Tema

Život na Krivom Putu

Na oko 750 metara nadmorske visine, iznad Senja, prostore se Krivi Put. Velik je površinom taj prostor i proteže se između Vratnika i Krmpota, zauzima i dio morske obale, pa do Grabove Lokve na sjeveru, što je ukupno oko 50 četvornih kilometara. Na tom prostoru stoljećima su živjeli primorski Bunjevci. Jeste da će na pitanje što su, uvijek odgovoriti primorski Bunjevci, ali isto tako iznenadit će se ukoliko ih pitate »jeste li vi Hrvati ili samo Bunjevci?«. Pogledat će vas čudeći se, jer kod njih dvojbe oko toga nema.

I kada smo s njima već na samom početku to razjasnili krenula je priča o Bunjevcima iz Krivog Puta.

Iseljavanje u Slavoniju

S malobrojnim stanovnicima Krivog Puta susreli smo se u kući Zvonka Tomljenovića, koji je nedavno na Krivom Putu sagradio kuću i doselio se sa suprugom iz Rijeke. Uz njih još je pedesetak ljudi ostalo. Ljeti ih je nekoliko puta više, jer se privremeno vraćaju umirovljenici, vikendaši… I da nam domaćini nisu sami kazali koliko ih ima, teško da po pustom kraju i razrušenim kućama to ne bismo i sami zaključili.

Tako je danas, a početkom prošlog stoljeća, točnije 1910. godine Krivi Put je imao oko 5.000 stanovnika. Lokalni povjesničar Mirko Prpić kaže da je najvjerojatnije to i najveći broj stanovnika koji je bio na tom prostoru. Ali od te 1910. počinje raseljavanje. Put u Ameriku, ali najviše, oko 2 000, u Slavoniju i to na područje Virovitičke županije. Guverner Minnesote bio je Rudi Prpić, čiji je djed otišao u Ameriku. »Poslije Drugog svjetskog rata dio se raselio u Senj, Novi Vinodolski, Rijeku. Prvo su gradili kuće, a onda se i selili u njih. Najviše nas ima u Senju, mislim da su pravi Senjani u manjini. Sad ovdje ima tek pedesetak ljudi. Imamo crkvu, koja je obnovljena. Škole više nema, a nekada ih je, govorim o razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, bilo šest«, kaže Mirko Prpić.

Njegovu priču potkrepljuje slika pustog kraja, s crkvom u centru i velikim grobljem. S prostora Krivog Puta ljude je »otjerao« surovi život. Bilo je pokušaja da se gospodarski oživi taj kraj, pa je 60-ih godina prošlog stoljeća otvorena pilana, ali nije to dalo rezultata, jer su ljudi nastavili odlaziti. Prvo privremeno, a onda se i trajno iseljavali tamo gdje su i nalazili posao. Stanovništvo se uglavnom bavilo stočarstvom, a držale su se ovce i krave, sadio se krumpir koji je bio poznat po svojoj kvaliteti.

»Stanovništvo je othranilo mlijeko, mlijeko je školovalo djecu. Radila je Opća poljoprivredna zadruga koja je opstala do 70-ih godina prošlog stoljeća. Zanimljivo, malo tko od naših Bunjevaca zna plivati, a imali smo na moru i ribarsku flotu«, kaže Prpić.

Doseljavanje u XVII. stoljeću

Na ove prostore primorski Bunjevci su se naselili u XVII. stoljeću, poslije1605. godine.

»Prvo su naselili Krmpote kraj, zatim naselja Veljun, Serdari, Alan i Podbilo. Jedan krak je otišao do Gorskog kotara, ali najviše ih je ostalo u senjskom zaleđu, dio je otišao prema Lici. Tomljanović, Prpić, Krmpotić, Vukelić, Filipović, Pavelić, Rončević… najčešća su prezimena. Uz svaku obitelj ide i nadimak. Da tražite nekoga imenom i prezimenom neće vas znati uputiti, ali kada kažete nadimak svi će znati na koga mislite. Ja sam prikupio oko 300 nadimaka iz Krivog Puta. Ima nadimaka izvedenih iz životinjskih imena, izvedenica iz imena roditelja…«, kaže Prić.

On ne samo da je dobar poznavalac lokalne povijesti već će je bio i među osnivačima i dugogodišnji tajnik Hrvatsko-bunjevačke stranke, koja je osnovana 2016. godine. Stranka je u Senju u koaliciji s HDZ-om i ima dva gradska vjećnika.

Kaže naš sugovornik da ga ljute polemike jesu li Bunjevci Hrvati ili ne i čak je razmišljao doći do Subotice i uključiti se u rapravu koja je vođena prilikom uvođenja »bunjevačkog jezika« u službenu uporabu u Subotici.

To je ona službena priča koju smo zabilježili u kući Tomljenovića. Mnogo duže trajao je neobavezni razgovor i susret s ljubaznim domaćinima. Čini se to je zajednička crta primorskih i bačkih Hrvata Bunjevaca.

Z. V.