zastupnicima Srpske napredne stranke Draganu Šormazu i Zoranu Dragišiću. Toliko sam se razljutio da sam rekao: »Ja idem, a vi kako hoćete«. Moj prijatelj koji je vozio, odvjetnik i mirovni aktivist Čedomir Stojković iz Beograda i ja sjeli smo u moj automobil i krenuli smo bez ikakve pripreme. Otišli smo do ukrajinske granice, do Čopa. Tamo su nas zaustavili, jer smo zbog pasoša Srbije morali proći posebnu proceduru. Ostale putovnice prolaze bez problema, ali ruski, bjeloruski i srpski imaju posebnu proceduru, uključujući davanje otisaka itd. Onda smo vozili do Kijeva 1.400 kilometara i tamo odsjeli u hotelu. U međuvremenu, dok smo se vozili, sam ja preko svojih kontakata s novinarima koji su dopisnici iz Ukrajine, a Čedomir preko njegovih kontakata iz nevladinih organizacija, došli do zamjenika gradonačelnika Kijeva, do gradonačelnika Irpinja i Buče, do guvernera Harkivske oblasti i još niza drugih ljudi. Pa nas je onda, kako smo otišli kod nekoga taj netko povezivao s ostalima. Na taj način smo obišli mnogo ljudi. Ono što mi je najbitnije je da smo se kretali bez ikakvih ograničenja i da nas nitko nije dirao niti zaustavljao. I to je bila ogromna prednost u odnosu na to da sam išao s izaslanstvom. Tada bismo bili u protokolu koji bi nas gurao s jednog sastanka na drugi, a ništa ne bih vidio. Ovako mogu posvjedočiti da smo od mađarske granice do Kijeva vidjeli troje poljskih tablica i jednu njemačku. Od Kijeva do Harkiva nismo vidjeli nijedan automobil sa stranim tablicama. Mi smo bili jedini. Kada smo ušli u Harkiv, nitko nas nije zaustavio, jer nikome valjda nije bilo jasno da bilo tko pri zdravoj pameti može doći u ratnu zonu. Kad smo završili sastanak, gdje je bio guverner Harkivske oblasti, on nas je odveo do zapovjednika policije koji nas je s grupom vojnika vodio da vidimo kakva je situacija. Od pet mjesta na koje nas je odveo, mi smo, zato što smo ranije stigli, bili na tri jer nas nitko nije kontrolirao.

Okvir 2

Koliko su razrušeni Kijev i Harkiv?

Ne puno. U predgrađu Harkiva, u Saltivki, je jako razrušeno, ali u ostalim dijelovima grada ne. U Harkivu se rat i osjeti i na ulici, ima dosta oštećenih zgrada. Nije katastrofa, ali se vidi da je rat. U Kijevu, odnosno u njegovom centru, rat se ni ne osjeti, jer kako se okupacijska vojska povukla, život se normalizirao. Ima puno bilborda s patriotskim porukama, spomenik poginulima gdje ljudi dolaze i zabadaju ukrajinske zastavice, ali kafići rade, trgovine, gradski promet... Ali, u kontaktu sam s ljudima s kojima sam se sreo i javljaju mi da je noćas (26. lipnja) bilo bombardiranje Kijeva.