Kolumne
Što je iza niza?
»Sreća je najveća kada dođe iznenada.«
Ako ovo nitko do sada nije rekao, evo ja se prijavljujem za patentiranje izreke. Kao prilog za dokaz njezine istinitosti mogu navesti mnoštvo primjera. Jedan od njih zacijelo je situacija kada nađete izvjesnu svotu novca koja je nekim slučajem nekome ispala, a svako traženje vlasnika je uzaludnije od Sizifovog posla, jer ste u startu osuđeni na gubitak i još da pri tomu ispadnete naivni i glupi. Pitate li bilo kojeg prolaznika je li to njegov novac velika je vjerojatnoća da će većina od njih odgovoriti potvrdno, a da vam pri tomu ne ostaje ništa drugo nego da mu vjerujete na riječ i imate osjećaj da su vam uši porasle do veličine magarećijih. Ako, pak, zaboravite na etiku, imate bingo: neplaniranu kupovinu, plaćanje zaostalog računa, čašćavanje sebe i drugih... Jeste da će vas nakon toga povremeno peckati savjest, ali... Druga je, naravno, stvar ukoliko je riječ o većem iznosu. Tada će sreća, ako postupite moralno, iznenada doći vlasniku koji je u očaju vjerojatno i prežalio mogućnost da će nalazač biti pošten.
Sreća je, kako smo imali prilike čitati, nedavno pohodila i zdrav razum, a na radost predstavnika Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) i svih onih koji su već prežalili mogućnost da se bosanski, crnogorski i hrvatski istrgnu iz jezičnog hegemonizma kojega zagovara Odbor za standardizaciju srpskog jezika Srpske akademije nauka i umetnosti u udžbenicima osmog razreda osnovnih škola. Naime, kao što je poznato, Ministarstvo prosvjete, znanosti i tehnološkog razvoja zatražilo je od nakladnika da iz udžbenika do sredine svibnja povuku sadržaje iz kojih osmaši u odjeljenjima na srpskom uče kako bosanski, crnogorski i hrvatski jezik ne postoje nego ih ti narodi samo tako zovu, ni ne znajući zapravo da fulaju, jer govore srpskim jezikom. Do ove iznenadne promjene u funkcioniranju poprilično drvenog i birokratskog državnog aparata došlo je, kao što je također poznato, nakon pritužbe HNV-a pučkom pravobranitelju, a koji je svojim djelovanjem uspio pokrenuti kontrolu rada Zavoda za unaprjeđivanje obrazovanja i odgoja i Ministarstva prosvjete.
Onako iz prve, da ne živi ovdje ili da je dugo bio sobar u Francuskoj, čovjek bi pomislio kako je ovo jedan u nizu primjera besprijekornog funkcioniranja pravne države, a koji se u praksi svodi na sljedeće: greška je načinjena, uočena i otklonjena. Brzo, kratko, jasno. Ko Večernje novosti. U plimi zadovoljstva zacijelo bi se našlo još mjesta i za komplimente na račun utjecaja pučkog pravobranitelja kod države, napose ako imamo u vidu kako stoje stvari s tužiteljstvom i sudom u malo škakljivijim stvarima, poput one vile na Pančićevom vrhu, malog noćnog rušenja u Savamali (plus jedna kolateralna smrt), plantaže povrća i drugog raslinja pod nazivom Jovanjica...
Ovako, kada mu upravo tužitelji i sudovi padnu na pamet, čovjek se i nehotice malo suzdrži i počne razmišljati o »pozadini« ove odluke Ministarstva prosvjete, odnosno »stoji li nešto iza« onoga što se moglo pročitati na papiru? Prvi koji, kao iz frižidera, iskoči u svijest je, naravno, predsjednik države. Bilo je to davno, davno – zacijelo ima već nekoliko mjeseci – kada je, ako pamćenje dobro služi, na Brdu kod Kranja – iznenađen pitanjem koje se nije ticalo Kosova, Europske unije, Rusije i Kine – na ovu temu rekao kako nije najbolje upoznat s njom, ali da će svakako provjeriti o čemu je tu riječ. I kada su se u HNV-u, baš kao i nesretnik s početka teksta koji je izgubio veliku količinu novca, već pomirili s time da je stav Odbora za standardizaciju srpskog jezika ujedno i službeni stav države, jedan u nizu onih koji – poput uvođenja »bunjevačkog jezika« u službenu komunikaciju i korespondenciju – ignoriraju i vrijeđaju i one koji se izjašnjavaju Hrvatima i logiku, razum i sve do sada naučeno, dogodio se iznenadni zaokret u ovoj u osnovi tužnoj i ružnoj priči. Prosvjed HNV-a pokazao se dovoljno jakim (i argumentiranim) da ga čuju i uši pučkog pravobranitelja, a ovaj pak dovoljno uporan (i odgovoran) da stvar preko Ministarstva prosvjete istjera na čistac. Ako ovo ima veze s hipotezom o predsjednikovom angažmanu, u startu nije dobro. Nije dobro stoga jer se cijela stvar postavlja naopačke: umjesto da u osnovi pravne stvari ovise o individualnoj volji, energiji i ušima s koje strane puše povoljniji vjetar one bi morale biti isključivo stvar institucionalne provedbe utemeljene na zakonu i potpisanim međunarodnim dokumentima. Zagovornika takve opcije ovdje nikada nije manjkalo, a njena suština je da nije bitno s kim si u vlasti nego da si »bliži vatri«. Eto, kao primjera, recimo Pásztora. Za sada. Ako je, pak, stvarno riječ o snazi pučkog pravobranitelja, onda je to još jedan prilog tezi da je sreća najveća kada dođe iznenada. Ali i onoj: dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Recimo Odboru za standardizaciju...
Z. R.
