Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Izazovi organske proizvodnje

Za organsku proizvodnju obitelji Josipa Mamužića iz Mirgeša može su čuti ne samo u okolici Subotice već i mnogo šire. Svojim pravilom »3K«, što su kontinuitet, kvaliteta i količina, Josip Mamužić opstaje na tržištu kao uvaženi proizvođač.

U razgovoru za Hrvatsku riječ otkriva što ga je potaknulo da se otisne u koncept organske proizvodnje, tada potpuno nov i stran za naše tržište, koji su uspjesi i benefiti, a koje su mane ovakvog načina rada.

Početak je bio sada već davne 2003. godine. Učlanio se Josip u udrugu Terra's iz Subotice i uz njihovu potporu krenuo u potpuno nov način proizvodnje.

»Razlog zbog kog sam se okrenuo organskoj proizvodnji je bilo moje zdravstveno stanje. Imao sam određenih respiratornih tegoba zbog uporabe kemijskih zaštitnih preparata u konvencionalnoj proizvodnji, jer se nisam štitio na adekvatan način. Pohađao sam razne obuke i tečaje u organizaciji udruge Terra's, sudjelovao u oglednim poljima, kako na tuđim tako i na svom gospodarstvu«, priča Josip o svojim početcima.

Dva desetljeća borbe

Krenuo je s jednim hektarom povrtlarskih kultura i nešto malo žitarica. Tri godine trajao je period konverzije. U to vrijeme, a bila je to 2006. godina, krenula je pomama za ovakvim tipom organskih proizvoda. Razlog je to što je odlučio povećati površine u organskoj proizvodnji i 2009. certificirana je bila proizvodnja na 22 hektara.

»Taj opseg proizvodnje podrazumijevao je pedesetak biljnih vrsta, od začinskog bilja, sjemenske proizvodnje, povrtlarskih biljnih vrsta, sve do žitarica, a 2009. godine smo zasnovali i zasad višnje na tri hektara, te poslije pet godina trešnju na jedan hektar. Nažalost, prije dvije godine smo te biljne vrste isključili iz organske proizvodnje zbog fizičke nemogućnosti savladavanja tehnologije gajenja, odnosno nedostatka radne snage na samom gospodarstvu. Upravo zbog toga sveli smo našu organsku proizvodnju na šest hektara. Prevladavaju žitarice koje se mogu obrađivati strojevima bez angažiranja dodatne fizičke radne snage koju je skoro nemoguće naći. Na ovaj način mogu kontrolirati proces proizvodnje i zavisiti više od svog osobnog rada. Kako smo se godinama polako razvijali, tako smo ulagali u strojeve i ovladali tehnologijom, konzultirali se sa stručnjacima iz polja organske proizvodnje, a veliku pomoć smo također imali i od tehnologa s Tehnološkog fakulteta iz Novog Sada. Nakon toga odlučili smo uložiti u tehnologiju ljuštenja žitarica i mljevenja u integralno brašno. Posjedujemo na gospodarstvu ljuštilice za žitarice, točnije, sve žitarice osim heljde smo mogli dorađivati, pakirati i prodavati. S integralnim brašnom smo radili do prije dvije godine, ali ponovno zbog nedostatka radne snage i procesa proizvodnje koji je zahtijevao dodatna angažiranja i ulaganja u specijalizirane prostorije za tu namjenu kako bi bila legalna, proizvodnju smo ugasili«, govori Josip.

Problemi s cijenama, radnicima, izvozom

Trenutačno Josip na svom gospodarstvu od žitarica proizvodi speltu, proso, ovas, ječam, raž i lan. Za tim žitaricama je najveća potražnja, potrošači su se uvjerili u kvalitetu domaćih proizvoda što im omogućuje da se izborimo s ponuđačima iz Kine i drugih zemalja.

»Plasman i preradu gotovog pakiranog proizvoda počinjem tek nakon završetka sezone radova u polju, budući da se ne može stići sve u isto vrijeme. Imamo između 40 i 50 adresa diljem naše zemlje na koje šaljem svoje proizvode. To su vjerni kupci s kojima surađujemo godinama, stoga nam je lakše kada znamo da je veći dio prodaje osiguran. Ne poslujem više s marketima upravo zbog smanjenja opsega proizvodnje i nedostatka radne snage kako bih se uspio držati pravila '3 K' – kontinuitet, kvaliteta i količina. Stavili smo akcent na kvalitetu, to nam je ipak najvažnije, a količinu držimo onolikom koliko možemo uraditi«, kaže Josip.

Cijenu svojih proizvoda Josip nije mijenjao iako su ove godine mnogi proizvođači korigirali svoje cjenike. Želja im je izići u susret vjernim potrošačima koji su sve ove godine bili uz njih, pružali im potporu kupovinom proizvoda.

Prilagođena tehnologija obrade

»Koristim uglavnom sve poticaje koje mogu naći. Na primjer, od Pokrajinskog tajništva sam dobio sredstva za nabavu stroja gruber, međuredni kultivator je kupljen od sredstava Ministarstva poljoprivrede prije pet godina, sve su to povrati od 50 %. Koristim i povrat za certifikaciju, jer svaki dinar je bitan kada se podvuče crta. Gledamo tehnologiju obrade prilagoditi koliko je to moguće u našim okvirima kako bi omjer ulaganja bio što efikasniji. Dok smo radili klasičnu proizvodnju, takva tehnologija je iziskivala mnogo prijelaza i gaženja zemlje, utroška energije, vremena i sredstava što se pokazalo kao neisplativo. Sada imamo mnogo bolji učinak kako smo se prilagodili drugačijoj tehnologiji obrade; nema više prevrtanja zemlje plugom, koristimo gruber, umjesto sjetvospremača koristimo germinator. Mnogo smo komforniji s vremenom, lakše nam je raditi, stoga treba se koristiti novim tehnologijama i napretkom proizvodnih procesa koji su kvalitetniji od tradicijskih«, kaže Josip Mamužić.

»Još prije desetak godina formirali smo cijene koje su bile nešto više u odnosu na cijene konvencionalnih proizvoda i nismo ih dirali od tada. Sada dolazi do nenormalnih pomjeranja, ali mi nećemo mijenjati cijene za naš rod od prošle godine. Što će se događati sljedeće godine, ostaje otvoreno pitanje, ne znamo što nam donosi nova sezona. Faktor u rastu cijene koji također moramo uračunati je i cijena ambalaže koja se također povećala« kaže Josip.

I njega kao i druge poljoprivrednike muči cijena radne snage i goriva, ali osim skupljih radnika Josip ističe i problem kvalitete rada. Kaže, koliko je cijena rada po satu otišla gore, toliko se smanjila kvaliteta rada. Za osam sati angažiranja radnika, nema ni šest sati efektivnog rada.

»Sat rada plaćamo između 300 i 400 dinara, plus prijevoz 500 do 800 dinara, zatim pripadajući porezi prema državi. Kada se svede računica, na primjer, plaćamo radnika 80 dinara po kilogramu obranih višanja. Ako ne možemo dobiti cijenu od barem 200 dinara za kilogram višnje, postavlja se pitanje isplativosti rada«, ističe naš sugovornik.

Posljedice globalnih politika osjete poljoprivredni proizvođači, a Josipu je najveća muka otežan izvoz.

»Tu se radi o svježem voću koje može biti u hladnjačama oko 10 dana i mora do tada biti prodano ili stavljeno u preradu. Sretna okolnost mi je što sestre imaju hladnjaču, te mogu koristiti njihove kapacitete pa se na neki način dovijamo, ali je bilo mnogo lakše ranije kada su dolazili strani kupci. Znali su točno kada počinje proizvodnja, dolazili bi kod nas na izravan dogovor oko cijene i ona se nije mijenjala tijekom berbe. Dogovarali su se jasni termini i mogao se planirati okviran broj potrebnih radnika u berbi i vrijeme koliko će ona trajati. Sada se događaju obaranja cijena tijekom berbe, stoga ne možemo imati jasnu sliku isplativosti. Alternativno se možemo okrenuti strojnom branju. Tako bi umjesto deset ljudi bilo dovoljno dvoje radnika. Ali takve višnje mogu biti plasirane isključivo za potrebe industrijske prerade. Prošle godine cijena industrijske višnje bila je 45 dinara po kilogramu, što je izuzetno nisko kada se uzmu u obzir svi inputi u proizvodnji. Idealno bi bilo kada bi ove godine cijena dosegla razinu od 80 dinara«, kaže kaže Josip.

Ivan Ušumović

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika