Kolumne
Heureka: mačke koje laju!
Jedan od najboljih svjetskih glumaca svih vremena (Sir!) David Jason u svoju je karijeru utkao ono što se njegovim kolegama za života često događa: da ga se »identificira« samo s jednom ulogom u inače raskošnom opusu. Ime i prezime Davida Jasona iz prve možda neće svakome u glavi asocirati njegov stvarni lik i djelo koji stoje iza njega, ali ako uz to dodamo i Del Boy mnogima će se odmah usta raširiti od uha do uha i vratiti u sjećanje divne trenutke koje im je priredio, prosipajući gomilu fazona iz epizode u epizodu neponovljivih Mućki. Jedan od njih svakako je i dijalog između njega i Rodneya (Nicholas Lindhurst) kada Del Boy na pitanje brata zašto ne plaćaju porez i tako, »kao svi normalni građani«, »uđu u sustav« odgovara (citat po sjećanju): »Mi ne plaćamo državi, država ne plaća nama pa smo kvit«.
Eto tako je funkcionirala »siva ekonomija« osamdesetih godina prošloga stoljeća u Velikoj Britaniji. Ili ju je za potrebe serije tako kreirao njen tvorac John Sullivan.
Srbija je, na sreću, – dokazuje to svakodnevno i predsjednik svojim mikro i makroekonomskim podacima – daleko ispred dekadentne Engleske i kompletnog Zapada koji se u ovo krizno vrijeme na naše oči raspada po svim šavovima. Srbija je, jednostavno rečeno, jedno napredno i uređeno društvo kom će već ovih dana početi zavidjeti i kompletna Skandinavija, plus Island. Jedan od dokaza za to je i zavođenje reda i uvođenja u sustav svih društvenih pora kroz... Neee, nije riječ o mnogo ozbiljnijem liku od Del Boya koji je ovih dana, nedugo nakon što je iz zatvora upućen u kućni pritvor iz istoga opet upućen u zatvor zbog prekrašajnih radnji poput ubojstva ili dilanja drogom, mada je i to jedan od dokaza. Riječ je o mnogo masovnijoj i još ozbiljnijoj pojavi uvođenja u red ogromne grupe građana koji su sve ove godine pred očima države hodale na rubu zakona, zgrćući basnoslovna bogatstva na tezgama tržnica koje javnost zbirno naziva buvljaci.
Riječ je, kao što je poznato, o Zakonu o fiskalizaciji, koji je na snagu stupio 1. studenoga prošle godine i po kom su i prodavači na buvljacima u obavezi od 1. svibnja ove godine uz prodanu robu kupcu izdati fiskalni račun. Ovaj zakon odnosi se na fizičke osobe koje promet obavljaju na malo, što je izazvalo njihovo ogromno nezadovoljstvo i dovelo čak do toga da se u stankama strašnih kalkuliranja oko uvođenja sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu predsjednik mora baviti i prebiranjem prodavača na one koji na tezgama prodaju češnjak i mladi sir iz vlastite proizvodnje i one koji su túró rudi i erős pistu kupili u Határ diszkontu, na stotinjak metara od graničnog prijelaza. Kako li je tek činovnicima iz Ministarstva financija, Porezne uprave, inspekcijskih službi i Ministarstva unutarnjih poslova? Ko između čekića i nakovnja: s jedne strane bijesan pogled predsjednika zbog toga što ga gnjave polupiljarima dok Putin čeka na liniji, a s druge ogorčeni prodavači što ih jedu u zdrav mozak. A pri tome, recimo, svjesni su svi (al baš svi) u ovom lancu da su buvljaci jedini izvor prihoda ovim nesretnim ljudima (da nisu, zar bi radno vrijeme provodili upravo tamo?), da za svoje tezge (bez ikakve komunalne opremljenosti) plaćaju paušalnu mjesečnu najamninu i godišnji porez, puneći već i na taj način gradski i državni proračun. Svjesni su u ovom lancu svi (al baš svi, uključujući i carinike) da u nabavi robe prodavači robe provode sate i sate na graničnim prijelazima na komotno zadovoljstvo kupaca koji istu, čak i sada, kupuju po mnogo povljnijim cijenama u odnosu na ovdašnje megamarkete i ostale trgovine. Svjesni su u ovom lancu svi (al baš svi, uključujući i lokalnu samoupravu) da je do sada oko 1.500 zakupaca tezgi na subotičkom buvljaku oko polovice njih otkazalo daljnji zakup, što će se itekako odraziti i na punjenje lokalnog i državnog proračuna i da tim činom – samo da bismo »uveli red« – sami sebi pile granu na kojoj, ne sjede nego zavaljeni leže. Primjedbe da se uvođenjem fiskalnih kasa lakše može utvrditi podrijetlo eventualne zaraze ili oboljenja stanovništva zbog konzumiranja hrane mogle su se i do sada riješiti na mnogo jednostavniji način: angažiranjem inspekcijskih službi (posebno u vrijeme velikih vrućina) i povlačenjem iz prodaje visokorizičnih namirnica kratkoga vijeka trajnosti, poput hrenovki, salama ili pak mliječnih proizvoda, primjerice.
Ovako, država je sama sebi jednim birokratskim potezom (od kojega ne odustaje) na vrat nabacila novi džak problema, prisiljavajući predsjednika da se, uz državnički, bavi i piljarskim poslovima, a prodavače da razmisle o tome čime će se ubuduće baviti: prodajom na »starežu« malo korištenih didini dugačkih gaća ili porculanskih vijetnamskih mačaka koje zbog tvorničke greške laju?
Del Boy
