Sredinom druge polovine prošlog stoljeća Vojvodina je pripadala najpovoljnijem tipu općeg kretanja stanovništva (ekspanzija imigracijom), ali je postupno prešla u najnepovoljniji tip (izumiranje), navodi dr. sc. Dražen Živić na temelju demografskih podataka i analiza. To je rezultat, kako toga što je iz pretežno imigracijskog Vojvodina postala jako emigracijsko područje tako i ostarjelosti stanovništva, niskog nataliteta i fertiliteta.

Ovakvi trendovi imaju jake negativne posljedice na opće kretanje i razvoj stanovništva i biološku strukturu, ali imaju i nepovoljan utjecaj na demografska kretanja nacionalno-manjinskih korpusa među njima i hrvatskog etničkog/nacionalnog korpusa na vojvođanskom prostoru.

Dominantan proces – nacionalna homogenizacija

Za Vojvodinu se uobičajeno kaže kako se odlikuje multietničkom, multijezičnom i vjerski raznolikom strukturom stanovništva. Međutim, demografska kretanja i trendovi ukazuju na sve veću etničku/nacionalnu homogenizaciju i opadanje udjela nacionalno-manjinskog stanovništva.

»Današnji složeni etnodemografski zemljovid Vojvodine baštini kompleksan utjecaj različitih društvenih, ekonomskih, političkih, demografskih, kulturoloških i drugih odrednica i procesa, koji su determinirali mutlietničnost sastava stanovništva, ali katkada i vrlo krupne, pa i radikalne promjene u broju pripadnika i relativnim odnosima između različitih skupina vojvođanskog stanovništva prema nacionalnoj ili anacionalnoj popisnoj identifikaciji«, navodi dr. sc. Živić, ističući kako se posljednjih stotinjak godina jasno uočava dominantan proces nacionalne homogenizacije pokrajine »u kontekstu jakog porasta broja i relativnog udjela srpskog stanovništva« zahvaljujući prije svega doseljavanju.

Tako su 1910. godine Srbi činili 33,8 posto, Mađari 28,1; Nijemci 21,4; Hrvati 6; Rumunji 5; Slovaci 3,7 posto itd. Već 1948. Srbi čine 50,4 posto dok Mađari čine 26,1 posto, Nijemci su skoro nestali, svega ih je ostalo 1,8 posto, Hrvata je 8,1 posto, Slovaka 4,2 posto, Rumunja 3,5 posto itd. Ovaj proces etničke/nacionalne homogenizacije se nastavio i kasnije.

Prema podacima iz popisa od 1981. do 2011. proces homogenizacije etničkog/nacionalnog sastava se nastavio »u pravcu jačanja etničke/nacionalne dominacije većinskog srpskog stanovništva, uz značajno ublažavanje etničke/nacionalne bimodalnosti vojvođanskog stanovništva«, navodi dr. sc. Živić.

Tako je u ovom razdoblju (1981. – 2011.) relativan udio Srba kao većinskog stanovništva u Vojvodini povećan s 54,4 na 66,8 posto (rast za 182.260 osoba ili 16,5 posto), postotak Mađara je pao s 18,9 na 13 posto (za 134.220 manje osoba, ili 34,8 posto), Slovaci su pali s 3,4 posto na 2,6 (za 19.228 osoba manje ili 27,6 posto), a udio Hrvata se smanjio s 5,4 na 2,4 posto (za 62.170 osoba manje ili 56,9 posto).

Ukupno je relativan udio nesrpskog stanovništva opao s 45,6 na 33,2 posto, sa smanjenjem u svim nacionalno-manjinskim skupinama, osim Roma čiji se udio udvostručio (s 1 na 2,2 posto).

Pola stoljeća depopulacije vojvođanskih Hrvata

U svom radu o demografskoj održivosti hrvatske populacije u Vojvodini dr. sc. Živić osvrnuo se na tri osnovne skupine čimbenika koji sinergijski utječu na demografske promjene. To su demografski, društveno-ekonomski i politički faktori.

Kao najznačajnije čimbenike demografske dinamike Hrvata u Vojvodini nakon Drugog svjetskog rata dr. sc. Živić ističe: migraciju i remigraciju koloniziranog stanovništva u okviru druge agrarne reforme (1945.-1948.), zatim opadajuću bioreprodukciju i prirodni pad, brojčano jaku ekonomsku emigraciju i negativnu bilancu vanjske migracije, ubrzano demografsko starenje i izrazitu neravnotežu po spolu, jaku teritorijalnu rascjepkanost hrvatskog stanovništva; nadalje političku krizu i ratne sukobe u SFRJ s posljedičnim negativnim odnosom prema Hrvatima uključujući i pritiske, prijetnje i nasilje, neriješeno hrvatsko manjinsko pitanje, procese asimilacije, »bunjevačko« i »šokačko« pitanje, nedovoljno usustavljen i afirmativan odnos hrvatske državne politike prema vojvođanskim Hrvatima te različita popisno-metodološka rješenja.

Analizom rezultata popisa dr. sc. Živić je izdvojio tri jasno razmeđena podrazdoblja. Prvo podrazdoblje demografske regresije je između popisa 1948. i 1953. godine. U ovih pet godina je broj Hrvata u Vojvodini smanjen za 4,6 posto (premda je u Srbiji u cjelini povećan za 1,5 posto). Drugo podrazdoblje je demografske ekspanzije i omeđeno je popisima 1953. i 1961. godine. Tada je broj Hrvata u Vojvodini povećan za 13,5 posto i Hrvati u Vojvodini su doživjeli maksimum svojega broja od 145.341 osoba sa 7,8 posto relativnog udjela u stanovništvu Vojvodine i 76,8 posto ukupnog hrvatskog stanovništva u Srbiji.

Drugo podrazdoblje demografske regresije je prema trajanju najdulje omeđeno popisima iz 1961. i 2011. Ovih je pedeset godina obilježeno izrazitom i kontinuiranom depopulacijom Hrvata u Vojvodini. Njihov broj je smanjen za 98.308 stanovnika, a stopa depopulacije je izrazito visoka -67,6. U istom je razdoblju stopa ukupne depopulacije Hrvata u Srbiji iznosila -69,4. Zbog toga se relativan udio vojvođanskih Hrvata u ukupnom broju Hrvata u Srbiji povećao sa 76,8% na 81,2%, a udio Hrvata u ukupnom stanovništvu Vojvodine smanjio sa 7,8 na svega 2,4 posto. Najintenzivnije depopulacija je zabilježena između 1981. i 1991., a najmanja između 1961. i 1971.

»Anticipirajući nastavak demografskog regresa i nakon posljednjega popisa, što će, dakako, potvrditi rezultati popisa najavljenog za listopad 2022. godine, danas u Vojvodini živi manje od trećine Hrvata popisanih 1948. godine uz signifikantno smanjenje njihovoga relativnog udjela u ukupnom vojvođanskom stanovništvu«, ističe dr. sc. Živić.

Stoga se, smatra on, može govoriti o svojevrsnom »demografskom slomu« kao značajnom prediktoru ne samo demografske nego i društvene održivosti vojvođanskih Hrvata.

Jasminka Dulić

(Izvor: Dr. sc. Dražen Živić, Demografske odrednice održivosti Hrvata u Vojvodini, u: Demografska i društvena održivost Hrvata u Vojvodini. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2022.)