Rođen je 23. kolovoza 1924. godine. Oko 1932. godine naučio je tablicu množenja i dijeljenja. Na mađarskome jeziku, dakako. Godine 1945. piše prve kazališne komade i satire. Prvijenac »Moj češalj« postaje 1947. godine najbolji roman u Mađarskoj. Godine1949. seli se u Izrael. Počinju izlaziti njegovi romani i obiteljske priče.
    Kishon objavljuje »Kod kuće je najgore« i mnoge druge knjige, a u međuvremenu se ženi najboljom suprugom na svijetu te mu se rađaju djeca, omiljene teme njegovih humoreski – djevojčica koja voli cuclati samo dudu Cuci, jedan čovjekoliki sin i drugi sin. Riđokosi. Pravo je čudo što ga djeca (vlastita) nisu dokrajčila, a najbolja supruga na svijetu ostavila.
    Istaknuo bih, među mnogim sjajnim i manje sjajnim romanima i humoreskama, »Jednodnevne muhe žive dulje«, »Kita boli more«, »Srećkovića« i »Lisca u kokošinjcu« te osobito »Srećkovića« i »Nije fer, Davide«. Pravo je čudo što ga Židovi nisu dokrajčili, država Izrael nije naručila ubojstvo, poljski turistički radnici ga tužili zbog antisemitizma, nacisti zbog širenja šovinizma, a talijanske željeznice zabranile vožnju njemu i njegovoj obitelji. Mislim da se nikome nije zamjerio, ni rabinima, ni kršćanima (do suza me uvijek nasmije njegova – topla i silno duhovita – prezentacija nauka i događaja oko Isusa Krista, koji je, prema Kishonu, imao silnu tragediju jer je život proveo među Židovima), pa ni vlasnicima tvornica bombonjera – neka mi bude oprošteno napisati nešto vrlo osobno: Pismen sam 33 godine i pročitao sam mnogo tekstova, no ništa tako šašavo kao Kishonovu humoresku o bombonjeri. Preveden je na 37 jezika. Tiskano je 43 milijuna njegovih knjiga, ako je vjerovati Guinnesovoj knjizi rekorda, u 426 izdanja. Radio je scenarije za filmove, a 1960. godine nominiran za Oscara. Prijateljevao je sa Zlatkom Crnkovićem. Uči mnoge jezike. I na njima tablicu množenja. Nakon sedamdesetak godina samoprijegornih istraživanja zaključuje da se dijeliti može samo na mađarskome jeziku.