Kolumne

»Proces« na tezgi

Nije rijedak slučaj da čovjeka još za života njegovi suvremenici proglase institucijom, najčešće uz epitete »hodajuća« ili »živa«. Takvo poštovanje uglavnom stiže nakon nečijih rezultata rada na području prirodnih ili društvenih znanosti, a koji su u praksi višestruko ispitani i potvrđeni. Nije, međutim, rijedak slučaj – kada to već neće suvremenici – da sam pojedinac sebe poistovjeti s institucijama, radeći nerijetko po vlastitom osjećaju, nahođenju ili interesu. Pogledate li okolo, vidjet ćete mnoštvo primjera: predsjednika koji Finskoj namjerava staviti veto na pristup NATO-u; premijera koji je svim silama protiv Bruxellesa, a upravo otuda procentualno izvlači najviše novca po glavi stanovnika države kojom (i dalje) gospodari; predsjednika koji se protiv »nacizma« bori tako što u tuđoj državi ruši gradove, ubija i raseljava što stigne...

Pogledate li malo bliže, tu oko sebe, vidjet ćete istu sliku: predsjednika koji radi posao upravo suprotan onome koji su predvidjele institucije, zakoni i sam Ustav. Predsjednik je taj koji dopušta prosvjednicima blokadu autocesta, on nalaže Skupštini kako se postaviti spram ugovora sklopljenih sa stranim investitorima, dijeli novce kome stigne kao da ih vadi iz vlastitog džepa... Posljednji takav primjer »osluškivanja bila građana« dogodio se prošloga tjedna kada je, nakon sastanka s prodavačima na tržnicama, odlučio poništiti prošlogodišnju odluku Ministarstva financija da »šverceri i kumice« od 1. svibnja imaju obvezu uz prodanu robu kupcu izdati i fiskalni račun. Recimo odmah: odluka predsjednika ispravna, logična i pravedna, što znači sve suprotno od najavljene Ministarstva financija.

Situacija s prodavačima na tržnici, ma koliko bila smještena u tragikomični kontekst, zapravo neodoljivo podsjeća na nogometnu utakmicu u kojoj sudac nije (bio) u mogućnosti procijeniti je li gol regularan ili je postignut iz zaleđa, odnosno je li bio penal ili nije, pa se traži pomoć VAR-a. Razlika je jedino u tomu što sudac na utakmici najčešće objektivno nije (bio) u mogućnosti procijeniti što se stvarno dogodilo dok su u slučaju prodavača na tržnicama i zaleđe i nepostojeći penal vidljivi iz aviona. Mudri(ji) predsjednik bi nakon toga možda mogao razmisliti i o kvaliteti rada samih institucija, odnosno o tome kako njezini djelatnici obavljaju posao za koji su masno plaćeni kada on – usred globalnih pitanja kojima se bavi – mora razmišljati i o takvim stvarima kao što su prodaja robe na tržnici.

Domaći mediji ovome su problemu i prije i poslije njegova rješavanja posvetili dosta prostora, pa se – kao i u mnogim drugim sličnim situacijama – poteglo i pitanje »a zašto mi, kada ne i oni?«. Drugim riječima, vispreni prodavači odmah su uočili da obvezom Ministarstva financija o uvođenju fiskalnih kasa nisu (bili) predviđeni i, recimo, taksisti ili pak odvjetnici (iako se ovima drugima ranije nešto slično pokušavalo nametnuti, pa su se na njihovu sreću s tim uspjeli izboriti). Tu bi na pamet mogla pasti i pomisao kako se fiskalni račun ne traži niti kod obreda krštenja ili vjenčanja u crkvi, recimo.

Iako neuspjela, najavljena mjera Ministarstva financija već je proizvela štetne posljedice koje prije svega osjećaju tzv. jedinice lokalne samouprave. Naime, kako smo nedavno pisali, oko polovine od 1.500 prodavača na subotičkom buvljaku otkazalo je zakup tezgi upravo zbog njihove »fiskalizacije«, čime je i gradska kasa već sada ostala bez značajnih prihoda. Neka od bitnijih pitanja nakon još jedne blamaže na relaciji institucije – predsjednik (institucije) svakako su tko će to nadoknaditi i hoće li za to netko snositi odgovornost? I, naravno, hoće li doći do izmjena, odnosno hoće li netko s »klupe« utrčati u Ministarstvo financija na mjesto ministra i njemu podređenih djelatnika? Poučeni dosadašnjim iskustvima da nakon pada helikoptera i mrtvih pilota ministru obrane ni šapka ne spadne s glave ili pak da nakon nesreće kod naplatne rampe »Doljevac« nitko ne biva pomjeren s mjesta na koje se ukorijenio, ova epizoda na relaciji Ministarstvo financija – prodavači na tržnicama – predsjednik djeluje poput već zaboravljene igre čovječe, ne ljuti se. Peci mirno pljeskavice za prvomajski uranak, naplaćuj ih bez računa, udri brigu na veselje i ne talasaj. Za takvo što plaćena je armija djelatnika protiv jozefa k., koja – uzgred rečeno – upravo to najbolje i radi.

Z. R.