Da nije bilo covida-19 i odluke da se zbog epidemije popis stanovništva odgodi za godinu i pol dana već odavno bismo raspravljali o broju stanovnika u Srbiji, nacionalnoj strukturi, o tome gdje se i zašto izgubio dio stanovništa. Ovako, morat ćemo se strpjeti barem do kraja godine, jer će popisivači, s prijenosnim računalima pod miškom, na teren krenuti u listopadu. Za obići sva kućanstva u Srbiji imaju rok od mjesec dana. To znači da bi neke prve okvirne podatke mogli imati na kraju godine. Čisto da u vrijeme praznika imamo o čemu raspravljati.
A ključno je pitanje koliko će nas biti u odnosu na popis iz 2011. godine. A to koliko će nas biti brine kako pripadnike većinskog naroda tako i nacionalne manjine.
Ako krenemo od toga koliko nas ukupno ima, onda je polazište službena statistička brojka iz 2011. godine, a tada je Srbija imala 7.186.862 stanovnika. Posljednja procjena broja stanovnika koju je Republički zavod za statistiku dao prije godinu dana stala je na brojci od 6,9 milijuna. Minus je 300.000 u odnosu na službenu popisnu brojku. Ali još gore od tih 300.000 je činjenica da je udio mlađeg stanovništva sve manji, a da je svaki peti stanovnik stariji od 65 godina. Kada procjenjuje kretanje broja stanovnika, statistika se ne bavi posebno nacionalnim manjinama. No, nisu naravno ni one izuzetak iz općeg trenda depopulacije.
Uz negativan prirodni priraštaj taj trend depopulacije kod njih je još je dodatno potaknut mogućnostima koje otvaraju putovnice zemalja Europske unije. I kome se može zamjeriti što odlazi na školovanje tamo gdje to funkcionira bolje, što odlazi raditi tamo gdje su zarade pristojnije, što odlazi živjeti tamo gdje je sustav uređeniji?
Može se i to donekle popraviti. Naravno, ne mislim pri tome na neku mjeru prisilnog vraćanja »odbjeglih«, već na to da, bez obzira živjeli neki članovi obitelji u inozemstvu (ili možda nekom drugom mjestu u Srbiji) njih mogu prijaviti i umjesto njih odgovoriti na pitanja iz obrasca za popis drugi članovi obitelji. Treba to iskoristiti.
Z. V.
