Sjećate li se epizode kultne BBC-jeve serije 'Alo, 'alo kada jedan od dvojice vječno skrivajućih engleskih pilota konačno uspostavi vezu s Londonom i dobije svoju mamu? Dok se oko njega čuje grmljavina bombi, topova, tenkova i pucnjeva, mama – umjesto da njega pita kako je – odmah mu se počne žaliti: »Sine, ovaj rat je strašan, užasan«. Sin, naravno, zabrinut za svoju mamu (jer zna da Nijemci bombardiraju London) pita u čemu je problem, a mama mu odgovori da je upravo s prijateljicama i da bi igrale poker, ali im nedostaje četvrta! Ili pak, sjećate li se vica kada se pripadnici naroda Jugoslavije žale tko je najviše propatio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svatko je, naravno, iznio potresne ispovijesti o tome, pa se tako javi i Stipan. »Što se ti žališ, pa kod vas uopće nije bilo rata!«, veli mu jedan. »Eeee, ti to samo misliš«, kaže mu Stipan. »Mi se baš naili šunke, sunce udarilo ko bisno, žedni ko kerovi, a Švabo na bunaru!«

»Vedrija strana rata« – koja se gotovo po definiciji može svrstati u crni humor – svoj nastavak, na žalost, ima i danas. Dok se, recimo, Rusija iz dana u dan bori za mir tako što sve žešće pali, ruši i uništava sve što može u Ukrajini, netko ovdje, recimo, želi praviti sok od bazge ili pak džem od jagoda. Neobrani cvjetovi čekaju da ih uzbereš s drveta, dvije ladice svježih jagoda na stolu... Limuntusa ima, limuna ima, konzervansa također, struje (za sada) ima i – raspali! »Nema šećera«, sjeti se savjesna domaćica. »Dobro, tu je dućan pa ću kupit«, nonšalantno odgovori polupospani domaćin. »Nema ga ni u dućanima, ja u Turskoj čitala o tom, a ti pojma nemaš iako si tu«, kaže savjesna domaćica. Uuuu, jeo te! Što ćemo sad? »Pa, ni Mađarska nije daleko«, sjeti se sada već razbuđeni domaćin.

Svjestan istine kako je korisno biti koristan (ne samo berući cvjetove bazge ili na tržnici kupujući jagode) sada već savjesni domaćin odluči zaputiti se put Tompe. »Znate li možda koliko se šećera može unijeti u zemlju?«, radoznalo će domaćin policajcu s naše strane granice. »Pojma nemam. Možda treba pogledati koliko se smije iznijeti iz zemlje«, nezainteresirano će policajac dok vraća dokumente. »Ma kaki iznet! Pa kod nas nema ni za lik«, razočarano će putnik-domaćin. »Znate li možda koliko se šećera može iznijeti iz zemlje?«, opet će putnik mađarskom policajcu dok mu pregleda isprave. »Pojma nemam. Možda ga nećete ni dobiti«, nezainteresirano će policajac dok vraća dokumente. »Štaaaa? Pa ovaj još manje zna od mene«, u nevjerici mrmlja sebi u bradu »uskorašnji« strani kupac.

»Sukladno odredbi toj i toj, a u cilju štednje, racionalizacije, restrikcije ili što li već, dana tog i tog mađarska Vlada donijela je odluku o tome da se kupovina osnovnih živežnih namirnica ograničava«, stoji vidno istaknuto na ulazu jednog od dva švercerima omiljena supermarketa, tik uz samu granicu. »Koliko se maksimalno šećera može kupiti?«, pita potencijalni strani kupac prodavačicu. »Jedan kilogram«, odgovara tonom telefonske sekretarice. Uuuu, jeo te! Što ćemo sad? »Ništa, pa ni mađarska Kelebija nije daleko. Ajmo tamo«, odluka pala istoga momenta. Od četiri dućana, koliko ih ima na Kelebiji (onoj mađarskoj) šećera bilo u tri. Pa ni selo (Tompa) nije daleko. Ajde tamo. »Tri od tri! Bingo!«, sada već zadovoljan turistički posjetitelj dućana. »Još dva uz granicu, plus ćer iz Segedina, što smo joj kazali da donese i sve će bit u redu, i za sirup i za džem«, cvrkuće domaćin-putnik-strani kupac i pomalo švercer.

I bi tako! Svidje se njemu učinjeno i na pamet mu padne da bi to mogao ponoviti i sutra kako bi ispunio plemenitu misiju opskrbe domaćeg tržišta deficitarnom robom, plus možda malo i zaradio. »Nemoj grišit dušu. Nije u redu zarađivat na tuđoj muki. A i koliko ćeš tražit ako tu plaćaš 250-300 forinti? Bolje iđi na štogod krupnije ako bi već profitiro«, zagrmi u njemu neki nepoznat dubok očinski glas. »Dobro, neću. Glavno da će bit za sirup i džem. A i nisam ja za taj poso«, rezignirano će u sebi skrušeni domaćin.

Za poantu ove priče, jer ipak je riječ o ozbiljnoj rubrici, tražio sam pomoć prijatelja. »Pa to je bar lako!«, ko iz fraćke će on. »Imamo sriću što Mađarska nije daleko od Subotice. Zamisli kako je ovima u Novom Sadu jel Beogradu.«

Za nastavak poante pobrinuo sam se ja: šećera će uskoro možda opet biti, ali što ako se ostvare prognoze Božanskog da će nam ove zime biti poput naših naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata? Što ako ne bude, recimo, struje? »Triba na vrime o tom mislit i vidit koliko se petrolina za lampaš mož kupit u Mađarskoj. Ako je tako ko sa šećerom, onda triba vidit i pošto su sviće i mašina. Srića pa nam Mađarska nije daleko.« A tek je počelo...

Z. R.