Tema

Višestoljetni trag Hrvata

Jedna od posljednjih sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća nedavno je održana u Starčevu. Bio je to moj prvi dolazak u ovo banatsko mjesto i prvi »živi« kontakt sa starevačkim Hrvatima. Dogovorili smo tada novi susret, jer, iako sada malobrojni, Hrvati u Starčevu uspjeli su se organzirati kao podružnica Udruge banatskih Hrvata. Uz to, nekoliko njih uspješno se bavi i gospodarstvom, pa eto razloga za ponovni odlazak u to mjesto.

Po nekim karakteristikama za ovo mjesto prije bi se moglo reći da je varošica nego selo. Stračevo ima više od 7.000 stanovnika i zanimljivo: za posljednjih šezdesetak godina broj stanovnika se čak udvostručio. Skoro je naslonjeno na Pančevo, razdvaja ih Rafinerija i nekoliko kilometara ceste. U mjestu postoje vodovod i kanalizacija, Starčevci nemaju primjedbe ni na rad liječničke službe, broj autobusnih linija koje ih povezuju s drugim mjestima. U školi je oko 600 učenika, a u Starčevu je i istureni odjel pančevačke glazbene škole. Starčevo od 2020. godine ima i svoj muzej. Većina Starčevaca je uposlena, a u selu je i nekoliko uspješnih i velikih zemljoradnika. Ima Starčevo i udrugu poljoprivrednika, a okupili su se prije nekoliko godina kako bi se zajednički izborili za zakup državne zemlje. Na čelu je Nemanja Pavlović, jedan od najveći starčevačkih poljoprivrednika. No, nećemo više o njemu u ovom tekstu jer smo njegovu priču sačuvali za rubriku Naši gospodarstvenici, za neki od narednih brojeva. Ni naši domaćini s kojima smo prije dolaska dogovorili razgovore, pa ni slučajni prolaznici s kojima smo razgovarali, nemaju zamjerke na život u ovom mjestu. Nas je ipak najviše zanimao život Hrvata u Starčevu, a pomoć smo tu imali od našeg domaćina predsjednika Udruge banatskih Hrvata – Podružnica Starčevo Nikole Pavlića (na fotografiji). Ne samo da nam je bio dragocjen sugovornik već i vodič.

Bakarski zaljev, Lika, Kordun

Za naš susret Nikola se dobro pripremio pa od njega doznajemo detaljnu povijest Hrvata u ovom mjestu. Doseljavanje Hrvata na prostore Starčeva počelo je osnivanjem Vojne krajine, a najveći val doseljavanja bio je između 1788. i 1792. godine.

»Najstarije zapisano ime u crkvenim knjigama je Martin Vuković iz 1774. godine. Godine 1792. u Starčevu je bio 131 Hrvat. Selo se već tada dijelilo na Gornji i Donji kraj. U Gornjem kraju živjeli su Nijemci i Hrvati, a u Donjem Srbi. Obitelji Brajac, Brozina, Butorac, Kućan došli su s područja Bakarskog zaljeva, a obitelji Rogić, Rajković, Saborski, Rukavina, Orešković, Stipetić, Tomašić, Štimac, Špelić, Majtić su iz Like. Obitelji Pavlić, Kalić, Paulić, Mikić, Poljak, Šoštarić, Radočaj, Turkalj, Žalac, Lapić, Gerdić… su s Korduna; obitelji Stana i Turna su iz Karaševa, a iz Bosne su obitelji Bujanović, Grgić, Pavlović…Hrvati su bili u istom rangu s njemačkim doseljenicima, što znači da su po dolasku na ove prostore dobivali zemlju, oruđa za rad, par isluženih topovničkih konja, građene su im kuće i tri godine bili su oslobođeni obveze plaćanja poreza«, priča Nikola.

Brakovi su se prvo sklapali unutar hrvatskih obitelji, zatim između Hrvata i Nijemaca, a poslije Drugog svjetskog rata između Hrvata i Srba, tako da je u mjestu veliki broj nacionalno mješovitih brakova.

Crkva je bila mjesto okupljanja starčevačkih Hrvata, a kasnije su osnivane i hrvatske udruge. Hrvatsko pjevačko društvo osnovano je 1905. godine, Seljačka sloga 1927., djelovala je u Starčevu udruga Hrvatski radiša, a u listu Radiša je 1929. godine, kako nam priča Nikola, pisalo da je postojao radni odbor te udruge na čelu s Matom Dvorčićem, a da je Društvo imalo tridesetak članova.

Hrvati su na prostor Vojne krajine, kao i Nijemci i Srbi, doseljeni da bi u zamjenu za zamljišne posjede branili granice Habsburške monarhije.

»Kao što sam već rekao, 1792. godine u Starčevu je bio 131 Hrvat, 1890-ih 1.100, 1905. godine 1.220, po popisu iz 1921. godine, kako je nevedeno, Hrvata i Srba bilo je 2.535. Po popisu iz 1953. godine u Starčevu je bio 951 Hrvat, što je bila četvrtina ukupnog broja stanovnika. Na popisu 1991. Hrvata je bilo 530 i činili su tek sedam posto ukupnog broja stanovnika. Taj trend nastavljen je i narednih desetljeća, pa je po popisu iz 2002. godine u mjestu bilo 350 Hrvata, a 2011. godine 250. Na popisu iz 2011. bilo je dosta Jugoslavena, pa je moja pretpostavka da je među njima i dio neizjašnjenih Hrvata, prije svega zbog nacionalno mješovitih brakova«, kaže Nikola i dodaje da je jedan veliki val iseljavanja Hrvata iz Starčeva bio početkom XX. stoljeća, a odlazilo se u Ameriku.

Govoreći o poznatim starčevačkim Hrvatima Nikola izdvaja Mišu Brajca (čija je kuća kao detalj iz Starčeva i na naslovnici ovog broja Hrvatske riječi), hrvatskog političara i kulturnog djelatnika i slikara Franju Radočaja. Skromno, tek onako usput, Nikola je spomenuo i svog djeda, također Nikolu, koji je 1922. godine osnovao prvi tamburaški sastav u Starčevu.

Iako malobrojni u odnosu na većinsko srpsko stanovništvo, čiji se broj još povećao nakon protjerivanja Nijemaca, Hrvati su poslije Drugog svjetskog rata aktivno sudjelovali u kulturnom i sportskom životu Starčeva. Radila je i folklorna skupina starčevačkih Hrvata, a najjuspješnije razdoblje bilo je 80-ih godina prošlog stoljeća.

Crkva, udruga, djeca

U ovoj priči o starčevačkim Hrvatima nezaobilazna je i crkva. Naš domaćin kaže da je 1767. godine osnovana katolička župa, 1770. je podignuta prva crkva koja se zvala sveti Amadeo. Nakon što je pri upadu Turaka u Banat crkva spaljena, gradnja nove počela je 1793. Podignuta je u čast sv. Mauricija. No, crkva je 1863. godine srušena i na istom mjestu podignuta je nova. Gradnja je završena 1870. godine. Župni dom je izgrađen početkom XX. stoljeća, a u njemu su danas i prostorije Udruge banatskih Hrvata. Na misama bude 10 do 20 vjernika, a blagdanima i do 100.

Starčevačka podružnica Udruge banatskih Hrvata osnovana je 2016. godine, a podružnica DSHV-a 2020. godine. DSHV ima oko 25 članova, a udruga oko 50.

»Nemaju u Starčevu ljudi strah da se uključe u rad udruge, pa ni u političku stranku. Ima ljudi koje ova naša priča interesira, a ima i onih koji samo odmahnu i kažu; a Hrvati, to je bilo nekada. Trudimo se da udruga živi. Čak i kada nema nekih događanja trudim se okupiti članove i zato nam je ovaj prostor koji smo od Zrenjaninske biskupije dobili u najam iznimno važan«, kaže Nikola, koji je i predsjednik Mjesnog odbora DSHV-a.

Upravo želja da se što više ljudi uključi u rad udruge potaknula je okupljanje djece s kojima radi Jelena Šic. Iz starosjedilačke je obitelji Dimitrića, koji su u Starčevo došli prije 300 godina, udala se u hrvatsku obitelj i rado je prihvatila poziv da dio svoje kreativnosti usmjeri na rad u dječjim radionicama.

»Prije bih to nazvala radionicom nego sekcijom jer su djeca različitog uzrasta, ima ih od prvog do šestog razreda. Oni stariji već nisu zainteresirani. Uglavnom dolaze djeca članova Udruge banatskih Hrvata. Trudimo se napraviti zanimljive radionice za njih. Radili su adventski vijenac, maske za agove, dekoracije za Uskrs, crtali su stripove… Okupljamo se subotom kada nemaju školskih obveza. Pred ljetne ferije planiramo jedno zajedničko druženje, usput ćemo sakupljati materijale za nastavak rada koji planiramo za jesen«, kaže Jelena.

Nikolinog oca prilikom ovog posjeta Starčevu zamolili smo za nekoliko starih fotografija i priča o njima, ali ne možemo ga zaobići ni u ovom razgovoru o Starčevu. Od njega doznajemo da su poslije Drugog svjetskog rata starčevački Hrvati bili aktivni u kulturnim udrugama i sportskim klubovima. Sjeća se on i priča o predratnim godinama kada su u mjestu brojni bili i Nijemci. Kaže, u crkvi su s jedne strane stajali Nijemci, s druge Hrvati, u posebne odjele su u školi išli Nijemci, Srbi i Hrvati, a svatko je imao i svoje kavane, posebne igranke.

»Bilo je i tada nacionalno mješovitih brakova, pa izgleda da su mladi nalazili način da se sretnu i druže«, kaže osamdesetogodišnji Zvonimir Pavlić.

Zahvaljujući njemu uz obilazak crkve sv. Mauricija imali smo prilike i čuti crkvene orgulje. U lošem su stanju pa se više ne koriste, ali je Zvonimir samo zarad nas sjeo za orgulje. I još nešto; drago nam je bilo u crkvi vidjeti i Hrvatsku riječ.

Nešto od starčevačkih priča ostavili smo za naredne brojeve. Nama je jedino žao što je dan bio kratak za sve susrete, pa ovoga puta nismo obišli muzej. To nam ostaje za neki naredni posjet.

Z. V.