U glazbenom i kulturnom životu Monoštora harmonika se pojavljuje početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. Prvi harmonikaš bio je Marin Čizmar, od Pudinih, rođen 1928. godine. Ovu obitelj Čizmar zvali su Pudini, najvjerojatnije po tome što su se njihovi preci nekada bavili i pudarenjem. No, u Marinovo vrijeme u njegovoj obitelji se taj posao nije radio, ali je nadimak ostao.

Zidar i harmonikaš

Prvi Marinov zanat bio je brijački, pa je on tako postao monoštorski barbir. Kako je tada bilo uobičajeno, zanat Marin nije učio u nekakvoj školi već kroz praktičan rad u brijačnici u selu čiji je vlasnik bio jedan Švabo. No, Marin je vrlo brzo umjesto škara u ruke uzeo mnogo teži alat – onaj zidarski. Priključio se ocu u zidarskom poslu, stekao diplomu i tog zanata i zidar je bio do odlaska u mirovinu. Ali ovo nije priča o Marinu Pudinom zidaru, već priča o Marinu Pudinom harmonikašu. Harmonikaš je bio cijeli život, ne samo iz hobija, već se pokazalo da to bavljenje glazbom može donijeti i dodatnu zaradu.

Muzikalnost je Marin naslijedio od svog djeda Petra Čizmara, koji je svirao tamburu i s kojim je u djetinjstvu provodio mnogo vremena. Ipak, djedov utjecaj nije bio toliki da bi Marina mogao uvjeriti da uči svirati tamburu već je Marin sam odabrao harmoniku. A čini se kako baš ni djedu nije bilo stalo da mu unuk bude baš tamburaš, jer mu je upravo on kupio prvu hramoniku. Kada su mu bile tek dvije godine, od djeda je dobio pravu harmoniku. Doduše, bila je to mala dječja harmonika, ali dovoljna da je Marin zavoli i više nikada ne skine s ramena.

Obitelj mu je za ono vrijeme bila relativno imućna te su početkom 30-ih godina dvogodišnjem dječaku mogli kupiti hramoniku. Tako je Marin, bez ijednog sata stručne glazbene naobrazbe, počeo svirati od malih nogu harmoniku i polako svladavati sve tajne ovog instrumenta. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća počeo je svirati na igrankama i svadbama. Može se reći da je vjerojatno jedan od prvih monoštorskih harminikaša koji se time bavio poluprofesionalno, jer mu je osim zidarskog posla sviranje u bandi bio drugi posao.

U to vrijeme je u Monoštoru svirao harmoniku i Vajštanac Marin Blažić, no rijetko su svirali zajedno. Članovi bande s kojima je najviše svirao bili su (gledano od Marina-harmonikaša na desno) Ivan Golub Janča, Ivan Mišković Kormoš, Đura Petrović Perandoš, Stipan Bogdan Šćefko, te Josip Mišković Joca. Najčešće su svirali na igrankama i svadbama. U to vrijeme u Monoštoru su igranke i svadbe najčešće bile u kavani kod Adoša koja je nešto kasnije nosila ime i Jadran. Sviralo se tri dana u tjednu, i to četvrtkom, subotom i nedjeljom.

Djelovanje bande nije se vezivalo samo za Monoštor. Svirali su od Santova, Berega, Monoštora do Sonte pa i diljem Baranje. U to doba bili su veoma na cijeni, te im nije bilo teško naći mjesto gdje će svirati. Kako ih i danas spominju stari Šokci s ove strane Dunava tako se i u Baranji kod starijih Baranjaca i danas Marinova banda spominje kao veoma uspješna. Zvali su ih i Pudina banda po nadimku Marinove obitelji. Po kazivanju pravih znalaca, iz ove branše to je bila možda najpoznatija banda koju je iznjedrio Monoštor. Bilo je to vrijeme kada se sviralo bez razglasa ili električnih instrumenata.

Kako u ono vrijeme ni cesta nije bilo kao danas, a kamoli čestog organiziranog prijevoza i automobila, često se putovalo zaprežnim kolima, a bilo je slučajeva i da su dolazili automobilima po njih. Noć je bila rezervirana za svirke, a danju se Marin prihvaćao zidarskog alata, pa je tako radeći Marin praktički imao dvije plaće. Harmonikaši su u to vrijeme bili rijetki i cijenjeni, harmonika se tek počela pojavljivati kao instrument u orkestrima, na svadbama i igrankama, nije mu bilo teško naći posla. I prije osnutka monoštorske bande svirao je Marin i u Beregu s čuvenim Mikom.

Vrhunski instrumenti za vrhunskog majstora

U svojoj karijeri svirao je samo na harmonikama koje su bile ručno pravljene, a većinu ih je napravila majstorska radnja Figurčić (majstor Figurić) iz Beograda, koja je sklapala harmonike od originalnih dijelova. Svaku harmoniku je prvo uzimao na određeni period da bi ju probao. Njegove su primjedbe uvijek bile opravdane i na mjestu te su na osnovu njih harmonike dorađivane i štelovane. Imao je dosta harmonika i sve su bile vrhunskih marki: Scandalli, Hohner, Dallape, Veltmaister...

Oženio se Marin na vrijeme, onako kako je bilo u to doba. S devetnaest godina stupio je u brak, a mlada je imala sedamnaest. U početku mu obitelj baš i nije bila sretna njegovim »poslom poslije posla«, zbog čestih izbivanja od kuće no budući da je harmonika donosila odličnu zaradu (naročito na svadbama) brzo su se navikli na to. Sin Marko priča za oca Marina da se, kad je bio nervozan, neraspoložen ili kada mu nešto ne bi dobro išlo u životu ili poslu, zatvarao u sobu, uzimao harmoniku te svirao dok ga ne prođe. Kasnije, kada je zbog godina prestao svirati igranke i svadbe, svirao je često za svoju dušu dokle god je mogao prstima prebirati po klavijaturama. Umro je u devedesetoj godini, no nasljednika, što se tiče harmonike, nije dobio. Svome sinu Marku kupio je harmoniku, no bilo je bezuspješno jer Marko nikada nije pokazao interes za harmonikom te je čak otišao na rad u inozemstvo gdje je stekao i mirovinu. Ni Markova kći, a Marinova unuka, također nije bila zainteresirana za glazbu. Ali Marko i danas čuva jednu harmoniku svoga oca, stare fotografije i priču o Marku Pudi harmonikašu.

Željko Šeremešić