Kultura

Incident u našem okviru

Uz svevremenu aktualnost, za klasike pisane riječi nerijetko se umije istaknuti i njihovo vizionarstvo. Mnoštvo je u literaturi, ali općenito i u svijetu umjetnosti, takvih djela, pa je na čitatelju da sam u sjećanje prizove prizore koji kao da su pisani upravo za ovo vrijeme. Salon mame Tereze, odnosno Photo-atelje Phoenix, čak niti u bibliografiji Petka Vojnića Purčara ne spada u sam vrh njegova stvaralaštva, jer će se uz njegovo ime uvijek prije pojaviti naslovi poput Odlazak Pauline Plavšić, Dom sve dalji, Ljubavi Blanke Kolak, Večernje buđenje, Kameno žito...

Pa ipak, redateljica Nevena Mlinko upravo je u Salonu mame Tereze, prvonagrađenom tekstu na jugoslavenskom dramskom natječaju Zajednice profesionalnih kazališta Vojvodine i Društva hrvatskih književnika, pronašla nit koja itekako korespondira s današnjicom, čak i mnogo više u odnosu na vrijeme kada je pisan.

Između istine i poze

»Željeli smo odabrati dobar tekst, i na početku rada ja sam u Književno-teatarski kružok došla s četiri-pet tekstova kako bismo odabrali jedan. Mogu reći da su se svi jednoglasno odlučili za Petka Vojnića Purčara iako je to od samoga početka djelovalo megalomanski i povlačilo određena pitanja, prije svega zbog recepcije. Ipak, kvaliteta teksta je prevagnula i zbog toga smo se odlučili za njega«, objašnjava Nevena Mlinko motive zbog kojih se odlučila na scenu postaviti tekst, koji je u nedjelju, 29. svibnja, premijerno prikazan u Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo.

Stariji čitatelji zacijelo se sjećaju kakav je doživljaj bio odlazak kod fotografa, od izbora garderobe i frizure, preko iščekivanja »kad će slike bit gotove«, pa do naknadnih reakcija zbog uspjelosti istih. Mlađim čitateljima, pak, ne treba objašnjavati strast za fotkama na društvenim mrežama. Kod prvih je fotografiranje bilo neka vrsta obrednog rituala, jer se odvijalo rijetko i uglavnom za svečane prilike poput prve pričesti, krizme ili vjenčanja, a kod drugih je dio gotovo pa monotonog obreda – uvijek i svugdje. Jedino što se – osim strasti i uzbuđenja – (još) nije promijenilo jest uloga »profesionalaca« u ovoj »klik priči« između aktera s dvije strane objektiva. Redateljica je to u tekstu prepoznala i kao globalni društveni problem s kojim se svakodnevno susrećemo:

»Pored ove opće priče o ljudskim karakterima i društvu – koje je ogrezlo u licemjerje, sebeljublje i mane do granica karikature – prepoznali smo i temu fotografije, gdje se radnja i događa. Mi danas naprosto cijeli svijet, ljude i odnose, pojmimo i doživljavamo upravo preko fotografije na društvenim mrežama i onda se postavlja pitanje što je ono što je istina, a što je manipulacija? Samim time postavlja se i pitanje koliko su i naši sami životi istiniti, a koliko ispozirani? Tako je i okvir na pozornici, iz kog naša dramska lica ne mogu izaći i koji svaki dan čini istim, jest i neka vrsta zatvora iz kojega ne možemo pobjeći.«

Da, radnja komada odvija se u fotografskom ateljeu Phoenix u kom su od početka karakteri jasno zacrtani: Tereza Romić (Bernadica Ivanković) rastrgnuta između autoritarnosti vlasnice i majčinske ljubavi prema sinu koja uvijek vodi prema slabosti; Remija Romić (Darko Baštovanović), mlaki i beskorisni muž koji stvarnost traži u iluziji sna; Marcela Romić (Katarina Ivanković Radaković), buntovna kći koja u svakoj situaciji vidi povod za revoluciju; Vićo – Viktor Romić (Vladan Grbić), »profi fotograf« koji je zbog toga središnji lik u ovom društvu i koji je toga u potpunosti svjestan; Vranjica Pudar (Zoltan Sič), vremešni vatrogasac kojem ni godine nisu ugasle (sve) testosterone; Roza S. (Adrijana Ivanković), samosvjesna i jezičava pomoćnica u ateljeu, nešto poput Tine u Pozorištu u kući; Cecilija Šik (Marijana Prćić), osoba koja se najbolje snalazi u sivilu magle; Krešo N. (Matiša Dulić), porotnik-ispovjednik s osebujnim smislom za pojam prava; Mirjana Krek (Nevena Mlinko) i Marta Tadeuš (Katarina Ivković Ivandekić), prijevremeno sazrele tinejdžerice, željne brzog uspjeha i karijere, te Pijani čovjek, vojnik, Jonatan (Nenad Temunović) i Boris (Miodrag Ljubojević), čije upečatljive tjelesne i moralne pojave nadilaze njihovu šutljivost.

Budućnost, i zašto ne?

»Ja imam samo riječi prevelike zahvale ljudima koji su dio KTK-a i koji su KTK-u pomagali u procesu nastanka ove predstave, a to je bliže 40 ljudi. To je veliki mehanizam koji stoji iza svega, a moramo biti svjesni toga da nema infrastrukture niti novca, a opet smo iznijeli ovako nešto, rekla bih veliko. Stoga se svim tim ljudima divim, prije svega na njihovom entuzijazmu i elanu iako su uvjeti pod kojima smo radili ponekad zaista bili neizdrživi. S druge strane, mislim da je više negoli očit njihov napredak. Jer, nije teatar samo jedna osoba, a najmanje je to samo redatelj. Teatar je ono što se događa između nas, a za to treba vrijeme i da ti odnosi sazriju«, otkriva Nevena Mlinko vlastito viđenje prijeđenoga puta i u pripremi samoga komada, ali i u odnosu na vrijeme njihovih početaka.

Budući da sastav Književno-teatarskog kružoka u Bunjevačkom kolu čine ljudi različitih dobi, te budući da među njima ima i vrlo mladih, osnovano se može postaviti pitanje ima li među njima i onih koji bi svoje amaterske početke željeli nadograditi studijem, koji bi im kasnije omogućio i profesionalno bavljenje glumom, režijom ili nekim drugim poslom vezanim uz kazalište ili film. Naša sugovornica kaže kako je to logično pitanje, ali i ističe problem koji im (za) sada djeluje veliki:

»Jeste, postoji interes. Ali, tu su i velike oscilacije i amplitude zbog kojih sam 'polubijesna'. Naime, jedno je ono što se predstavlja na sceni, a drugo je tko smo mi u stvarnosti. Ali, kada publika počne identificirati ljude spram njihovih uloga, onda to posebno kod mladih ljudi izazove nelagodu i zbunjenost. I onda, ako i postoji nesporan talent i stremljenje k njegovu usavršavanju, te osobe se jednostavno uplaše i povuku, doživljavajući to kao kritiku i napad, ne na njihov rad nego na njihovu ličnost. Dakle, ima osoba koje su pokazale interes za glumu. Tu prije svega mislim na izuzetno nadarenu Katarinu Ivanković Radaković, a ono što mislim da nam je bio izuzetno veliki iskorak jest da nam se Katarina Ivković Ivandekić, osim uloge, prihvatila jedne velike zadaće: obraditi sve fotografije koje su bile prikazane u multimedijalnim dijelovima. Kao srednjoškolka u taj se pothvat odvažno upustila i jako ga dobro napravila. Mislim da hrabrost da se zagrize i prihvati izazov zaslužuje svaku pohvalu.«

Poučeni dosadašnjim iskustvom s Avaškim godinama, koje je u istoj režiji KTK prije dvije godine također (od)igrao, nije teško zamisliti budućnost Salona mame Tereze: još poneka izvedba u Subotici i okolici, eventualno u Somboru ili nekom drugom vojvođanskom mjestu i to je to – zaborav na prvo uprizorenje ovog komada Petka Vojnića Purčara. Treba li, osim entuzijasta u samoj ekipi, i netko tko će se pojaviti kao »menadžer«, »producent«... ma netko tko će svojim angažmanom i lobiranjem omogućiti da KTK napravi i iskorak u Mađarsku i Hrvatsku i tako im omogućiti da »radost stvaranja« bude još veća? Nevena Mlinko se apsolutno slaže s tim:

»To je neupitno. Trebala bi već jednom prestati praksa da kazališna predstava u našoj zajednici bude na razini incidenta. Jer ovo jeste na razini incidenta. Mi smo ovo sada izveli, možda ćemo još dva-tri puta i nakon toga nema više nikoga tko bi skrbio o samoj predstavi. Da bi ona duže nastavila svoj život potrebno je mnogo više pažnje, ljudskih i financijskih resursa. Za to mi, nakon ovoga velikoga i dugotrajnog posla, više nemamo snage.«

Slučajno ili ne, ali sam izbor autora tekstova to ne zaslužuje. Nakon Milovana Mikovića i Petka Vojnića Purčara i Matija Poljaković (već dokazano) i Vojislav Sekelj, pa i mlađi autori zacijelo u svojim djelima imaju vrijednost(i) da se ovaj literarno-dramski niz nastavi na kazališnim binama. Cjelokupna ekipa KTK-a dokazala je da zaslužuje mnogo više (pažnje) u odnosu na sporadično proklamiranje teatarskih ciljeva u prigodnim prilikama.

Zlatko Romić