Kolumne Kolumne

Moderno, a brez reda

Čuli ste sigurno onaj vic zašto Stipan zimi iđe bos na salaš. Ako niste, evo odgovora: zato što iđe litnjim putom.

E, pa davno, davno, ima tome zacijelo bar pola vijeka, Stipan, Ivan, Jóska ili Lajos na salaš su vjerojatno rjeđe išli pješice nego »kolima« (seljačkim) ili »špediterom« (s gumenim kotačima), ali su išli. I to »litnjim putom«, bez obzira na godišnje doba. Istina, u to je vrijeme promet na »litnjim putovima« bio takav da je dnevno njima prošlo tek po nekoliko »kola« ili »špeditera«, a automobil otprilike svakog osmog četvrtka, što je bio dovoljan razlog da se na kratko prekine posao na salašu i s taraba osmotri tko to i kamo ide. Zalutao sigurno nije, ali tko je i kod koga se uputio pitanje je koje je nerijetko izazivalo raspravu među ukućanima, pa i unutrašnji dijalog kod onoga tko je na »strniki« sam čuvao krave ili svinje.

Bilo je to vrijeme – kako naš Braniša često nostalgično piše – kada na »litnjim putovima« nije vladala pustoš nego su na njima postojali salaši, najčešće ušoreni (jedna familija na više salaša), ali i usamljenih. Ako bi se jednom riječju trebalo opisati što je to što je krasilo to davno prošlo vrijeme, a vezano je za salaše na »litnjim putovima«, izbor vjerojatno ne bi bio težak – red. Sve se odvijalo po desetljećima, pa i stoljećima, ustaljenom redu: i posao na salašu i onaj na njivi; i odlazak »u dućan« (otprilike jednom mjesečno »rad petrolina, mašine, soli...«) i onaj u varoš (na vašar ili platiti porez). Iz ove perspektive, onima koji se toga sjećaju, danas to djeluje otprilike ovako: posla svakog dana, a opet, kako se ono kaže... »laganini«. Da, čak je i izreka za to postojala: »žuri lagano«.

Došle su sedamdesete, mladima bilo dosta gacanja po blatu i ćoretanja nuz lampaš; vidjeli ljudi da su susjedi »bliže flasteru« već uvukli »letriku«, pa još i televizor kupili, pa jedan po jedan oženili se, poudavale i »očli sa salaša«. Stariji poumirali, a salaši ubrzo za njima. Red u zelenim oazama zamijenio onaj vječni, prirodni. Kao uspomena na to vrijeme ostala još samo dilema koja bi se mogla usporediti s rijekama ponornicama: gdje počinje, a gdje završava Bećar atar? Jedni vele: čak iz Madžarske, pa do Rumunije. Drugi, oni skromniji i racionalniji: od granice, pa tamo digod iza Žednika.

Danas – kada su »kola« i »špeditere« na »litnjim putovima« zamijenili traktori i kombajni, a promet tek nešto veći (i puno brži) – rasprava među poljoprivrednicima vodi se o tome treba li na atarskim putovima tucanik ili cementna stabilizacija, odnosno koje je od ta dva rješenja bolje i ekonomičnije.

Kao što je poznato, Grad je na natječaju Pokrajinske vlade za uređenje atarskih putova dobio 19 milijuna dinara, a kako je tom prilikom rekao gradonačelnik Stevan Bakić lokalna samouprava na tu će sumu dodati još 27 milijuna dinara, što će, kako je naveo, biti dovoljno za oko 13 kilometara uređenja »litnji putova« u našem ataru. Svakako je na stručnjacima da odrede za koje će se rješenje opredijeliti, ali svakako nije za odbaciti niti mišljenje samih korisnika tih istih putova, odnosno njihovo iskustvo koje se bogati svakim novim odlaskom na njivu kako se s nje strojevi ne bi vraćali blatni ili pak oštećenih kotača, amortizera...

Ono što svakako još nedostaje atarskim putovima su drvoredi s obje njihove strane, i to bi svakako trebala biti stavka u gradskom proračunu, posebno kada se u obzir uzme da je takvo što i započeto, ali ne i završeno zbog »ljudskog faktora« (kombinacija neznanja, lijenosti i pohlepe kao osnovni uzrok). O koristi drveća u prirodi potrebno je pisati koliko i Čehovu o štetnosti duhana, pa ćemo se zbog toga još jednom vratiti na davno ugasli red dok je život uz »litnje putove« još bujao. Naime, po pravilu, valjda još od Marije Terezije ili Ferenc Jóske (tko će ga znati) širina atarskog puta iznosila je (oko) devet metara. Naravno da danas na atarskim putovima takvo što više ne postoji, ali su kao svjedoci toga vremena ostali njihovi završeci u gradu. Tako je, recimo, nekadašnji neasfaltirani put od Tavankuta do Subotice pretvoren u razmjerno usku cestu da bi se na prvim prilazima gradu (tamo kod »bokternice« na somborskoj pruzi) on odjednom proširio s obje strane u svojoj izvornoj varijanti i duž Bajskoga puta takav se približavao središtu grada gotovo sve do križanja s Gajevom ulicom. Takvih »mini litnji putova« bilo je i u samom gradu, a da biste se uvjerili u to dovoljno je otići do Bunjevačke ulice (Ivana Antunovića), pa vidjeti koliki je razmak između jedne i druge strane kuća. Razlog za to je, »divanili su upućeni«, jednostavan: da bi se s obje strane puta »kola« ili »špediteri« komotno mogli mimoići, nešto poput dva vlaka koji idu u suprotnim smjerovima. Ali, kao i kod ne tako davnog »ozelenjavanja« atarskih putova razlog za njihovo suženje je isti: pohlepa kroz odoravanje, pa makar i na opću i na vlastitu štetu.

Još samo da je pokojnom bać Josi ustat, pa vidit to čudo oko salaša mu: sve moderno, a brez reda.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika