Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Obiteljska fotografska tradicija

Fotografi su osobe koje svojim radom, fotografiranjem, čuvaju trenutke od zaborava. Fotografiranjem oni bilježe važne događaje, ljude, predmete... Fotografiranje može biti amatersko, koje čovjek doživljava kao hobi, i profesionalno. Prema onome što fotografiraju, razlikujemo portretiste, fotoreportere i komercijalne fotografe. Umjetnička fotografija je zasebna grana umjetnosti kojom se kod nas bavi prilično mali broj fotografa.

Portretisti fotografiraju ljude i posebne događaje u njihovim životima, kao što su rođendani, krštenja, vjenčanja i druge svečanosti. Veoma je bitno da portretist poznaje značajne momente u događaju i da ih zabilježi fotoaparatom kako bi fotografija mogla proizvesti realan doživljaj. U centru Subotice, u Strossmayerovoj ulici, nalazi se samostalna zanatska foto radnja Quick, čija je vlasnica poduzetnica Tamara Kopilović-Šimić. Kako je duga tradicija njene obitelji u fotografskom zanatu, priču započinjemo s njenim ocem Josipom Kopilovićem.

Rad u foto-studiju

»Priča o fotografskom zanatu naše obitelji započinje od mog djeda Józsefa Berte. Rođen je pored Kikinde u Ruskom Selu 1906. godine. Kada je završio zanat, otvorio je 1926. godine obrtničku radnju u Kikindi, gdje se preselio. Bila je to fotografska radnja i odatle počinje tradicija Berte fotografa. Prije toga je radio kao fotograf u Beogradu i Bečkereku. U Suboticu se doselio 1949. godine, kada ovdje otvara fotografsku radnju. Još i sada čuvamo dozvolu za rad koju je dobio te godine. Poslije je posao preuzela moja mati, Ana Berta, koja se udala za mog oca Josipa Kopilovića, ime nam je isto. I ja sam završio taj fotografski zanat i nastavio obiteljsku tradiciju, a sada mi kći Tamara i sin Igor nastavljaju obiteljski posao, a ja sam u mirovini. U subotičkoj školi Lazar Nešić sam bio jedini koji je učio taj zanat, a bio sam u razredu s grafičarima«, kaže Kopilović, koji je rad u foto-studiju Berta preuzeo sredinom osamdesetih prošlog stoljeća, a u mirovini je od 2019. godine.

S Josipom Kopilovićem smo pričali i o tome kakav je bio posao fotografa nekada.

»Velika je razlika između rada nekadašnjih i sadašnjih fotografa. Ja sam još imao priliku snimati i izrađivati fotografije na klasičan način. Fotografije su se izrađivale u tzv. mračnoj komori, čak smo mi to nekada učili i u školama, kao dio općetehničkog obrazovanja. Ja sam pored mog djeda razvijao fotografije u mračnoj komori u tacnama i s pincetama i vidio i osjetio draž fotografije koja se pojavljivala iz te kemije u tacnama kada se razvijala fotografija. Danas je tehnika jako uznapredovala, što je dobro, ali je izgubljena ta draž kada se vidi kako se fotografija pojavljuje u tacni«, kaže Josip Kopilović i naglašava kako je on bio studijski fotograf, kao i njegova mati i djed, što znači da nisu izlazili na teren nego su fotografirali samo u studiju.

»Bile su to fotografije prilikom vječanja, rođendana, prve pričesti, krizmanja; sve sam to fotografirao u studiju. Nisam fotografirao, primjerice, svatove ili razne proslave. Na Zapadu se izuzetno cijeni studijska fotografija. Cilj svakoga fotografa je da postane dobar portretist. Imao sam tu sreću da učim od djeda, bio je jedan od poznatih portretista, priznat po tome od njegovih kolega. U Subotici je bilo jako dobrih fotografa, svi su oni po nečemu bili posebni, a cijenili su moga djeda po tome što je znao izuzetno dobro u studiju osvjetljavati reflektorima pri fotografiranju. To sam imao prilike vidjeti i učiti od njega. Danas je to nezamislivo pored alata kao što je foto-shop i suvremene digitalne tehnike. Bila su to druga vremena. Kontakt s ljudima u foto-studiju je bio bitan. Svake godine su se radile i obiteljske fotografije i kada bi usporedili te fotografije, na nekim su djede i bake, a na drugoj nisu, ali jesu unuci. Dakle, gledajući te fotografije, mogao se pratiti život i razvoj jedne obitelji, od rađanja pa do smrti. Danas ljudi rijetko dolaze na fotografiranje obitelji. Moj razvoj kao fotografa je počeo na kolor fotografijama, moja mati je jedna od prvih koja je počela raditi kolor fotografije u Subotici. U tome sam se usavršavao, a evo i danas studio Quick uspijeva pratiti suvremenu tehnologiju«, kaže Josip Kopilović.

Fotografski zanat danas

Tamara Kopilović-Šimić je zanatsku foto radnju Quick počela voditi 2010. godine, do kada se ta radnja vodila na imenu njene majke Đurđinke Kopilović.

»Brat Igor i ja smo odrastali u ovom foto-miljeu, učili smo zanat fotografa uz roditelje i baku. Nisam se školovala za fotografa, nego za odgojiteljicu, ali nikada nisam radila u toj struci, dok je Igor stekao obrazovanje grafičkog dizajnera. Povukao nas je ovaj posao, a imali smo sreću poznavati i pradjeda Bertu. I danas imamo njegov šešir koji je stalno nosio i taj šešir se nalazi u studiju. Brata i mene ponijela je ljubav prema fotografiji. Naš posao se razlikuje od onog nekašanjeg u foto-studiju. Analogni foto-aparati više ne postoje, sada nam ljudi dolaze da izradimo fotografije koje su zabilježene na mobitelima, jer žele imati izrađene fotografije kako ih ne bi morali gledati samo u galeriji na mobitelu«, kaže Tamara Kopilović-Šimić i naglašava kako je ovaj foto-studio nastavio s tradicijom portretnog fotografiranja.

»Dakle, u pitanju je studijsko snimanje, posljednjih godina je veliko interesiranje za božićne blagdane i novogodišnje praznike, a za razliku od naših roditelja mi izlazimo na teren i snimamo vjenčanja, krštenja, razne proslave, mature, rođendanske proslave. Potražnje za takvim fotografiranjem ima prilično. Uspjeli smo prije dvije godine kupiti jedan od najsuvremenijih aparata za izradu fotografija, na to smo jako ponosni, uspjeli smo obnoviti i sve potrebne aparate i objektive. Foto-studio zahtijeva velike investicije, a velika je i konkurecija. Mnogi fotografi rade kod kuće, malo je nas koji plaćamo porez«, kaže Tamara Kopolović-Šimić.

Zvonko Sarić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika