Tema

Kratka povijest inicijative i osnutka

Sadržaji objavljeni u prethodna dva poglavlja temeljna su ishodišta i konteksti koji su od važnosti za razumijevanje, kako potrebe tako i smisla osnutka NIU Hrvatska riječ. S druge strane, treba istaknuti kako je ideja da se na jedan sustavni i od države financirani način riješi pitanje informiranja na hrvatskome jeziku u Vojvodini postojala relativno dugo u ovdašnjim hrvatskim krugovima, a s njom su operirali čelni ljudi DSHV-a početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, od toga se, na temelju različitih, ali u biti nepovoljnih razloga, nije otišlo dalje sve do konca 2000.

Istodobno, mora se reći da je postojala visoka suglasnost oko toga da se novinsko-izdavačka ustanova i informativno političko glasilo nazovu Hrvatska riječ. Zašto? Prije svega zbog razlogâ koji su dolazili iz povijesti, a poradi »zadovoljenja pravde«. Naime, Hrvati su u Vojvodini svoje posljednje profesionalno riješeno pitanje informiranja na vlastitom jeziku imali u glasilu upravo s tim nazivom neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Odabirom, dakle, toga imena za naziv ustanove, ali i imena tjednika, htjelo se ukazati na ukorijenjenost novinstva na hrvatskome u Vojvodini.

Dokument o osnivanju 

U studenom 2000. godine jedna je grupa ljudi – i to Lazar Merković, Josip Buljovčić, Milovan Miković – a na poticaj autora ovoga napisa počela zajedno raditi na izradi idejnog projekta za osnivanje jedne takve ustanove. Bilo je to vrijeme, i to treba spomenuti, pozitivnoga ozračja u srbijanskome društvu te velikoga zanosa i, nikada više toliko, rasprostranjenog pozitivnog prijegora među entuzijastima unutar hrvatske zajednice, koji su nakon pada režima Slobodana Miloševića povjerovali da i Hrvati u Vojvodini mogu imati svoje institucije kao i druge nacionalne zajednice.

Četvero spomenutih osoba pristupilo je izradi projektnoga dokumenta, koji je u konačnici bio napisan na nešto više od šest kartica teksta (ukupno – 11.168 karaktera). U tome dokumentu, prema razdiobi poslova, Tomislav Žigmanov je imao zadaću napisati dijelove »Cilj projekta«, »Način ostvarenja«, »Obrazloženje projekta« kao i »Izdavanje tjednika Hrvatska riječ«. Ovaj posljednji bio je dio veće cjeline »Djelatnost Javnog poduzeća Informativno-izdavačke kuće Hrvatska riječ«, čiji je, pak, drugi i treći dio (»Izdavanje časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Staze« i »Izdavačke edicije Popudbina, Suvremena poezija, Suvremena proza i edicije Istraživanja«) inicijalno sastavio Milovan Miković, uz nadopune Lazara Merkovića. Josip Buljovčić i Lazar Merković, kao doajeni novinske i publicističke scene među Hrvatima u Vojvodini, bili su kritički čitači radnih rukopisa, s tim da je Lazar Merković intervenirao i sa sadržajnim proširenjem koji se odnosio na poslijeratnu povijest informiranja na hrvatskome u Vojvodini, to jest u Subotici, te u dijelu nakladničke djelatnosti. Svi navedeni poslovi bili su okončani do kraja 2000. godine.

Naravno, u svojemu planiranju, autori inicijalnog teksta nisu izmišljali nikakvu toplu vodu. Jednostavno, preslikavali su model kakav su već imale druge manjinske zajednice u Vojvodini na planu informiranja na svojemu jeziku – samostalna ustanova, koja se financira iz proračuna AP Vojvodine, izdavač je informativno-političkog tjednika. I to se pokazalo više nego uspješno! S druge strane, vodilo se računa i o nekim specifičnostima hrvatske zajednice, a jedan dio projiciranja se odnosio i na slabe kadrovske potencijale među Hrvatima u Vojvodini te neravnomjernoj teritorijalnoj disperziranosti, s prevagom Subotice kao političkog i kulturnog centra ovdašnjih Hrvata.

Službeni nositelj inicijative – Hrvatsko akademsko društvo

Prema tome dokumentu, temeljna je svrha NIU Hrvatska riječ sadržana u sljedećem: stvoriti prikladan institucionalni okvir za ostvarivanje prava na informiranje građana hrvatske nacionalnosti u tiskanome mediju na vlastitome jeziku, koji će biti financiran iz proračuna AP Vojvodine! Ujedno, osnutkom jedne takve ustanove htjelo se pridonijeti afirmaciji kulturnog, znanstvenog i književnog stvaralaštva vojvođanskih Hrvata kroz časopisnu i knjišku produkciju.

Oba ova segmenta su od presudnog značaja za svaku manjinu, što onda vrijedi i za Hrvate u Vojvodini: prvim se, naime, osigurava vlastiti prostor javnosti, što je osnovna pretpostavka za postojanje svake nacionalne zajednice, a drugim se otvaraju mogućnosti za dublje i svestranije svjedočenje i tematiziranje vlastitog života. Drugim riječima, upravo u ili preko tjednika Hrvatska riječ hrvatska je zajednica trebala dobiti, vjerovali smo, mogućnost da samu sebe očituje u javnosti i da uspostavi svoju vlastitu manjinsku javnost u kojoj će onda bilježiti svoje postojanje, iskazivati vlastite nade i očekivanja, govoriti o problemima i strahovima… Predviđeno je također da se sve to mora raditi na jedan obuhvatan i cjelovit način, u smislu da se izbjegava regionalna, subetnička ili lokalna podvojenost, a uz osiguranje profesionalne, prije svega financijske, pretpostavke.

Kako su u to vrijeme postojale dvije hrvatske političke stranke – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i Hrvatski narodni savez – odlučeno je početkom 2001. godine u dogovoru s vodstvom Hrvatskoga akademskog društva – HAD-a da oni budu nositelji inicijative o osnutku ustanove Hrvatska riječ. Razlozi za takvu odluku temeljili su se na činjenicama relativne neutralnosti HAD-a u političkim sukobima i u dobivanju u javnosti ozbiljnije institucionalne težine same inicijative. I vrlo brzo, već u veljači 2001. Upravni odbor Hrvatskog akademskog društva – HAD-a, usvojio je spomenuti zajednički prijedlog kao vlastitu projektnu zadaću. On je dobio oblik inicijative: »Osnivanje Javnog poduzeća Informativna izdavačka kuća Hrvatska riječ«, i kao takvog ga se stavilo u daljnju artikulaciju.

Nakon toga, tadašnji je predsjednik HAD-a mr. sc. Josip Ivanović službeno kontaktirao s političkim predstavnicima vojvođanskih Hrvata, a tadašnji zastupnik Hrvatskog narodnog saveza – HNS-a u Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine Kalman Kuntić prihvaća je i istu stavlja sredinom 2001. u skupštinsku proceduru. Kalman Kuntić će je kasnije, vidjet će se uspješno, i nastaviti operativno provoditi unutar složenih i, relativno, sporih procedura unutar Skupštine AP Vojvodine.

Konstituiranje ustanove

Budući da ovakve inicijative nisu česte – naprotiv: bila je to prva takva inicijativa nakon II. svjetskog rata! – vlasti AP Vojvodine, uz eventualno kočenje predstavnika »starog režima« na nižim administrativnim razinama, nisu odmah našle pravne mehanizme i načine koji bi se koristili za ostvarenje ove inicijative. Zahvaljujući razumijevanju potrebe za informiranjem na hrvatskome i djelatnom zauzimanju tadašnjeg zastupnika Lige socijaldemokrata iz Subotice Stipana Stipića, prije svega putem lobiranja kod predsjednika Skupštine AP Vojvodine Nenada Čanka, i mekšanjem s početka odbijajućeg stava Demokratske stranke, zbog koalicijskih obveza prema DSS-u koji se žestoko protivio listu na hrvatskom jeziku, na čemu je radio Kalman Kuntić, predsjednik Odbora za informiranje vojvođanske Skupštine Đorđe Subotić koncem 2001. godine mogao je intenzivirati aktivnosti na osnutku Hrvatske riječi, napose na planu izrade temeljnih dokumenata.

One su urodile prvim ozbiljnijim plodom nakon više od šest mjeseci – Skupština AP Vojvodine je na sjednici održanoj prije dvadeset godina, to jest 8. svibnja 2002. donijela »Odluku o osnivanju Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ«, čime su se stekli prvi valjani formalno-pravni uvjeti za daljnji konkretni rad na osnivanju, u smislu izrade konstitutivnih pravnih akata, kao što je statut, i poduzimanju radnji neophodnih za njezino registriranje. Uslijedile su zatim intenzivne konzultacije unutar hrvatske zajednice i aktivnosti na planu kandidiranja osoba koji će biti članovi Privremenog upravnog odbora i Nadzornog odbora.

Privremeni upravni odbor 

Kako se nije mogla postići suglasnost o konkretnim osobama između dvije političke stranke, odlučeno je na koncu da će DSHV i HNS imenovati po četiri predstavnika, a LSV jednoga. To se na koncu i ostvarilo – Skupština AP Vojvodine na sjednici održanoj 3. srpnja 2002. donijela je »Odluku o imenovanju članova Privremenog Upravnog odbora i Nadzornog odbora Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ«. Tada su, naime, za članove Privremenog upravnog odbora Ustanove izabrani: mr. Bela Tonković, Svetislav Milanković, Milan Ercegovac i Marija Lovrić na prijedlog Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, a Slavica Peić, Slaven Bačić, Kalman Kuntić i Tomislav Žigmanov na prijedlog Hrvatskog narodnog saveza, dok je Stipan Stipić bio izabran kao kandidat Lige socijaldemokrata Vojvodine.

Navedeni je sastav prvog upravnog tijela NIU Hrvatska riječ bio kompromis više struja i političkih stranaka unutar hrvatske zajednice, te volje osnivača: vojvođanske Skupštine. Njegova »privremenost« bila je, pak, posljedica činjenice što je njegova jedina zadaća bila provesti sve radnje koje se tiču osnutka Ustanove i stvoriti sve preduvjete za nesmetan početak rada, a ne nekakve moguće nevažnosti.

I ubrzo nakon službenoga dostavljanja Odluka o imenovanju članovima, održava se sredinom srpnja 2002. konstitutivna sjednica PUO i NO NIU Hrvatska riječ. No, na istoj nije izabran i predsjednik PUO-a. Dakako, razlog je bio u neodlučenome ishodu glasovanja – od osam nazočnih članova, uz dva uzdržana, po tri glasa su dobili kandidat DSHV-a Svetislav Milanković i kandidat HNS-a Tomislav Žigmanov. Na drugoj sjednici ovog tijela, koja je održana 31. srpnja, Tomislav Žigmanov je, uz jedan glas više, izabran za predsjednika PUO NIU Hrvatska riječ.

Pa ipak, bez obzira na takav ishod glasovanja, PUO NIU Hrvatska riječ nastavio je raditi, istina ne više u punom kapacitetu, prilježno i relativno brzo. Na četvrtoj sjednici PUO NIU Hrvatska riječ, koja je održana 31. kolovoza, već je usvojen Statut Novinsko-izdavačke ustanove, koji je poslan početkom rujna u skupštinsku proceduru radi davanja suglasnosti. Isti je usvojen na rujanskoj sjednici Skupštine AP Vojvodine. Na petoj sjednici PUO NIU Hrvatska riječ, pak, koja je održana 12. listopada, donijeta je odluka da Zvonimir Perušić, bivši zamjenik glavnog i odgovornog urednika Subotičkih novina, bude predložen osnivaču za vršitelja dužnosti ravnatelja NIU Hrvatska riječ u osnivanju. Isti je prijedlog, koji je usvojen na sjednici PUO, dan u skupštinsku proceduru, a odobren je od vojvođanske Skupštine na listopadskom zasjedanju.

Pripreme za prvi broj

Na taj način su ispunjeni svi formalno-pravni preduvjeti da bi se pristupilo i registriranju Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ kod Trgovinskog suda u Subotici, što je i učinjeno koncem listopada 2002. godine. Uslijedilo je i realiziranje drugih radnji glede konstituiranja ove ustanove (otvaranje računa, izrada drugih pravih akata…). Paralelno s tim vodile su se brojne aktivnosti oko prezentacije ideje, traženja i lobiranja oko pomoći, tragalo se za prostorom za rad, prvim kadrovskim rješenjima, izradom koncepta lista... I? Prvi je broj tjednika Hrvatska riječ izašao 31. siječnja 2003. i od tada se u prodaji pojavljuje svakoga petka. Sada već skoro dva desetljeća…

Pri tomu, istaknut ćemo da su svi ljudi iz Privremenog upravnog odbora ne samo koristili svoje ne malo vrijeme na poslove oko osnutka NIU Hrvatska riječ, nego je nekolicina iz svojih osobnih sredstava pokrivala sve prve troškove, koji, i to se mora reći, također nisu bili mali. S tim u vezi mislim da se nešto treba reći i o pitanju podrške koja je bila u tom početnom periodu. Ona je uvelike izostajala od strane mnogih instanci. Rasprostranjena je, naime, skepsa postojala oko cijele inicijative, pa su i rizici podrške bili razumljivi. Kao prvo, nije se vjerovalo da Hrvati u Vojvodini tako nešto složeno i zahtjevno mogu realizirati, a, kao drugo, bilo je i podozrenja spram »golobradih mladića« koji su inicijativom upravljali.

Jedina je djelatna podrška bila od nekolicine ljudi iz pokrajinske administracije, a među njima bih posebno izdvojio tadašnjeg predsjednika Odbora za informiranje Skupštine AP Vojvodine Đorđa Subotića. Glede pak čelnih ljudi institucija i organizacija hrvatske zajednice, jedan značajan broj njih je bio ne samo nepovjerljiv već je od njih izostajala i elementarna logistička podrška. Vrlo slično iskustvo smo imali u tom razdoblju i s institucijama iz Hrvatske te s njezinim instancama ovdje.

Tomislav Žigmanov