Kolumne
Probajte odgovoriti sebi
Upis u prve razrede osnovne škole je u tijeku i traje sve do 31. svibnja. Da je broj djece iz godinu u godinu sve manji, govore nam i podatci Republičkog zavoda za statistiku koji pokazuju da je od školske 2011./12. do školske 2020./21. godine broj učenika u osnovnim školama u Srbiji smanjen za nevjerojatnih 61.523 učenika, a broj prvaša za 10.422 učenika. U istom periodu smanjen je i broj osnovnih škola, i to s 3.467 na 3.238 škola. Pretpostavlja se da će se silaznom putanjom nastaviti i naredne školske godine.
Ono što nas osobito dotiče jest brojno stanje u nastavi na hrvatskom jeziku koja ove godine obilježava punih dvadeset godina. Dvadeset prva generacije upisuje se ovih dana u školu, a nas i dalje zabrinjava koliko će biti upisane djece. Usprkos brojnim pogodnostima i zavidnoj razini kvaliteta nastave, te izvrsnim uspjesima nastavnika i učenika, pojedini roditelji se i sada dvoje. Na tisuće zadovoljnih učenika i roditelja očito nisu dovoljan razlog za upisati dijete u hrvatske odjele. Ne možemo tu govoriti više niti o strahu ili o izdvajanju, kada se pokazalo da takvim (lošim) izgovorima nema mjesta u ovoj priči. Oni roditelji koji su odlučili upisati prvo dijete u cjelovitu nastavu, nisu promijenili mišljenje ili bili nezadovoljni, nego su ovu praksu zadržali za svako naredno dijete. No, bilo je onih koji su prvo dijete upisali u srpske odjele, a drugo i svako naredno u hrvatske. Zanimljivo je kako se naše obitelji (mislim na obitelji gdje su oba roditelja pripadnici hrvatske zajednice) srame javno izjasniti Hrvatima i to posvjedočiti upisom u cjelovitu nastavu, a ne srame se, primjerice, zatražiti hrvatske papire. A budimo jasni: ne možete ih dobiti ako nemate potvrdu da ste Hrvat...
Ako i ne vjerujete političarima ili dužnosnicima, možete povjerovati roditeljima koji su u prethodnom razdoblju završili bar dio obrazovanja na hrvatskom jeziku i danas s ponosom upisali svoju djecu na cjelovitu nastavu ili u vrtiće na hrvatskom jeziku.
Kvalitetu nastave, zajedništvo i pozitivno iskustvo svjedoče i sami učenici, bilo mali ili veliki maturanti, studenti, obitelji... Brojne su i izvannastavne aktivnosti koje itekako pridonose zajedništvu i osjećaju pripadnosti. Mogli bismo tako nabrajati još dugo, ali ono što brine ili pitanja koja se sama nameću jesu: Kako to sve ne vide pripadnici naše zajednice? Zašto uz sve navedeno razmišljaju o tome gdje upisati svoje dijete? Zar nije na nama roditeljima obveza i odgovornost pružiti djeci najbolje? Samo pitam, a odgovor mi ne treba. Dajte ga sami sebi.
Ž. V.
