Intervju

Ne zaboravimo Kristovu pobjedu nad silama zla

Luka Ivković, svećenik u Čereviću, Beočinu i Srijemskoj Kamenici

 

Ne zaboravimo Kristovu pobjedu nad silama zla

 

Okvirno govoreći, župa Čerević s mjestima Banoštor, Susek i Neštin broji oko 250, župa Beočin oko 400, a župa Srijemska Kamenica s Ledincima i Starim Ledincima oko 320 katolika. U svim ovim župama i filijalama većina katolika su Hrvati

 

Intervju vodio: Marko Tucakov

 

Luka Ivković rođen je 9. kolovoza 1993. u Osijeku. Po završetku osnovne škole u Koški upisuje srednju Prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Našicama. Završivši srednju školu, 2012. godine upisuje Filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu kao student laik. U trećoj godini studija pristupa u Bogoslovno sjemenište u Đakovu. Za đakona je zaređen 2017. godine, a đakonski praktikum imao je u župi Presvetog Srca Isusova u Vinkovcima. Za mladomisničko geslo izabrao je redak Knjige Izlaska: »Gospodin je moja snaga, Gospodin je moja pjesma« (Izl 15, 2). Mladu misu slavio je 2018. godine, u filijalnoj crkvi Imena Marijina, u Lugu Subotičkom, župa Presvetog Trojstva, Budimci, a nakon toga je bio kapelan u župi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku, pa u župi Svetog Mihaela u Donjem Miholjcu, te u župi sv. Ćirila i Metoda, Vinkovci i u župi bl. Alojzija Stepinca u Vinkovcima. Nakon kapelanske službe dekretom nadbiskupa Hranića, radi pastoralnih potreba, posuđen je Srijemskoj biskupiji na tri godine s mogućnošću produžetka djelovanja, te je dekretom biskupa srijemskog mons. Đure Gašparovića imenovan 25. kolovoza 2021. godine župnikom župe u Čereviću te župnim upraviteljem župa u Beočinu i u Srijemskoj Kamenici. S vlč. Ivkovićem razgovarali smo na Cvjetnicu.

 

Kakva iskustva donosite iz jedne velike župe, sv. Ćirila i Metoda u Osijeku, gdje ste bili kapelan, u Srijem?

Iskustvo je važna stvar za svakog čovjeka kako bi se u naredim situacijama i nepoznatim sredinama što lakše snašao i normalno funkcionirao. Iskustva u župi sv. Ćirila i Metoda su bila lijepa, moja prva iskustva kao mladog svećenika. Sam početak privikavanja je uvijek težak, no takve sam naravi da se vrlo brzo snađem i uđem u dijalog s ljudima. Brzo ostvarujem komunikaciju, a pri tome vedar i lepršavi duh mi u tome pomaže da brzo pridobijem ljude i s njima lako radim u bilo kojem segmentu. Župa je bila daleko zahtjevnija nego dosadašnje, barem u pastoralnom smislu i obaveze predavanja školskog vjeronauka u osnovnoj školi. Naravno, sve ono što sam proživio i iskusio u Osijeku nastavo sam graditi u novim župama u koje sam bio poslan. Nova župa, nova iskustva, novi ljudi i novi napori. Bogu hvala.

Srijem slovi kao neatraktivno pastoralno područje, iako je razmjena svećenika bila stoljećima prisutna, te se vjernički Srijem teško mogao zamisliti bez svećenika iz današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije. Što je Vas privuklo da dođete k nama?

Moram odmah napomenuti da nisam bio sretan što me nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić pozvao na razgovor i pitao za moju raspoloživost za odlazak u Srijem. Iako sam bio samo pitan jesam li spreman, iako sam rekao da ne želim ići, znao sam da ću doći u Srijem. Bilo mi je teško prihvatiti odlazak, ne samo zbog strane zemlje, već i odvojenosti od obitelji, a pogotovo jer mi je majka nedavno preminula pa osjećam potrebu biti uz obitelj braće i oca. No, bilo kako bilo, moj stav je da idem gdje me biskup šalje, ako je moja potreba ovdje u Srijemu, spremno prihvaćam pastirsko poslanje i ovdje. Zapravo, smatram da, gdje god došao, moje je da vršim svoje poslanje predano i dostojanstveno kao što to Krist od nas zahtijeva.

Pokrivate tri župe, misite na četiri mjesta redovito, tu je i niz filijala, uz Dunav od granice Srijemske biskupije do Petrovaradina, na sjevernim padinama Fruške gore. Prvo pitanje za svakoga tko mora raditi bilo što na ovako puno mjesta je: kako sve postignete? Kako izgleda Vaš radni tjedan, a napose nedjelja?

Teško mi je opisati kako izgleda moj radni tjedan, jer je svaki drugačiji i ne mogu napraviti neki temeljni okvir obveza. Svaki tjedan stavlja uvijek nove izazove i zahtjeve. Načelno gledajući, župnik sam tri župe s pripadajućim filijalama, premda samo jedna (Neštin) ima crkvu za bogoslužje. Svete mise su redovito utorkom i četvrtkom u župi sv. Barbare, djevice i mučenice u Beočinu, srijedom i subotom u župi Našašća sv. Križa u Srijemskoj Kamenici i petkom u župi sv. Josipa, zaručnika BDM u Čereviću. Sav se raspored može pronaći na oglasnim pločama župa i na Facebook stranici župa (Rimokatoličke župe Čerević, Beočin i Srijemska Kamenica). Prije mise se moli ili krunica ili Križni put ili druga pobožnost, ovisno o dobu crkvene godine u kojem se nalazimo. Nakon misa imamo pjevačke probe i druge susrete s vjernicima. Kako sam ovdje tek sedam mjeseci, za sada redovitu župnu katehezu nemam dok ne upoznam sredinu i ono što mi se pruža kao pastoralni zahtjev. Stoga se sav pastoralni rad svodi na individualnu pouku za krštenje i vjenčanje bilo u župi bilo u domu obitelji. Za prvu pričest i krizmu je u planu redoviti susret u jesen ove godine dok skupim one koji trebaju primiti sakramente. Pod misama tijekom tjedna došašća i korizme imam uvijek kratku propovijed ili nagovor tijekom križnog puta, a u tim liturgijskim vremenima intenzivnije s pjevačima pripremamo liturgijsko pjevanje. Uz sve to, imamo i euharistijska klanjanja u sve tri župe, radne akcije uređenja crkve, dvorišta i župnih kuća. Gledajući sve tri župe, nekako je najlakše reći i djelovati kada dođem u obitelj i imam kateheze i susrete, što iziskuje dosta vremena. Naime, teško je naći termin za sve redovite pastoralne djelatnosti u župama, pa se stvara potreba individualnog pristupa prema određenoj potrebi, sasvim drukčije nego je to u Hrvatskoj. Nema nas puno, pa ono malo što nas ima treba držati na okupu, a na koji drugi način nego misionarski pohod u kuću ili stan. Moj život sadržava i rad u uredu, stvaranje planova i programa, materijala za kateheze, mnoge pravne stvari, održavanja crkve i crkvenih objekata i dr. Kako živim sam i nemam pomoć u kući, sam se brinem za domaćinstvo i ono što jedno domaćinstvo zahtijeva: od kuhanja, pranja, glačanja, kopanja, održavanja okućnice itd. Naravno, sve se stigne kad se dobro organizira vrijeme. Uz sve to valja napomenuti da treba odvojiti i vrijeme za sebe i vrijeme za Boga u molitvi. Što se tiče nedjelje, sveta misa je u Čereviću u 8 sati, u Beočinu u 9.30 i u Srijemskoj Kamenici u 11 sati, a filijala Neštin ima misu načelno u prvu nedjelju u mjesecu ili ako je drugačije određeno zbog kalendara. Nakon misa, koje su uvijek pjevane i svečane, što vjernici jako cijene i vole, i drže do toga, obično odlazim za Hrvatsku bilo u obilazak oca i braće, prijatelja, bilo poslovno. U svakom slučaju, pronalazim ravnotežu između onoga što mi je zahtjev i osobnih potreba, premda je župa uvijek na prvom mjestu.

Neobična je situacija da župnik ovih mjesta ne živi u župi s najviše katolika, već u Čereviću, gdje ih je najmanje. Zbog čega je to tako?

Živim u Čereviću jer je prethodnik ovdje živio te su životni uvjeti najpristojniji. Župna kuća u Beočinu je malena i ne zadovoljava potrebe župe, a u Srijemskoj Kamenici je treba urediti i renovirati. Iako je Srijemska Kamenica prostorno najveća, ne broji najviše katolika od ove tri župe, a ima najveći potencijal.

Koliko ste uspjeli upoznati Srijemce, obići Vaše župljane? U čemu su posebnosti Čerevićana, Beočinaca, Kameničana i Neštinaca?

Budući da sam ovdje skoro osam mjeseci, mogu reći da sam dosta dobro upoznao Srijemce, a napose svoje župljane. Kako se ne ustručavam doći župljanima kući, vrlo lako se otkrije bogatstvo Srijema, ali i ono što je nedostatak. Teško mi je govoriti o posebnostima mještana svih župa, no mogu reći da su svi vrlo gostoljubivi i srdačni, vole svojeg svećenika i rado mu pomažu ne samo oni što idu redovito u crkvu već i oni koji rjeđe pohode crkvu ili u nju ne idu. Ovo je je skroman kraj i vjernici i žitelji skromno žive, na to su navikli ali se ne predaju kako bi svaki dan bio bolji i radosniji.

Imate li podatak koliko katolika, te koliko Hrvata živi u mjestima središta ove tri župe i filijalama?

Ne primaju svi svećenika u blagoslov obitelji, stoga se ne može izvršiti točan popis onih koji su katolici i koji su Hrvati. Okvirno govoreći, župa Čerević s mjestima Banoštor, Susek i Neštin broji oko 250, župa Beočin oko 400, a župa Srijemska Kamenica s Ledincima i Starim Ledincima oko 320 katolika. U svim ovim župama i filijalama većina katolika su Hrvati. Najtužnija je stvar kad se sazna da je netko katolik kad se treba sahraniti.

U kakvom su stanju crkve u četiri mjesta u kojima misite? Postoje li materijalne potrebe koje bi trebalo zadovoljiti kako bi se ostvario plodan pastoralni rad u ovim župama?

Crkve u Čereviću, Beočinu i Srijemskoj Kamenici su u dobrom stanju i dostatne su za dobar i kvalitetan pastoralni rad. Svakako da bi se u skoro vrijeme crkva u Srijemskoj Kamenci trebala urediti i zaštititi od vlage. Crkva u Neštinu nema provedene električne instalacije jer je dva puta gorila. Iako se bogoslužje u njoj vrši, potrebno je uvesti struju, promijeniti prozore, zaštititi od vlage i riješiti pod u crkvi. Teško je reći kad će se što raditi jer su financijski izdaci veliki, a župe se ne mogu pokriti, te je neophodno tražiti donacije, bilo domaćih bilo stranih donatora.

I iz ovih mjesta je znatan broj Hrvata protjeran ili je iz drugih razloga odselio tijekom protekla tri desetljeća. Vide li se danas posljedice tih promjena u puku? Općenito je mišljenje da se katolici i Hrvati u Srijemu još uvijek ustručavaju javno se očitovati na ovaj način. Imate li takav dojam i iskustvo?

Poznata je činjenica da su brojni Hrvati protjerani ili su svojevoljno otišli iz ovog područja što se izrazito očituje u ovim župama. Župe malo-po malo umiru i, kako se čini, budućnost nije svjetla. Mladih je sve manje, djeca se ne rađaju, a sve je više starih i sprovoda. Katolici i Hrvati nastoje živjeti u miru ne izazivajući prijezir ili degradaciju.

Sve više tradicionalno katoličkih sredina i crkvenih zajednica kod nas je iznimno staro. Kakve su radosti i koje tuge u pastoralnom radu u »starijim« župama?

Činimo ono što možemo činiti u sredini u kojoj se nalazimo. I ono malo što imamo vrijedno je rada. Kao što je Kristu stalo do svakog čovjeka, tako i nama župnicima bilo ono mlado ili staro, pripada nama, pripada Bogu. Radosti uvijek postoji te se ona očituje u mudrosti, požrtvovnosti i iskustvenosti života. Uvijek je tuga kad netko ne može biti aktivni član župne zajednice bilo zbog bolesti, bilo zbog smrti, a radost kad se okupljamo, slavimo Boga i kad pripremam i dijelimo sakramente. A uvijek je radost sa župljanima i popiti kavu uz čašicu razgovora.

Puno je dokaza da vjernici ne štede sebe kada je potrebno raditi za dobro Crkve. Uspijete li djelovati u radnim akcijama i drugim oblicima zajedničkog rada?

Svaka radna akcija se pretvori u susret i župnu katehezu, poučavanje i rast u vjeri. Vjernici se rado odazovu radnim akcijama jer drže do crkve i župnika. Stoga je imperativ, barem meni, da sam uvijek na radnim akcijama, što naš dosadašnji trud i rad ovih osam mjeseci dokazuje. Rekli bi stari: Pitajte druge pa će vam kazati.

Čini se da smo iz medijski forsiranog, no i realno prisutnog straha i nesigurnosti uvjetovanih pandemijom, i to baš kada smo pomislili da se ona smiruje, ušli u brige koje ljude oduvijek muče, a one su sada potaknute globalnom ratnom psihozom. Kako da se katolik postavi i djeluje u takvom izazovnom ozračju?

Ne možemo sporiti činjenice, stvari koje se oko nas događaju, ne možemo ostati ni ravnodušni prema svemu. Ono što se od nas katolika zahtijeva je da činimo što možemo činiti, da pomognemo koliko možemo, ne samo materijalno već i nematerijalno, molitvom. Čuvati svoje zdravlje i ne brinuti tuđu brigu, češće prepustiti Bogu stvari. Čovjek kad se hrani lošim stvarima u njemu se budi jedan prezir i nezadovoljstvo, stoga neka naša hrana bude dobro kojim ćemo svladati zlo.

Kao pouzdan marker svjetskih događaja čeka nas Isus i njegova jedinstvena pobjeda koja i danas ljude fascinira. Što za Vas znači uskrsni optimizam? Uspijevate li ga pobuditi kod župljana i kako to činite?

Jednom kad čovjek, vjernik prihvati realnost smrti i njezinu ljepotu, znat će i vapit će za životom koji mu samo Bog daje, a to je upravo uskrsno jutro i Kristova pobjeda nad smrću. Adam je sagriješio u vrtu, a i Isusova muka počinje u vrtu na Maslinskoj gori. Prema Svetom pismu, u Edenu su se isticala dva stabla: »stablo života, nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla« (Post 2,9). Stablo života predstavlja puninu života, sve ono što je čovjeku potrebno da bi mu duša bila ispunjena mirom. Upravo je to stablo života čovjek izgubio prijestupom praroditelja. Prema židovskoj tradiciji, drvo života je bilo drvo masline, a čovjek je primao vječni život mažući se uljem dobivenim od plodova toga drveta. Mažući se tim uljem, svećenici i kraljevi Starog zavjeta htjeli su se povezati s davno izgubljenim prostorom Božjega prebivališta. Danas Crkva to isto čini u sakramentima krštenja, krizme, bolesničkog pomazanja i svetoga reda kako bi donijela vječni život osobi koja sakramente prima. Getsemani, prevedeno s hebrejskog, znači preša za ulje. Kao što je plod stabla života morao biti iscijeđen da postane upotrebljivo ulje, tako i na Maslinskoj gori počinje Isusovo drobljenje, kako bi iz njega potekao izvor života. Prvi je Adam sagriješio ubravši plod s drveta, a Isus je visio na drvetu kako bi sam postao plod spasenja koje će poništiti prvi grijeh. Upravo je ovo naš uskrsni optimizam koji nam donosi život. Biti u Božjoj ljubavi, sudjelovati u euharistiji, hraniti se Tijelom i Krvlju Kristovom, primati sakramente, jer nam sakramenti donose život. Znajući to, nećemo se bojati smrti već ćemo joj se radovati znajući da poslije nje dolazi vječni život u zajedništvu s Trojedinim Bogom. Vjerujem da uspijevam pobuditi uskrsni optimizam kod župljana, moje je da vršim volju Božju i poziv na koji me poslao, da budem autentičan, Kristov, a način i metode ostvarenja toga će Bog providjeti.

Kako je danas, u Srijemu, ovdje u Srbiji, biti autentičnim svjedokom uskrsloga Isusa?

Neovisno o mjestu i prostoru, svaki čovjek, svaki vjernik koji želi biti autentičan to može i ostvariti. Iako su sile zla jake oko nas, ne smijemo zaboraviti na Krista i njegovu pobjedu. Čovjek se često oslanja na svoje snage i zanemari Boga i time postaje neautentičan. No, kad nam je Bog na prvom mjestu, sve ostalo će doći na svoje mjesto.