Sport i zabava

Najveći uspjeh u mojoj dosadašnjoj karijeri

Šampionska tradicija subotičke ženske košarke ima svoj novi izdanak, mladu 21-godišnju Martinu Kujundžić, igračicu dubrovačke Raguse, novog-starog prvaka Hrvatske. Njen prošlogodišnji prelazak iz Murse (Osijek) u redove branitelja naslova bio je pun pogodak njezine trenerice Cvetane Matić (rođ. Dekleva), nekad i same igračice subotičke momčadi Elektroremonta, Partizana i reprezentacije Jugoslavije. A kako teče njezina dubrovačka »odiseja« saznali smo tijekom prošlotjednog razgovora u rodnom gradu u koji je stigla na više nego zasluženi ljetni odmor. .

Budući da si vrlo rano napustila Suboticu kako bi se, u najkraćim crtama, predstavila našem čitateljstvu?

Imam 20 godina, igram za Ragusu iz Dubrovnika, a izvanredno studiram kineziterapiju u Splitu.

A onda nešto malo šire...

Košarku sam počela igrati s 13 godina, nakon što sam se prije toga bavila karateom i dogurala do reprezentativne selekcije Srbije u mlađim kategorijama. Moj prvi trener u ŽKK Spartak bio je Bratislav Mitrović, a potom Blagoje Ivić. Poslije toga sam igrala i za Topolčanku iz Bačke Topole, a nakon toga je uslijedila selidba za Hrvatsku i igranje za osječku Mursu. Dobre igre su me preporučile mojoj današnjoj trenerici Cvetani Matić i tako sam postala članica novih-starih prvakinja Hrvatske. Osvojeni šampionski naslov je svakako moj najveći dosadašnji sportski uspjeh.

Kako je izgledala ovosezonska šampionska staza Raguse?

Budući da smo u polufinalu doigravanja za naslov izbacili Medveščak s 2:0 i u finalu brzo poveli s 2:0 (igra se na tri dobivena susreta prim. a.) protiv Plamen Požege, činilo se kako je posao već »posve obavljen«. Ali Požežanke su se uspjele vratiti i pogotkom u samoj završnici susreta u Dubrovniku izjednačiti skor na 2:2. Majstorica se igrala kod njih u Požegi; sada su svi nas unaprijed otpisali, ali smo u odlučujući susret ušle maksimalno koncentrirane i jednostavno im nismo željeli ostaviti »naš« šampionski pokal.

Što je za tebe značila ova majstorica i na koji način si je igrački proživjela?

Bilo je svakako određene doze pritiska, jer smo igrale pred prepunim tribinama protivničke ekipe i zbog činjenice kako se igra meč u kojemu je »biti ili ne biti«. Ipak, upravo taj uzavreli ambijent dao nam je snage da odigramo najbolje što znamo i pobijedimo 62:54.

Na kojoj poziciji igraš i kolika je tvoja prosječna minutaža u šampionskoj ekipi iz Dubrovnika?

Igram na poziciji playmakera, tj. organizatorice igre, a minutaža je neravnomjerna jer izravno ovisi o protivničkoj taktičkoj postavci. Nekada je to 30, 20 minuta, a bude i svega 5 minuta. Sve ovisi od situacije i tko je od mojih suigračica toga dana bolje raspoložena za igru. Ali sve je to dio timskog sporta kakav je košarka, jer je najvažnije pobjeđivati bez obzira na individualni doprinos.

Vratimo se, na tren, još malo u prošlost i vrijeme tvoga prelaska u redove Raguse. Što je presudilo u tvojoj odluci da se preseliš na krajnji jug Hrvatske?

Sve se to događalo prošloga ljeta kada sam dobila poziv za okupljanje mlade reprezentacija Hrvatske (igračice do 20 godina), a nekako u isto vrijeme me je pozvala i trenerica Cvetana Matić, pojašnjavajući mi kako me vidi u redovima aktualnog šampiona Hrvatske. Takvu ponudu i poziv jednostavno nisam mogla odbiti. U pitanju je zbilja kvalitetna ekipa s velikim ambicijama dugotrajnije vladavine u prvenstvu Hrvatske i zbilja sam sretna što sam dio nje.

Kakav je režim treninga u šampionskom ozračju?

Imam dva treninga dnevno u dvorani i još jedan dodatni u teretani, no nekada znamo prijepodne spojiti ta dva treninga u jedan dulji. Prije putovanja na gostujuće susrete znamo odraditi i tzv. šuterske ili taktičke treninge, ovisno o protivniku. Radi se ozbiljno i naporno, jer bez jakog intenziteta ne može biti ni najboljih rezultata.

Čini se vrlo naporno i vremenski posve ispunjeno, pa kako onda uspijevaš naći vremena i za studije?

Studiram izvaredno, jer drugačije nikako ne bih mogla uskladiti sportske i akademske obveze. Nije lako, ali se uz dobru organizaciju slobodnog vremena sve može.

Sjedimo i pričamo u Subotici, daleko od prvenstvene košarke i Dubrovnika. Kakav je osjećaj biti prvakinja Hrvatske?

Jedan dio mene nije još uvijek svjestan kako imam šampionsku medalju doma. U svakom slučaju osjećaj je prekrasan, baš kao i spoznaja da smo svojom kvalitetom uspjeli dva puta napuniti tribine, što u ženskoj košarci i nije baš čest slučaj.

D. P.