Širom Vojvodine

Djevojka za volanom kombajna

Kada odrastate u obitelji gdje je osnovna djelatnost poljoprivreda, to vas potiče da se time bavite i u budućnosti. Mirko Milković iz Vašice nadomak Šida, koji je zemlju naslijedio od roditelja, također se odlučio na taj posao. Završio je gimnaziju u Šidu, zatim fakultet Narodne obrane, ali se devedesetih godina ipak odlučio baviti stočarstvom i poljoprivredom. Kada se vjenčao sa svojom suprugom Janjom, u posjedu je imao 9 jutara zemlje, a u povratu je dobio još 4,5 jutra. Zahvaljujući istrajnom radu i zajedništvu, danas sa svojom obitelji obrađuje 58 hektara zemlje na kojoj sije uglavnom kukuruz i soju. Ali priču o njegovom gospodarstvu ostavit ćemo za neku drugu priliku. Sada vam želimo ispričati priču o njegovoj kćeri Sanji, 27 joj je godina, a svom ocu desna je ruka u ovom poslu. Sanji nije nepoznanica niti jedan posao u poljoprivredi, pa čak ni popravka poljoprivrednih strojeva. Odlučila je ostati na selu i u potpunosti se posvetiti obiteljskom poslu.

U polju od jutra do mraka

Sanja je još kao dijete svaki trenutak koristila za odlazak s ocem na njivu. Obožavala je voziti se u traktoru i raditi u polju. Nakon završetka osnovne škole upisala je Šumarsku školu u Srijemskoj Mitrovici, ali se u njoj nije našla. Odlučila je napustiti školu i vratiti se na selo kako bi pomogla ocu u poljoprivredi.

»Vozim traktor od malih nogu. Otkad sam mogla sama ući u traktor, sjedila sam tati u krilu dok je on vozio, a kasnije je on sjedio pored mene dok sam ja vozila. Od oca sam naučila sve o poljoprivredi i uz njega sam taj posao i zavoljela. Dok je on sijao, još kao dijete, odlazila sam s njim na njivu i sve smo radili zajedno. Uživam u vožnji traktora. S veseljem idem na njivu, jer to zaista volim. Kada trebam raditi nešto što ne volim, s manje volje radim, a na traktoru bih mogla provoditi dan i noć. Na njivi sam sama u prirodi i to me opušta. Ljubav prema tom poslu mi je usađena od malih nogu i u tome sam se pronašla. Nije mi teško jer sve te poslove zaista volim, kao i poslove u svinjogojstvu i uzgoju bikova«, ističe mlada poljoprivrednica.

Njen radni dan počinje u ranim jutarnjim satima. Tada s ocem i majkom pravi raspored dnevnih aktivnosti. Posla uvijek ima, a najviše u sezoni vršidbe.

»Kad je u tijeku vršidba i kad ima najviše posla, ustajem vrlo rano. Podmazujem kombajn, usisavam, spremam ga za posao kako bi sve bilo u redu. Kad moj otac ode u polje vršiti, zakačim prikolicu za traktor i odlazim za njim. Kada se prikolica napuni sojom, odlazim predati prikolicu u mlin. Tata je preuzima praznu, a drugu, punu, vučem na predaju. Kada je u tijeku vršidba kukuruza, tata vrši na njivi, a ja samo kružim s prikolicama, od njive do kuće. Posla ima i za majku i sestru koja dođe iz Novog Sada. One istovaraju kukuruz. Za pet dana nas četvero ovršimo kukuruz, sve istovarimo i sve sredimo. Dobro se organiziramo, podijelimo poslove i sve dobro funkcionira.«

Ova vrijedna nesvakidašnja djevojka je naslijedila od oca sve potrebne strojeve. Uz to, na svom gospodrastvu imaju sve neophodne uvjete za rad: skladišta, čardake, pet traktora, dva kombajna i poljoprivredne strojeve. Neki od njih su zastarjeli, budući da ih je Mirko naslijedio od svojih roditelja. Sanjin san je zamijeniti strojeve novijim, modernijim.

»Imam veliku želju imati novi kombajn, nove traktore i suvremene strojeve. Također mi je želja ostati na selu. Ne bih otišla odavde ni za kakav novac. Ponekad odem kod sestre u Novi Sad gdje ostanem nekoliko dana, ali onda jedva čekam da dođem kući. Ne volim grad i gužvu. Život na selu je težak, ali volim ovdje živjeti usprkos svemu«, navodi naša sugovornica.

Sanji nije stran ni posao oko popravke strojeva. Zatekli smo je u dvorištu gdje je zajedno s ocem namještala ležajeve na sijačici. Kaže da nije stručnjak u tom poslu, ali da kada »zagusti« i kada nema majstora, pokuša sama nešto popraviti i, kako s ponosom kaže, uspijeva i u tome.

Budući da je mlada, pitali smo je kako pronalazi slobodno vrijeme za sebe, društvo, izlaske...

»Uspijevam odvojiti vrijeme i za sebe. Izlazim u grad, družim se. Volim putovati, odlazim svake godine na more. Imam svoje društvo i uspijevam uskladiti svoje obveze i slobodno vrijeme. Jedna sam od rijetkih djevojaka iz sela koja je u potpunosti posvećena tom poslu. Svi su me prihvatili, ali ne mogu vjerovati s koliko ljubavi radim poslove u poljoprivredi. Ali ne razmišljamo svi isto. Moja generacija uglavnom razmišlja i mašta o tome da ode što dalje odavde i posveti se nekom drugom poslu. Mene to ne vuče. Želim svoj život provesti na selu«, navodi Sanja, te dodaje da bi joj značila financijska pomoć za kupovinu novih poljoprivrednih strojeva, posebice za kupovinu rasipača mineralnog gnojiva, špartača i nove sijačice koju bi koristili samo za kukuruz.

Podrška roditelja

Obitelj Milković do sada nije koristila poticaje države, osim poticaja koje dobivaju po hektaru zemlje. Mirko je zbog poticaja poljoprivredno gospodarstvo podijelio na tri dijela i kako navodi, za dosadašnji uspjeh u radu zaslužan je konstantan i istrajan rad i zajedništvo. Ponosan je na svoju kći, koja je na sebe preuzela veliki dio posla.

»Starija kći studira u Novom Sadu, ali i ona dođe pomoći kada imamo najviše posla. Nekada smo imali pet krava i dvije junice, ali smo zbog male isplativosti prije nekoliko godina odustali od tog posla i fokusirali se samo na ratarstvo i svinjogojstvo. Proizvodili smo 350 do 400 tovljenika godišnje. Sada smo prepolovili broj svinja. Od 25 krmača smanjili smo uzgoj na deset, ali planiramo i taj broj smanjiti. Na ovu cijenu od 170 dinara, ne isplati se bez obzira što imamo svoj kukuruz«, kaže Mirko i dodaje da u poljoprivredi opstaju zato što imaju zalihe.

»Danas je teško motivirati mlade ljude da ostanu na selu. Imamo sreće što se naša kći odlučila ostati ovdje. Na daljnji rad u poljoprivredi motivira nas jedino njena velika želja da nastavi ovaj posao. Ona ima sasvim dovoljno za sebe, a sudeći po njenoj motivaciji do sada velike su šanse da dalje napreduje. Kao roditelj je podržavam u tome. Ona održava strojeve, mijenja ležajeve, podmazuje ih, a ja sam tu samo da joj sugeriram i pomažem. Polako joj prepuštam sav posao i neminovno je da je uvedem u tu priču kako bi u budućnosti mogla raditi samostalno. Navikli smo raditi i ako se na zadužite ni za što, onda barem taj neki postotak ostaje nama«, kaže Mirko.

»Moj posao je kuhati, oprati rublje, nahraniti svinje i pomoći im u poslovima kad god treba. Također imam dva vrta i to volim raditi. Sve poslove radimo zajedno i pomažemo jedni drugima. Ništa mi nije teško za moje kćeri. Drago mi je što je Sanja izabrala posao koji voli. Starija kći završava fakultet i voli raditi s djecom i nadam se da će i ona ostvariti svoj san. Uvijek ću im biti podrška u svemu i pomagat ću im dokle god budem mogla«, kaže majka Janja.

S. D.