Intervju Intervju

Razvijajmo se kroz opraštanje i oprost

Fra Krunoslav Kolarić rođen je 14. lipnja 1977. godine u Srijemskoj Mitrovici. Djetinjstvo je proveo u Gibarcu, gdje je živio do svoje 18. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Šidu. S obitelji je napustio rodno selo 1995. godine. Zamijenili su kuću u Kućancima. Fra Kruno se ubrzo nakon preseljenja odlučio za redovnički put. Najprije odlazi u Samobor, zatim na novicijat u Rijeku, te na teološki studij u Zagreb. Nakon završetka teološkog studija upisuje gestalt psihoterapiju. Danas na Trsatu u svetištu Gospe Trsatske obnaša dužnost gestalt psihoterapeuta, a u sklopu nastave braći novacima predaje predmet duhovnost i psihoterapijski pristup. Fra Krunoslava smo upoznali prilikom obilaska svetišta na Trsatu, gdje nas je rado ugostio i prihvatio poziv na razgovor za naš tjednik.

Potječete iz Gibarca, malog mjesta nadomak Šida koje je prije ratnih devedesetih bilo naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom. Kakva su Vam sjećanja na djetinjstvo i mladost provedenu u Srijemu?

»Moj« Srijem i »moj« Gibarac su moj identitet. To je ono što mi zauvijek pripada, odakle potječem i što me je oblikovalo u mojoj osobnosti, autentičnosti i mentalitetu. Nisam ga birao, imam ga i ponosan sam što sam Srijemac i sve što u svojoj biti jesam. Djetinjstvo sam proveo u najljepšem selu na svijetu, u Gibarcu. Sa svojim vršnjacima iz djetinjstva sam i danas povezan, bez obzira na to što me je put odveo u najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj, na Trsat u Rijeci. Selo i župa Gibarac bili su katolički, s tek nekoliko pravoslavnih obitelji. Živjeli smo kao jedno. Nikada se nismo isticali ni po čemu, osim po radu, požrtvovnosti i zajedništvu. Svi smo se poznavali, družili, igrali... To uvijek pamtim i rado govorim drugima. U župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka primio sam svete sakramente. Kao dječak sam ministrirao, čitao na svetim misama, išao na vjeronauk. Tadašnji župnici vlč. Mirko Novak, vlč. Đuro Čuraj i vlč. Berislav Petrović su mene i moju obitelj približili Bogu i tako sam, gledajući, slušajući, promatrajući njihov život probudio u sebi i duhovni poziv za redovništvo.

Kada ste se sa svojom obitelji odlučili iseliti iz Gibarca i što je bilo presudno u toj odluci?

Ovo je za mene još uvijek bolna tema. Da se moju obitelj pitalo bi li ikada napustili naše rodno selo Gibarac, sa sigurnošću tvrdim da bi odgovor bio – nikad! Kao što sam već rekao, to mjesto je naš identitet preko svih onih koji su živjeli prije nas i oblikovali nas. Na žalost, morali smo napustiti naše selo, Srijem, mentalitet i naš zavičaj 10. kolovoza 1995. godine, na blagdan sv. Lovre u večernjim satima. Istjerali su nas nepoznati ljudi, koje nikada prije nismo vidjeli niti poznavali. Zamijenili smo kuću u Hrvatskoj, u selu Kućanci, nedaleko od Donjeg Miholjca. Dobili smo adresu kamo trebamo otići od neznanaca koji su ostali u našoj kući. Kako bi se reklo, »zamijenili« smo kuće. Od tog trenutka život moje obitelji se paradoksalno promijenio. Ništa više nije bilo isto kao prije.

Je li Vam trebalo puno vremena da se prilagodite novoj sredini? Kako je izgledao Vaš životni put?

Imao sam 18 godina kada sam došao u novo selo Kućanci, u novu sredinu, okoliš, mentalitet. Stigli smo među većinom pravoslavno stanovništvo i tada smo se svi skupa pitali »zašto?«. Mi, zbunjeni, ne znamo kamo smo došli, a oni, domaći, bili su uplašeni da ne dožive progonstvo poput nas. Bio je to jedan neopisivi kaos. Trebalo mi je malo vremena da upoznam drage i jednostavne mještane, kasnije i prijatelje, domaće pravoslavce. U njima sam upoznao ljepotu, jednostavnost i mentalitet toga mjesta.

Kada ste prvi put odlučili posjetiti rodni Gibarac?

To je bilo 14 godina od progonstva, 2009. godine. Suočavanjem s proživljenom, doživljenom i zapamćenom traumom progonstva odlučio sam posjetiti moje najdraže selo Gibarac, koje danas jedino ima to ime i crkvu. Nakana mog odlaska bila je ljubav, pomirenje i oprost. S tom nakanom poklonio sam se mjestu iz kojega sam poniknuo, u kojemu sam rastao i oblikovao se te zagrlio ljude koji žive danas u toj kući i našem mjestu. Ne mogu vam riječima opisati koji su osjećaji bili u meni: uzbuđenje, strah, tuga; pravi košmar emocija, iz kojega je na kraju proizašlo olakšanje, otpuštanje i ljubav.

Kazali ste nam prilikom razgovora da ste se nakon susreta s tim ljudima osjećali mnogo lakše, budući da ste imali potrebu oprostiti im. Mnogima je teško oprostiti drugima. Koliko je oprost važan u životu čovjeka?

Istina je, slobodno mogu kazati da su opraštanje i oprost najveći i najuzvišeniji dar koji nam je Bog dao. Opraštanje je proces, put govorenja, osvješćivanja, suočavanja, koji vodi do paradoksalne promjene, oprosta. Oprost je mir u duši, radost u srcu, blagoslov života. Sve ono bolno, mučno i teško pretvara se oproštenjem u potpuno drugačiju stvarnost radosnog i slobodnog življenja. Oprostiti za mene znači ostaviti iskustvo prošlosti tamo gdje se i dogodila. Učiti iz povijesti, da se nikada ista ne ponovi. Život je sve ono što je prošlost ili povijest iskreirala. Živimo je u sadašnjosti, uvijek u novom i drugačijem trenutku, zagledani u budućnost koju planiramo, maštamo, projektiramo. Živjeti oprost je moj smisao.

Životni put Vas je odveo u Rijeku, u svetište Gospe Trsatske. Možete li naše čitatelje malo više upoznati sa značajem svetišta i njegove povijesti?

Moj redovnički put započinje u Samoboru, u samostanu Uznesenja Blažene Djevice Marije. To je prva »stepenica«, da tako kažem, redovničkog puta, koju zovemo postulatura. Nakon postulature odlazim u Rijeku, na Trsat, u novicijat. To zovem »drugom stepenicom« puta franjevačkog kandidata za duhovno zvanje. Nakon novicijata odlazim u Zagreb na teološki studij, što bi bila »treća stepenica«. Kao »četvrtu stepenicu« svoga puta, nakon završenog studija i svečanih zavjeta (doživotni ili svečani zavjeti znače punopravno članstvo u red manje braće franjevaca) spominjem povratak na Trsat, gdje sam imenovan odgojiteljem franjevačkih kanditata, novaka. Tu sam službu vršio devet godina. Mogu slobodno reći da je, nakon Gibarca, moje drugo posebno i najdraže mjesto Trsat, najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj. Zovemo ga svetište Nazaretske obitelji, po kućici koja je iz Nazareta 1291. došla na Trsat i zadržala se ovdje do 1294. godine, kad je prenesena u Italiju, u Loreto, gdje se nalazi i danas. Kad su Trsaćani ostali bez Nazaretske kućice, molili su da im se ona opet vrati. Papa Urban V., da ih utješi, daruje im sliku (ikonu) Majke milosti (koja hrani svoga sina Isusa), koja se čuva kao čudotvorna slika Gospe Trsatske do danas u svetištu. Ovo mjesto je posebno po brojnim hodočasnicima, po uslišanim molitvama, po primljenim milostima, izmoljenim ozdravljenjima, dobivenim oproštenjima. Ovo mjesto doživljavam kao nepresušni izvor žive Božje prisutnosti. Ovdje je vjera u Boga toliko vidljiva, snažna i konkretna baš po našoj nebeskoj Majci i svima koji ovamo dolaze, kao i (nadam se) po nama koji ovdje živimo i radimo. Ovo mjesto je za mene mjesto životnog, duhovnog, vjerničkog rasta i razvoja.

Što Vas je potaknulo na odabir zanimanja kojim se trenutno bavite?

Temeljno sam diplomirani teolog. Po završetku teološkoga studija u Zagrebu (Katolički bogoslovni fakultet), upisao sam gestalt psihoterapiju. Uvjet za upis na psihoterapijski studij bio je završetak jednoga fakulteta humanističkog smjera. Dolaskom na Trsat za odgojitelja novaka moj me je tadašnji provincijalni ministar posavjetovao kako bi bilo dobro da završim pedagogiju ili psihologiju za pomoć i lakši pristup mladim kandidatima koji ulaze u redovnički život. Kako je to podrazumijevalo poslijediplomski studij u Rimu, budući da »svi putevi vode onamo«, tome sam se suprotstavio i dogovorio se s provincijalnim ministrom da upišem studij ovdje u Rijeci. Tako sam 2007. godine upisao gestalt psihoterapiju Malteškog instituta Područne škole u Zadru i time započeo meni posve novo i posebno zanimanje i poslanje ovdje na Trsatu.

U duhovnim obnovama u mnogim župama govorili ste o oprostu iz vlastite perspektive i životnog iskustva prognanika iz Srijema. Kakvi su Vam osobni dojmovi s tih susreta?

Vodio sam duhovne obnove u različitim župama. Za mene je to uvijek novo iskustvo i nova tema, zato što su opraštanje i oprost neiscrpne životne teme. Uvijek se preko proživljenog iskustva vraćam na početak i tako dobivam novi smisao življenja. To je uvijek obostrano iskustvo, mene koji govorim i onih koji me slušaju i čuju.

U tijeku svoga profesionalnog djelovanja imali ste priliku upoznati mnoge ljude suočene s ovozemaljskim problemima, održavati godišnje susrete trajne formacije za braću iz Provincije, te duhovne obnove u mnogim župama. Kakva su Vaša iskustva s tih susreta i od kolikog značaja je za Vas osobno biti u prilici potaknuti ljude na razmišljanje, rast i izgradnju?

Naš život ima prirodni rast i razvoj. Obično kažemo da se čovjek mijenja, odnosno raste i razvija se svake tri godine. Duhovne obnove koje traju vikendima ili duhovne vježbe koje traju tjedan dana nama franjevcima su dio obvezatne trajne formacije, kao neprekidna nadogradnja i osvješćivanje vlastitog redovničkog identiteta, puta i poslanja. U našem Pravilu Reda manje braće (OFM) stoji: »Pravilo i život manje braće je živjeti i opsluživati Evanđelje, slijediti stope Isusa Krista po primjeru sv. Oca Franje iz Asiza«. Meni je to neiscrpna tema, koja je uvijek nova i drugačija. I zato živeći po Božjoj riječi i sâm rastem i razvijam se kao manji brat franjevac.

Po profesiji ste teolog i gestalt psihoterapeut. Redovnik ste i časni brat u Franjevačkom samostanu Majke Božje Trsatske u Rijeci. Bili ste odgojitelj mladih franjevaca i angažirani ste u Dnevnoj bolnici na Psihijatrijskom odjelu KBC-a Rijeka. Možete li objasniti važnost spajanja svih navedenih zanimanja i spomenuti neka upečatljiva iskustva u Vašem radu?

Prvo što mi pada na pamet jest kako sam neobičan franjevac. Spojiti sve ovo u jednu osobu je predivno. Sve ove uloge i službe se prelijevaju jedna u drugu. Uvijek je to dinamično i nikad se te različite dužnosti međusobno ne isključuju, pa je zato to jedna cjelina, koja i mene oblikuje kao časnoga brata franjevca. U radu s ljudima upravo promatram cjelovitost čovjeka u njegovoj bîti: kao racionalno, emotivno i duševno biće. Kažemo da čovjek najbolje funkcionira kad su sva ova tri temeljna polariteta uravnotežena u jednoj osobi. O ovoj temi bi se dalo mnogo govoriti. No, ovdje ću samo kazati da je temelj svake promjene u priznavanju onoga što jesmo. To je upravo ono što nam i Isus govori: »Kad priznamo svoje grijehe, opraštaju nam se. A kad šutimo, skrivamo ih i ne govorimo o njima, zadržani su nam i neće nam biti oprošteni«. Opraštanje i pomirenje su preduvjet temeljne osobne promjene. Takav pristup odgovara svima: bilo da radim individualno, bilo u grupnoj psihoterapiji.

Kakva su Vam iskustva, osobito u radu s mladima i s ljudima u potrebi, na njihovom putu prema kvalitetnijem načinu života?

Tijekom jednog tjedna na psihoterapiji primim do četrdeset klijenata različitih dobi. Iskustva s njima su različita: uvijek su teme bolne, osjećajne, preplavljujuće – za svakoga tko se odluči za psihoterapiju. Većinom mi dolaze kad više ne mogu sami nositi taj teret sa sobom. Mladima danas treba dobar slušatelj, koji će kroz slušanje doživljavati i njihove emocije. Oni trebaju podršku, osobu koja će biti s njima i ne osuđivati ih, a jednako tako ni savjetovati što i kako bi trebali prestati raditi ili osjećati. Učim ih kako se suočavati s problemima da bi ih riješili. Takav pristup i način rada ih privuče da dolaze i dalje na individualnu ili grupnu psihoterapiju. Od starijih klijenata mnogo učim. Njihova životna iskustva su kao zasebne enciklopedije. Na osobit način učim od majki koje su sahranile svoju djecu. Tu nema mjesta riječima, nema utjehe za osobe koje to proživljavaju nego samo ostajanje u boli, tuzi i praznini, zajedno s njima. Jedino s toga »mjesta« možemo ugledati temelj naše vjere, a to je vjera u uskrsnuće, da nakon ovoga započinje novi život, iskustvo i stanje ljubavi i povezanosti zauvijek.

Jeste li imali prilike sresti se i pomoći ljudima koji su preživjeli ratne strahote devedesetih?

Ovdje u Rijeci ima mnogo obitelji koje su nakon progonstva svoje mjesto pronašli u našemu gradu. Oni su mi posebni po zajedničkoj traumi i temi koju pamtimo. S njima rastem i razvijam se kroz opraštanje i oprost.

U današnje vrijeme, kad je sve prisutniji osjećaj nesigurnosti, straha, anksioznosti i depresije, mnogi se teško odlučuju na pomoć i pronalazak rješenja svojih problema. Kakva su Vaša zapažanja po tom pitanju: odlučuju li se ljudi danas, u odnosu na neko prošlo vrijeme, češće se obratiti psihoterapeutu za pomoć?

Današnji čovjek je otvoreniji za nove načine komunikacije. Više se na psihoterapiju ne gleda kao na nešto loše, kao da bismo se trebali bojati psihičkih bolesti i problema. Danas, kako postoji fizičko zdravlje, tako moramo govoriti i o mentalnom i duševnom zdravlju. Upravo takav stav i pristup je i prema psihoterapiji.

Imate li želju posjetiti neku od srijemskih župa, kako biste se susreli sa župljanima i održali im duhovnu obnovu?

Moja je najveća želja okupiti sve župljane u župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu i slaviti s njima novi život, oslobođeni od strahota prošlosti. Nisam pesimist, uvjeren sam da će se i to jednoga dana dogoditi u budućnosti.

Koja bi bila Vaša poruka svima onima koji smatraju da su njihovi problemi nerješivi, te poruka svojim sunarodnjacima koji su ostali živjeti na ovim prostorima?

Svima bih poručio da ne postoji problem koji nije rješiv. Jednako tako, međutim, nema ni instant rješenja. Treba se posavjetovati, govoriti, pitati, tražiti i suočavati se. Mojim dragim zemljacima bih poručio da cijene, vole i poštuju svoj identitet koji nisu birali, koji im je darovan odozgor, od Boga, kako bi mogli ljubiti i poštovati sve druge oko sebe. Vjerujte i činite dobro, jer dobro uvijek pobjeđuje zlo!

Intervju vodila: Suzana Darabašić

  • Vila Vrdnik
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay