Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Moj život je performans, a ne koreografija

Na gotovo svim tradicijskim manifestacijama i događajima ovdašnjih Hrvata, osim profesionalnih te fotografa brojnih medijskih kuća, vidjet ćete i jednog »derana« koji također sve važne momente, ljude, detalje čuva od zaborava svojim fotoaparatom. To čini prije svega iz ljubavi i sa željom očuvanja običaja i tradicije Bunjevaca i Šokaca – njihove nošnje, narodnih igara, bunjevačkog govora te salaša koji nestaju. Mnogima je dovoljno reći »Klapim« da bi znali o kome je riječ, a da bi bilo potpuno i precizno, dodat ćemo – Ivan Ivković Ivandekić.

Fotografije, filmovi, tekstovi, performansi

Čuvanje običaja i tradicije usađeno je u Ivana od malih nogu pa se tako fotografiranjem bavio već sa 7-8 godina. Međutim, kad je vidio kako mnogo toga nestaje, prije oko 20 godina počeo je sa svojim »klapljenjem«.

»Često sam se vozo biciglom po Tavankutu (moj dida je imo vinograd u Gornjem) i vidio dosta salaša koji su bili skoro srušeni. To mi je dalo ideju da i fotografiram, kako bi i sačuvo od zaborava. Kad slikam srušene salaše, doživljavam i ko skulpture, jel se u procesu njevog raspadanja stvaraju nove skulpture, sve dok se skroz ne sruše. Posli tog, budući da nošnju danas više ne možmo vidit u svakodnevnom životu, počo sam slikat divojke u nošnji. Živimo u 21. viku, al pokadgod triba obuć nošnju, a da to nije samo za Dužijancu jel Veliko prelo. Počo sam s mladima pravit fotografije koje su podsićale na kadgodašnji život, na ono čega više nema. Npr. cura ispod križa moli Boga – tog danas više nema, potom na Čikeriji momak i divojka se udvaraju. Imam jednu interesantnu fotografiju, mislim da je nastala u Mirgešu: osto je jedan zid od salaša i tamo sam dovo jednog momka i jednu curu obučene u bunjevačku nošnju. Na salašu koji nestaje, dvoje mladi se udvaraju, što znači ljubav, budućnost, život iđe dalje, samo na jedan drukčiji način«, kaže Ivan Ivković Ivandekić.

Njegov stvaralački dijapazon je širok, pa se tako uz fotografiranje počeo baviti i snimanjem kratkih dokumentarnih filmova, objavljivanjem tekstova na FB-u te izvođenjem performansa.

»Filmovi su isto na temu tradicije i spoj su prošlosti i sadašnjosti. Recimo, u jednom su likovi u bunjevačkoj nošnji na Čikeriji, a u pozadini se čuje jazz. S tim želim kakogod današnju generaciju privuć da se zainteresira, a jedan od načina je savremenija muzika. Kad se pojavio Facebook, počo sam sve to postavljat tamo, a krenio sam i s pisanjem šaljivi događaja – o ljubavi između mene i Luce, a sad između mene i Kate, di je akcent na čuvanju našeg dijalekta. Na kraju sam počo s performansima koje također postavljam na FB. Ima jedan di na Hrvatskom Majuru igram Gajdaško kolo isprid srušenog salaša, što je u stvari jedno sićanje na prošlo vrime. Na to me je potaknilo to što se kod Bunjevaca, kad se prate svatovi, naručivaje pisme. Tako je jedared moj baćo umisto pisme naručio Gajdaško kolo i to je bio jedan performans, to nije bila koreografija. Onda sam ja, posli 30 godina, isto napravio taki performans. Inače, kad i pravim, uvik kažem da život nije koreografija, život je performans. U koreografiji se zna – iđe se dva koraka udesno, tri ulivo, naprid, natrag. Al u životu to ne iđe tako, život je performans – danas je vako, sutra nako, desit će se štogod što si očekivo jel nisi očekivo. Taki je i moj život i ja ne igram koreografiju već kako me srce ponese i kako se u tom trenutku osićam«, pojašnjava »Klapim«, dodajući kako mu je želja, što se narodnih igara tiče, napraviti performans pod nazivom »Da nije ljubavi, ne bi cviće mirisalo«, koji bi posvetio njemu dragim ljudima kojih više nema i vremenu kojeg više nema.

Ivan je na FB-u također tijekom šest godina pisao kratke tekstove na ikavici, za koje su, kako kaže, mnogi mislili da su istiniti jer su bili toliko vjerodostojni. Te je tekstove objavio u knjizi Moja Luca, a izdao je i fotomonografiju Klapim.

Važnost ostvarenog klapljenja

Osim na ovdašnjim, Ivan se redovito pojavljuje i na tradicijskim manifestacijama u Hrvatskoj i Mađarskoj.

»Kad pratim zbivanja tu kod nas, to prezentiram svitu, ali mene interesira i hrvatska tradicija. Zato odem i priko na te manifestacije. Odem na Đakovačke vezove, Vinkovačke jeseni, pa u Mađarsku di ima Bunjevaca – bio sam na Velikom prelu u Baji, nedavno sam bio u Kaćmaru na Bunjevačkom danu, bio sam na prelu u Aljmašu, što sam snimio i bilo je 12 iljada prigleda na FB-u. Mnogi nisu znali di je Aljmaš, nisu čuli za njeg, i sad kad su to vidili, oće sledeće godine da odu tamo jel vide da je dobra zabava. To sam prezentiro, a ostaće sačuvano i na fotografijama, zbog čega vidim da to vridi radit, jel ni ti kulturni događanja, a ni nas jedared neće bit. Isto tako iđem i di su Šokci«, kaže on pojašnjavajući dalje kako je postao »Klapim«, odnosno kako je počeo »klapiti«:

»Ideju da moj rad nazovem klapim (sanjam) dobio sam kad sam klapio jednu divojku s Čikerije – moju Piškotu. Kad sam se probudio, vidio sam da nje pored mene nema. To mi je dalo ideju da moje fotografiranje nazovem klapim, jel ja slikam ono čega danas više nema. A 'klapim', to je mašta i to daje jednu slobodu stvaranja. Zato kad imam performans, igram sâm jel i s jednim čovikom možeš pokazat štogod što je povezano s tradicijom«.

Osim po klapljenju, Ivan je prepoznatljiv i po svojoj garderobi.

»Na tradicijskim manifestacijama sam u čizmama, čakširama, zvečkama. To je posebno interesantno ljudima u Hrvatskoj. Na mojim košuljama piše 'klapim', ljudi na ulici to pročitaju i tako sam sačuvo tu rič, a na fotografijama nosim lipe Bunjevke i Šokice i prezentiram mladost koja je vična lipota, lipota je vična vridnota i moždar tako kogagod potaknem da makar na kakim manifestacijama obuku nošnju.«

Nakon godina i godina rada, tu su tisuće i tisuće njegovih fotografija, tisuće i tisuće pregleda njegovih video priloga. No, što s tim? Kako i gdje to sačuvati od zaborava?

»Da, imam tušta fotografija i od pokoji bi se mogo napravit foto-album jel i metit na DVD. Samo je pitanje kome to prezentirat, kome to ponudit, kakoj instituciji? Ne znam šta bi kazo. Napravio sam 200-300 fotografija, nisam konkretno o tom razmišljo, al od ovi tu naši institucija imamo Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Institut Ivan Antunović – dal će jednog dana to završit tamo, ne znam, zavisi od interesovanja... Tu smo, al nećemo bit vični, i onda kad prođeš pored jednog salaša, kogod kaže – više ga nema, imaš sliku, nemam sliku, e ja imam sliku. Ljudi o tom ne razmišljaju, a ja razmišljam, al eto imamo Zavod i Institut. Kad sam imo filmsko veče u Zagrebu, o mojim filmovima je divanio Ivo Škrabalo. On je kazo da su ovo amaterski filmovi, znači oni koji se rade iz ljubavi. E sad, ja sam bio u Kaćmaru – neću kupit cipele. U nedilju ću ić u Babinu Gredu – neću kupit pantalone. Zato što ja skromno živim i dajem na to. Obašo sam sedam prela – Baja, Aljmaš, Tavankut, Bereg, Đurđin, Prelo sićanja, Veliko prelo, za sve je štogod tribalo uložit. Al dobro, mene u svemu ovom prija svega vodi ljubav prema hrvatskoj tradiciji«, ističe on, a na pitanje tko je Ivan Ivković Ivandekić – Klapim, odgovara:

»To je jedan deran s bili salaša koji klapi i traži Piškotu. Klapiću dok budem mogo i, iako se uvik mož napravit više, zadovoljan sam s ovim što sam dosad napravio«.

I. Petrekanić Sič

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay