Širom Vojvodine Širom Vojvodine

»Nek se slavi Bog u našem narodnom elementu!«

Časnu sestru Eleonoru Merković, odgovornu i zaslužnu za brojna hodačašća mladih u Taizé, poznatu i po svom misionarskom radu, mnogi Subotičani i mještani okolnih naselja znaju i po njenoj ljubavi prema bunjevačkoj nošnji, koju desetljećima sakuplja, šije, posuđuje i u nju oblači mlade i djecu – sudionike proslava velikih kršćanskih blagdana te najvećih manifestacija bunjevačkih Hrvata.

Mnogo bi se moglo pisati o njenom životu i radu, no ovaj put to će biti upravo i isljučivo o njenom angažmanu na polju očuvanja tradicijske baštine.

Sjećanja iz djetinjstva

Ljubav s. Eleonore Merković prema ženskoj bunjevačkoj nošnji potječe od djetinjstva. Nosile su je njena mama, njene tete, najstarija sestra, kao i ona sama do odlaska u samostan.

»One su sve imale raspoređeno – ono što se nosilo svaki dan (radno ruvo), a što se nosilo na svece, nediljom, velikim blagdanima, to je sve bilo izdvojeno. Od mamini sestara koje nisu bile udavane i koje su pomagale svojoj sestri oko njeni devetoro dice naučila sam kako se oblači nošnja, a jedna teta mi je pomogla sašit moju prvu svilu. Kazla mi je koja triba da je dužina, širina, jel jako je važna širina suknje. Ako je uža od od one kako triba, onda izgleda ko bure, ne mož se namistit lipo. Ko dite sam i crtala nošnju, uvik su mi bebe bile u sefirima na plaše i bile su povezane Bunjevke. Toliko sam je volila da kad nije bilo štirke na salašu, onda sam sama rendala krumpir, cidila i pravila štirku da mi pucketa štirkano, jel od krumpirske štirke posebno pucketa«, pojašnjava s. Eleonora.

Nošnju je i sama nosila do svoje 18. godine i uvijek je s nestrpljenjem čekala prigode za njeno oblačenje. S nama je podijelila još po koje sjećanje o tradicijskom ruhu:

»Bila su paorska odila i narodna nošnja, kad su išli prusluk i košulja. Paorska odila su se nosila za svaki dan i nediljom u crkvu, a ovo što zovemo narodna nošnja, to se oblačilo za posebne zgode – kad je Dužijanca, kaka berbanska zabava, za balove. Narodna nošnja je imala svilenu suknju, pregaču, prusluk i šlinganu košulju. Paorsko odilo je bilo od različiti fini materijala – sukna, brokata, žoržeta, svile. Šling je poslidnji ušo u modu, tako da, kad sam ja bila dite i mlada, nismo išli u šlingu nego u svilama«.

Sakupljanje nošnje i oblačenje

Budući da odlaskom u samostan nije više bilo mogućnosti za oblačenje nošnje, s. Eleonora ju je počela sakupljati, potom šiti od materijala koje je kupovala tijekom svog rada ili hodočašća diljem svijeta, a potom i posuđivati, odnosno u nju oblačiti prvenstveno mlade i djecu, koju je upravo na ovaj način aktivirala i motivirala na odlazak u crkvu.

»Kad sam postala časna i vratila se u Suboticu, prvi put 1971., želila sam ja obuć koga, da bude lipo obučen i za to sam brokat svilu donela iz Italije. Od nje smo sašili suknju i pregaču, sašili smo i majkinu košulju i prvi put se tu pokazala nova narodna nošnja. Osim svile, iz Italije sam donela i bili sefir i drugi stvari što nema ode, ono što su kod nas zvali granadin, što su šili dicama bile pregačice. Ti materijali u Italiji su bili jako skupi i nisam uvik za nji imala novaca, a pokadgod su se sažalili trgovci pa su mi davali restlove od koji sam onda šila dičja ruva. Materijale sam donosila i iz Amerike, Španije (po jednu tegetnu, zelenu i lilavu svilu), a tokom moji pohoda Taizéu u Francuskoj, u povratku smo uvik obalazili gradove i onda sam trgovala. Kad smo bili u Milanu, uspili smo otić do Coma koji je bio proizvođač svile, a rasturivač i tkanje je bilo u Lionu. Prvo sam pozajmljivala svilu i šling od čeljadi, a posli sve oštirkano i upeglano vraćala. Znala sam napamet ko šta ima. Naš svit, kad je vidio šta radim, krenili su mi davat. Od jedne žene sam dobila cili njezin štafir. Gotovu nošnju sam i kupila, a i pozajmljivala od naše čeljadi. Za Dužijancu sam znala imat čitavu rpu robe za obuć nji 10-12. Tražila sam i zvala dicu, aktivirala i i oblačila. To je ogroman poso, al meni to nije bilo teško – nek se slavi Bog u našem narodnom elementu! Meni je to bio način da i aktiviram da krenu u crkvu«, ističe s. Eleonora.

I tako, od 1983. godine, započinje njen intenzivni rad na oblačenju sudionika brojnih ovdašnjih manifestacija.

»Uvik je tribalo koga obuć – nađi, uredi. Snaš Eržika Miljački mi je puno pozajmljivala; ona je imala svega jel se puno bavila skupljanjem starina. Kad god je tribalo, kad god je ko zatražio, ja sam se angažirala. To je bilo za razne prigode – za Oce, Materce, znači kad su naši blagdani u zimno dobo, ko i za prela. U litno dobo, to je za Dove – kraljice, i za sve seoske ko i za glavnu Dužijancu. Bila sam u Organizacijskom odboru Dužijance i jedared mi katedralni župnik Stjepan Beretić kaže: ‘Sad Vama pridajem da birate bandaša i bandašicu’. Privatila sam i od onda je (1991.) Dužijanca počela uzimat krunu s oltara u Kerskoj crkvi. Bila sam sa svom dicom i mladima u kontaktu. Ja odem komegod kući i pitam oće l ić za Dužijancu i kad kažu da oće, krenemo tražit nošnju. Skoro sve bandašice sam oblačila u Đurđinu«, kaže ona, dodajući kako će se i ove godine »postarati« za šivenje i oblačenje u šling đurđinske bandašice Regine Dulić.

Časnu sestru Eleonoru Merković pitali smo i s kojim komadima nošnje sada raspolaže.

»Imam četiri kompletna šlinga, jedan šlingani igrač i dva midera. Koristim svilene midere jel, po meni, lipči je svileni mider na biloj košulji neg bili. Imam dvi na struk svile, jednu iz Amerike i jednu iz Španije. Imam radnu nošnju, što je imitacija piketa s maveskim pregačama. Sukneni pregača imam više, 16 šlingani košulja, imam za osam 'kraljica' kompletno obuć midere sašivene sa zlatom i, za onu koja i vodi, imam bili sefir, koji je od moje mame. Imam i maminu rađenu paju, roza boje. Imam i po dvi dičje svile i šlinga kompletna. Sve što imam je ženska nošnja. Nudili su mi i mušku, al nisam je imala di držat«, odgovara ona, dodajući kako joj je najdraži komad nošnje koju posjeduje majkin keceljac, star oko 120 godina, s hrvatskim tropletom, po čemu se, kako ističe, vidi da su i naši preci bili svjesni kome pripadaju.

Na pitanje postoje li neka pravila kod održavanja nošnje, ona odgovara:

»Šling vridi samo ako je ispeglan, a peglanje zavisi od štirkanja. Mora bit ravnomerno uštirkan, ne smi bit grumenčava štirka, mora bit žitka. Onda se to lipo navlaži, ostavi da odstoji bar jednu noć i kad prinoći, onda se pegla. Ako dobro uštirkaš, peglanje 'leti iz ruku'. Održavanje nošnje je dosta zahtivno. Triba to oprat, znat uštirkat, ispeglat, dotirat, a za nošenje su posebno zahtivne svile. Taj ko obuče svilu, ne mož sist, mora stât«.

Njena poruka mladima i djeci, kada je oblačenje/nošenje nošnje u pitanju, glasi:

»Ko dite i mlada volila sam nošnju, to mi se sviđalo, a sad ko odrasla svaćam ulogu narodne nošnje – оna određuje izvanski kome pripadaš. Naši stari se nisu stidili, znali su kome pripadaju. Tribamo čuvat svoje i ono što je bilo lipo kod našeg naroda, imali smo lipe nošnje i žene su nam uvik bile jako uredne. Poručujem mladima da poštuju sebe i svoje korene i da privaćaju novine u oblačenju koje su dostojanstvene. Makar za svečane prilike i blagdane da se obuku u nošnju i pokažu ko su i kome pripadaju«.

I. Petrekanić Sič

  • Vila Vrdnik
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay