Tema

Izbor je na nama, roditeljima

U proteklih dvadeset godina obrazovanja na hrvatskom jeziku brojni su razlozi zbog kojih su roditelji odlučili svoju djecu upisati u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku. Nekima je bila bitna kvaliteta nastave, zajedništvo, jezik, blizina škole... Nerijetko je od presudnog značaja bila i učiteljica koja je preuzimala određenu generaciju učenika, kao i prijatelji s kojima će djeca ići u školu. Roditelji su imali priliku informirati se od odgojitelja, u školi, putem medija, Hrvatskog nacionalnog vijeća, raznih udruga, pojedinaca, ali i iz iskustva starijih generacija.

Kvaliteta i brojne pogodnosti

Obrazovno-odgojni proces na hrvatskom jeziku započeo je u vrtiću Marija Petković – Sunčica u Subotici godinu dana prije same nastave u školama, te su se neki roditelji za nastavu, odnosno program na hrvatskom odlučili još kod upisa u vrtić.

Tako su naši sugovornici, Mirjana (prehrambeni tehničar) i Josip Ivković Ivandekić (stolar) svoju djecu: Petru, Filipa i Antoniju, iako su imali puno bliži vrtić, odlučili prvo upisati u vrtić Marija Petković – Sunčica, a potom i u nastavu na hrvatskom jeziku.

»S obzirom na to da su djeca išla u vrtić koji radi po programu Marije Montessori, na hrvatskom jeziku uz katolički odgoj, nismo se puno razmišljali oko upisa u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku. Nekako smo to smatrali sljedećim korakom. Ljudi s kojima smo u kontaktu i s kojima se družimo ili smo u nekim rodbinskim vezama su imali već pozitivno iskustvo iz vrtića i to je pridonijelo odluci da i mi našu djecu upišemo u taj vrtić, iako imamo teritorijalno bliži objekt. Znali smo zbog čega to hoćemo«, priča tata Josip, a mama Mirjana se nadovezuje: »Djecu smo, prije svega u vrtić, a potom i u školu upisali upravo zbog kvalitete u radu i duhovnog sadržaja koji nam je važan u odgoju. Tamo smo zapravo imali sve ono što smo mislili da je potrebno za našu djecu. U vrtiću su djeca dobila temelje za cijeli život. Kada smo se odlučili da djeca idu u hrvatske odjele, nismo ni bili upoznati s puno drugih pogodnosti. Nismo znali ni za brojna putovanja, mora, ljetovanja... Tek kada smo krenuli u školu, vidjeli smo koliko su tu, uz kvalitetu, prisutne i brojne druge prednosti. Koliko je lijepo i dobro za njih kada oni odrastaju skupa u jednoj zdravoj sredini, gdje su djeca još od vrtića naučila dijeliti. Kada netko zaboravi užinu, uvijek se nađe netko tko će podijeliti ili pomoći u bilo kakvoj, njima bitnoj situaciji. Tu je zaista prisutno zajedništvo koje su, rekla bih, ponijeli iz kuće i odgoja, ali i iz vrtića«.

Program Marije Montessori je po njihovom mišljenju itekako pridonio i razvio kod djece strpljivost i dijeljenje.

»Danas mogu reći da smo donijeli pravu odluku. S Petrom nam je sve bilo novo, prilagođavali smo se i snalazili kao i drugi roditelji. Ubrzo je krenuo i Filip u školu i tada nam je sve već bilo poznato, a sada s Antonijom mogu reći da uživamo«, kaže Mirjana.

Osjećaj pripadnosti

Osim škole, naši sugovornici imaju riječi hvale i za brojne izvannastavne aktivnosti.

»Kako djeca idu starija, svjesni smo i velike pomoći kod brojnih izvannastavnih aktivnosti i ekskurzija. Djeca se i prilikom tih i sličnih aktivnosti dodatno upoznaju sa svojim vršnjacima i grade sami sebe, ali rekao bih i budućnost naše zajednice«, dodaje Josip i priča kako nisu imali nekih problema kada su se odlučili za cjelovitu nastavu.

Možda je sa strane bilo komentara, ali to su vrlo brzo prevladali. Također, kroz razgovor su istaknuli kako se za ovaj korak nisu odlučili zbog besplatnih udžbenika ili financijske pomoći koju dobivaju prvaci, ali da sva ta pomoć dobro dođe. Mirjana nam je kroz razgovor otkrila i pitanje koje je nju kao roditelja mučilo, a to je kako će moći pomoći djetetu oko zadaće, kada ni sama ne zna hrvatski jezik? Danas, nakon šest godina otkako su u cjelovitoj nastavi, sama je sebi, a možda i drugima dala odgovor.

»Nije to baš onako kako smo mi mislili. Mislila sam da će djeca imati poteškoća, a da im neću znati pomoći, ali brzo sam shvatila da to nije tako. Oni kroz školovanje uče i usavršavaju hrvatski jezik, ali ipak živimo na ovim prostorima i njima je blizak i srpski jezik, koji redovito izučavaju, a u našoj obitelji se koristi najviše ikavica i mislim da se oni jako dobro snalaze i prilagode tome.«

Pitali smo ih i koji su po njima razlozi što se i nakon dva desetljeća roditelji premišljaju.

»Iskreno, ne znam ni što bih odgovorio na ovo pitanje, ali mislim da je trenutno u negativnom smislu puno pridonijela i podjela na bunjevački i hrvatski jezik. I ovako nas je malo, i onda se još dijelimo, a zapravo smo svi jedan narod. U našem društvu i okruženju ima i onih koji su upisali djecu u cjelovitu nastavu i onih koji nisu, ali mi smo donijeli tu odluku i smatramo je najboljim izborom za našu djecu. Nikad se nismo zbog toga osjećali odbačeni nego su ljudi prihvatili našu odluku«, priča Josip.

Mirjana je rekla kako misli da je to odluka koju donose roditelji, a ne djeca.

»Mislim da smo mi roditelji ti koji ih trebamo usmjeriti. Tu ne mislim samo na školu i nastavu nego i na druge aktivnosti. Na nama je da ih usmjerimo, da im uz odgoj i zdravu sredinu dopustimo da izrastaju u svoje ljude«, kaže i predlaže: »Neki ljudi možda nisu ni upoznati s kvalitetom nastave, s brojnim pogodnostima i zajedništvom. Možda je u budućnosti potrebno organizirati neke tribine ili razgovore za roditelje, gdje bi uz svjedočanstvo i druge potaknuli na promišljanje«.

Glas djece

Petra i Filip, a od jesenas i Antonija, su odlični učenici, te su tijekom ove školske godine i osvojili nagrade i priznanja. Petra, koja je učenica šestog razreda u OŠ Matko Vuković, u koju idu svi troje, je išla na recitiranje prvo na školsku, a potom i na općinsku razinu. Za nastavu na hrvatskom Petra je rekla:

»Ima nas 13 u razredu i uglavnom složan smo razred. Privikla sam se na nastavu na hrvatskom jeziku i to mi je sada sasvim normalno, ali također nastavnici znaju određene termine govorili i na hrvatskom i na srpskom jeziku, kako bi nam kasnije bilo lakše«.

Filip za svoj razred kaže:

»Ima nas 11 učenika, a imam osjećaj da kad bi bio brojniji razred da puno toga ne bismo stigli. Ovako svi sve stignemo, zato mislim da nas je sasvim dovoljno«.

Filip se ove školske godine može pohvaliti i sjajnim uspjehom.

»Išao sam na školsko natjecanje iz matematike, gdje sam dijelio treće i četvrto mjesto s prijateljem. Na općinskom natjecanju sam bio drugi, a na okružnom sam dobio pohvalu. Kada je u pitanju natjecanje Klokan bez granica, tu sam 43. u Srbiji (od 1.600 učenika) i dobio sam pohvalu. Na školskom natjecanju iz biologije sam dijelio prvo mjesto s prijateljicom, a na općinskom natjecanju sam bio prvi, a kako ću dalje proći to ću vidjeti u subotu, kada je okružno natjecanje«, priča nam Filip.

Antonija nam je rekla da je u školi jako dobro, da je naučila čitati i pisati, zbrajati, oduzimati... Kada je igra u pitanju, kaže kako se igra sa svima, pa i učenicima starijih razreda. Otkrila nam je još jednu »tajnu«: da je jako dobro biti najmlađi u obitelji, na što je Petra dodala:

»Pa da, ona nikad nije kriva«, ali uz smijeh složili smo se s Antonijom da taj privilegij treba i iskoristiti.

Uz sve nabrojeno, svi troje idu i na folklor u HKC Bunjevačko kolo, a uz to cijela obitelj je aktivna na brojnim događanjima unutar zajednice.

Ž. V.