Intervju

Podiže se nova željezna zavjesa

Rat je izbio u Ukrajini prije više od mjesec dana nakon što su ruske vojne snage izvršile invaziju na područja na sjeveru, istoku i jugu zemlje, raselivši milijune civila i pretvorivši čitave gradove u ruševine. O ovome ratu, koji je ostavio mnogo ljudi bez hrane, električne energije i vode i izazvao velike destrukcije civilnih područja razgovarali smo s politologom i novinarom Borisom Vargom.

U novinarstvu i istraživanjima bavi se uglavnom temama tranzicije regije republika bivše Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog Saveza, ali i manjinskim medijskim pitanjima u Vojvodini.

Gradi li Putin novu željeznu zavjesu bipolarnog svijeta? Jesu li nam mračna sjećanja iz doba Hladnog rata ponovno pred očima?

Teško je reći što gradi Putin. Sigurno je da je Rusija 24. veljače ujutru agresijom na Ukrajinu stavila točku na postkomunističku Europu kakvu znamo od raspada SSSR-a. Samo za nekoliko sati Putin je srušio krhku osovinu Berlin – Moskva u koju je posljednja dva desetljeća ulagao milijardi rubalja, eura. Ako je Europska unija ozbiljna demokratska tvorevina, cijevi plinovoda Sjeverni tok trebale bi postati samo tužna pjesma o neostvarenom zajedničkom snu Europe od Lisabona do Vladivostoka. Za tango svakako treba dvoje, a članice EU su te koje su zatvarale oči na Putinovo dugogodišnje maltretiranje susjeda u Gruziji, Ukrajini, Azerbajdžanu, Moldaviji i ruskih građana na Kavkazu. Jedan po jedan ruski krvavi rat ispod tepiha i stigao nam je pravi europski rat. To je i osobni Putinov rat protiv Ukrajine. Rat Rusije protiv Zapada. Sigurno je da se duž granice država članica NATO-a, EU s jedne i Rusije s druge strane polako već sada podiže nova željezna zavjesa. Možda i jača od one nakon Drugog svjetskog rata.

Slušamo Putinove govore o Ukrajini kao izmišljenoj naciji i državi. Je li to točno?

Putin je od samog dolaska na čelo Kremlja, a posebno nakon »narančaste revolucije« i prvog izbacivanja Rusije iz ukrajinske politike 2004. opterećen Ukrajinom. Putin obnavlja novi postsovjetski savez na čelu s Rusijom, ali ne može bez Ukrajine. Na razne načine on pokušava Ukrajinu vratiti pod okrilje ruske imperije, ali bezuspješno. Ukrajina već nakon »narančaste revolucije« napušta Savez nezavisnih država (SND,) nije bila članica Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB) pandana NATO-a na istoku koji predvodi Moskva, a zbog Euroazijskog ekonomskog saveza u Kijevu je 2014. buknula revolucija na Majdanu, ili takozvana Revolucija dostojanstva. Putin je i ranijih godina bio opsednut historijom, držao je redovna višesatna obraćanja i konferencije za medije, gdje su se mogle naslutiti njegove sadašnje namjere. Često je o Ukrajini i Ukrajincima govorio s podsmijehom, kao o lažnom narodu i državi. Putinova ratna propaganda pokušava implicitno staviti znak jednakosti između etnonima Ukrajinac, Zapad i nacist. Zato se on koristi manipulacijom neslavne kolaboracije Organizacije ukrajinskih nacionalista u Drugom svjetskom ratu. Za ruskog šovinista kakav je Putin jedan je historijski ruski narod od Kijevske Rusije do Ruske Federacije. Uostalom, na Balkanu od 1991. imamo sličnu situaciju sa srpskim šovinizmom. Posljedice Putinovog govora o »denacifikaciji« Ukrajine ovih dana možemo vidjeti na ulicama u predgrađu Kijeva, u naseljima Buča i Irpinj, užasne zločine protiv civila odakle se povlači ruska vojska. To je rezultat intenzivne višegodišnje dehumanizacije Ukrajinaca. Slične su bile slike koje smo mogli vidjeti devedesetih u Vukovaru i na prostoru bivše Jugoslavije.

Je li ovaj rat pokušaj okupacije Ukrajine od strane Rusije? Što Rusija pokušava okončati ovim ratom?

Ukoliko je cilj bio blitzkrieg, osvajanje prijestolnice Kijeva i prisiljavanje ukrajinskih vlasti na brzu kapitulaciju, o čemu svjedoči početak agresije, onda je primarni cilj Kremlja propao odmah drugog dana rata. Ne samo da je bila loša procjena ruskih stratega o ukrajinskim obrambenim potencijalima, već i o vlastitim mogućnostima. Ukrajinska armija se za ruski napad spremala od rata u Donbasu 2015., kada se Moskva još pretvarala da na istoku Ukrajine ratuju samo separatisti. Nakon nekoliko dana Rusija je prešla na plan »B«, a to je raketiranje infrastrukture po skoro cijelom teritoriju Ukrajine i zauzimanje ukrajinskih većih gradova duž granice s Rusijom i na jugu, teritorija koji izlaze na Crno more. Cilj te faze je okupacija velikih gradova poput Černjihova, Harkiva, Sumija, Mariupolja, Hersona. Međutim, Rusija je od početka agresije pretrpjela ogromne gubitke u ljudstvu i oružanim kapacitetima. Treća faza je pokušaj demoralizacije, ruiniranja civilnih meta, zgrada u kojima ginu ljudi, s namjerom zastrašivanja Ukrajinaca i njihovog protjerivanja u izbjeglištvo. Josep Borrell je tim povodom izjavio da je protjerivanje milijuna ukrajinskih izbjeglica u EU nastavak specijalnog rata sa Zapadom, koji je prethodno započeo bjeloruski diktator Lukašenko. Oko četiri milijuna ukrajinskih izbjeglica je u EU, više od šest milijuna interno raseljenih na teritoriju Ukrajine. Sada se u četvrtoj fazi agresorska ruska vojska fokusira na istok, kako bi zauzela što veće teritorije u Donbasu i eventualno spojila te separatističke teritorije s anektiranim Krimom, u čemu joj je najveća prepreka Mariupolj koga iznutra kontroliraju ukrajinske snage. Ova faza rata može biti pravi izazov za ukrajinsku armiju, jer je to direktni dvostrani sukob, a Putin ne štedi ni ljudstvo ni tehniku. Po razaranju i žrtvama civila, ove borbe podsjećaju na rat u bivšoj Jugoslaviji, agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo, samo što su žrtve brojčano veće. Kao ni kod Miloševićeve, ni kod ruske vojske i kod Putina nije sasvim jasno što je cilj ovog rata. Rusija ne može u potpunosti okupirati Ukrajinu i tako ju drži. Ono što je sigurno je ukrupnjavanje zauzetih teritorija, koji će vjerojatno proglasiti nezavisnost od Ukrajine i pripojiti se Rusiji. To je onaj model stvaranja separatističkih etničkih »krajina« iz devedesetih, koje su ujedno i ratni plijen agresora. Rusija ih je i ranije stvarala u Moldaviji – Pridnjistrovlje, u Gruziji – Abhazija i Južna Osetija, u Azerbajdžanu – Nagorno Karabah. Tako je bilo sa Srbijom i »Republikom Srpskom Krajinom« devedesetih u Hrvatskoj, pravac kojim ponovo ide Rusija.

Što je cilj doktrine »Ruski svijet«?

Putin gradi novu rusku imperiju iz dvije ideje – »Ruskog svijeta« i Euroazijanizma. »Ruski svijet« je ruski nacionalistički koncept, baziran na povezanosti jezika, nacije, čak i teritorijalno ujedinjenje svih Rusa. Euroazijska ideja je suma raznih nacionalizama na prostoru bivšeg SSSR-a, pa čak i šire, pod vodstvom Kremlja. Znači, obje ideje su veoma slične konceptu SSSR-a i ujedinjenja autoritarnih država, s još jednom važnom dimenzijom koja je istaknutija nakon napada na Ukrajinu, a to je sukob sa Zapadom. Razvoj ruskog neošovinizma nije ništa novo i povezuje se s dolaskom Putina na vlast u Rusiji od 2000. godine. Historičar Timothy Snyder piše da je euroazijska ideja stvorena od Aleksandra Dugina, koja iz lekcija stečenih tijekom XX. stoljeća nudi viziju takozvanog nacional-boljševizma. Ta ideologija ne odbacuje problem prošlosti totalitarizma već poziva suvremenu političku elitu da iz njega izvuče »ono što je najbolje«. Ona miri ruske boljševike i nacionaliste, nudi novu paradigmu imperijalizma. Euroazijanizam je ideološki izvor za ekonomski i politički Euroazijski ekonomski savez, koji je nastao 2015. godine. Dolaskom u Srbiji naprednjaka na vlast, »Ruski svijet« je inspirirao ekspanzionističke težnje u regiji zapadnog Balkana. »Srpski svet« je prijemčiviji eufemizam poražene krajem devedesetih ideje Velike Srbije. Iako to nije službena politika Beograda, zabrinjava da su njeni propagatori ključni članovi Vlade Srbije kao što je ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin.

Kako objašnjavate da većina građana u Rusiji još vjeruje da u Ukrajini nema rata već samo specijalna vojna operacija denacifikacije Ukrajine od njenih lidera?

Rusija je kao politički kolektiv godinama medijski lobotomizirana. Slično kao Srbija za vrijeme ratova devedesetih, samo što su mediji danas daleko kompleksniji, nije slučajno da naše vrijeme nazivamo »postistinom«. To je pomjeranje fokusa putem lažnih vijesti, tvornicama botova i dezinformacija, a Rusija je u tome lider. Autoritarne države poput Kine i Rusije uveliko su razvile i usavršile kontrolu i cenzuru interneta. Rusija je još od početka 2000-ih godina krenula u režimsko preuzimanje medija i kontrolu nad svim utjecajnim sredstvima informiranja. Nakon aneksije Krima i početka rata u Donbasu Rusija je izmijenila svoj kazneni zakon s ciljem brzog procesuiranja zbog objava na internetu. U Rusiji vi možete završiti pred sudom i faktički »u gulagu« samo zato što ste dijelili ili lajkali postove i meme. To je u Rusiji stvorilo dodatni kolektivni strah. Rusija je u medijskom smislu totalitarna država; posljednjih godina ona je na oko 150. mjestu, na dnu liste slobode medija Reportera bez granica. Odmah na početku agresije na Ukrajinu prestali su raditi i tih nekoliko poznatih utjecajnih nezavisnih ruskih medija kao što je TV Doždž i radio Eho Moskve. Nedavno sam vidio vijest da je jedna ruska majka izjavila da je njen sin poginuo za slobodu i prave ideale. A što još ta žena u tom momentu može reći? Nedovoljno je obrađena i potcijenjena tema uloge medija u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Znači, ključne riječi budućnosti postkonfliktnih društava su – medijska lustracija i medijska pismenost.

Jesu li zapadna kultura i vrijednosti u Rusiji, koje obično nazivaju »Gajropa«, demonizirani?

Tek nakon agresije na Ukrajinu vidi se da to konstantno maliciozno etiketiranje Europe i Zapada nije bilo samo politička ili predizborna propaganda Putina i Jedinstvene Rusije, želja da upravljaju narodnim bijesom. To jeste zabrinjavajuće demoniziranje Europe, crtanje nepremostivih granica između Zapada i tradicionalne, pravoslavne, patrijarhalne ruske civilizacije. Posljednje obraćanje Putina na temu historije bilo je neposredno prije napada na Ukrajinu. Odmah sam primijetio da je bio napet, ali odlučan. Bilo je izvjesno da sprema krvavi rat. Navikli smo da političari svašta govore i ponekad se zastrašujuće izražavaju, ali malo tko je vjerovao da pojedine verbalne metafore političari mogu provesti u djelo kako je to učinio Putin. On je opterećen geopolitikom i slavom velike države, imperijalne Rusije. On je lider koji želi ostaviti duboki trag u historiji. Godinama je pričao o neprijateljskim liberalnim zapadnim vrijednostima kojima se Istok i Rusija trebaju suprotstaviti. Kao što je Milošević, u vrijeme etničkog protjerivanja na Kosovu 1999. godine, računao na pomoć Rusije, tako Putin danas računa na pomoć i podršku Kine i »brata« Sija. U ratu protiv Zapada i okončanja hegemonije SAD, Putin ozbiljno računa i na podršku drugih autoritarnih država. Pozivajući se na ugrožavanje cijelog Istoka od širenja NATO-a, on je predstavio Rusiju kao žrtvu i prvu državu koja će se tome otvoreno i ratom u Ukrajini suprotstaviti.

Kako je moguće da se u 21. stoljeću događa ovakvo strašno stradanje Mariupolja, i ne samo toga grada u Ukrajini? Žrtve su i djeca i građanke i građani civili.

Moguće je jednako kao što se u zenitu slave bivše Jugoslavije dogodio opkoljeni Vukovar sa svim ljudskim žrtvama i razaranjima. I tada je svijet nemoćno stajao sa strane, kao što je tri godine isto tako promatrao granatiranje Sarajeva. Svjesni smo da za tako nešto ne postoji međunarodna policija, ali ne postoji ni odlučnost demokratskih država da zaustave zvjerstva nad milijunima nedužnih civila. Dvostruki aršin rješavanja međunarodnih problema i konflikata stvoren na kraju Hladnog rata diskreditirao je autoritet SAD-a i Zapada, a time i vjeru u istinsku demokraciju i globalnu humanost. Svjetski poredak treba reformu i promjene, ali nisam siguran da će se to dogoditi i nakon svih humanitarnih katastrofa i ratova u Libiji, Siriji, Afganistanu, Ukrajini. Isti globalni politički akteri, s još gorom distribucijom dobara i još ljućim i bogatijim autoritarnim i ohrabrenim diktatorima.

Posljednjih dana slušamo o mirovnim pregovorima koji su u tijeku. Koje ishode ti pregovori mogu donijeti?

Mirovni pregovori mogu donijeti privremena, ali ne i trajna rješenja. Ne barem dok je u Rusiji na vlasti Vladimir Putin. Uvjerili smo se da je i mirovni sporazum iz Minska 2015., takozvani Minsk-2, u širem kontekstu također bio samo jedna epizoda u kojoj je Putinovoj Rusiji trebalo da se pripremi na dalje preuzimanje Ukrajine. Putin mora biti poražen u Ukrajini i to je jedini put do trajnog mira u Europi. Putin je inspiriran Staljinom, koji je stigao do Berlina i donio Rusiji ogroman ratni plijen i faktičko proširenje carstva. Zato, kao što je SSSR poražen u Afganistanu krajem 80-ih morao napustiti tu državu, jedino tako će Rusija napustiti Ukrajinu i vratiti se u svoje granice. Svi mirovni sporazumi ispod toga su samo privremena rješenja i priprema za novi sukob. Ako Putin bude uklonjen s vlasti, veće su šanse da jedan takav trajniji mir nastupi ranije, makar se pregovori o njegovom uspostavljanju i tranziciji godinama odužili. Ovo je veliki rat u Europi, njegove posljedice svi ćemo osjetiti.

U kojoj mjeri donose sankcije probleme ruskoj ekonomiji? Kakve će imati posljedice te sankcije za građane Srbije?

I sankcije 2014. godine, kada je anektiran Krim i počeo rat u Donbasu, pogodili su rusku ekonomiju. Međutim, vremenom, Rusija se prilagodila novim okolnostima. Zapad je još tada želio kazniti Rusiju sankcijma, ali je pazio da ne ošteti svoje vitalne interese, posebno energetiku, što je bilo žuto svjetlo za Putinove daljnje korake. Rusija se spremala za ovaj rat u Ukrajini, i to se moglo primijetiti po zlatnim rezervama, kao i obraćanju kineskom tržištu. Možda su za Putina ove sankcije očekivane, ali one se neće svidjeti običnim Rusima, a najmanje ruskim bogatim oligarsima. Možda će se preplašeni Rusi strpiti bez instagrama i Guccija, ali tajkuni ne mogu bez svojih jahti i vikendica u Europi. Oni su i treća grana neformalne vlasti u Rusiji. Dok postoje teorije da je rat u Ukrajini ujedno i discipliniranje oligarha s računima u zapadnim poreznim rajevima, ima onih koji upravo od očajnih najbogatijih Rusa očekuju inicijativu za dvorski prevrat u Kremlju. Jedno je jasno: I ako u Rusiji dođe do neke »šarene revolucije« i pobuna protiv Putina na ulici, protiv čega se intenzivno bori ruska vrhuška, bit će to samo predstava za carski prevrat, inače jedinu historijsku realnost promjene vlasti u Rusiji. Srbija od Rusije u ekonomskom smislu zavisi jedino od energenata, jer se potpuno vezala za ruski energetski lobi. Iako ima sporazum o slobodnoj trgovini s Rusijom i Euroazijskim ekonomskim savezom, Srbija nije imala kapacitet da te pogodnosti iskoristi, tako da i sankcije koje se očekuje da Beograd uvede Rusiji, neće bitno napraviti privrednu štetu. Kod pritiska na Srbiju da se uvedu sankcije, Beograd i Moskva više vide političku štetu, jer je Putinu Srbija saveznik i trojanski konj u EU. Uvođenje sankcija moglo bi značiti i veliku izdaju, jer nam »Rusija čuva Kosovo«.

Kako komentirate da je Srbija jedna od rijetkih država u kojima se održavaju prosvjedi podrške Rusiji, dok se širom svijeta zbog ruske vojne invazije na Ukrajinu održavaju antiratni prosvjedi s kojih su upućene poruke podrške ukrajinskom narodu?

Mislim da se radi o posljedici raspada sličnih političkih sustava. SFRJ je krojena po uzoru na Ustav SSSR-a. Sustav se uglavnom oslanjao na balans između političkog partijskog centra i titularnih etničkih republičkih elita. Dvije dominatne republike, Rusija i Srbija, su bile nositelji tih socijalističkih tvorevina, koje su im vremenom u stvari postale zamjene za vlastite velike države. Ono što vidimo na velikoj sceni Rusije i njenog susjedstva u Gruziji, Ukrajini i Čečeniji, isto smo gledali devedesetih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Putinova »denacifikacija« podsjeća na borbu protiv »ustaških hordi«. Zločini koji se čine u ime slavne Crvene armije i pobjede predaka slični su pretvaranju JNA u agresorsku i zločinačku vojsku. Najveća i ključna razlika je da Milošević nije imao nuklearno naoružanje i zato je ishod ovog rata neizvjestan. Ono što je izvjesnije jest da je Putin ruski šovinist, te ako ikad završi na osuđeničkoj klupi, bit će to samo zato što je kao i Milošević izgubio rat koji je vodio. Politika Srbije »sjedenja na dvije stolice«, i Bruxelles i Moskva, bliži se kraju i ona nije samo odgovornost Beograda. To je nešto što je cijelo desetljeće tolerirano, faktički od Briselskog sporazuma 2013. godine, kojim su bivši radikali i socijalisti rehabilitirani od »petooktobarske revolucije« i uz pomoć Zapada podržani da preuzmu vlast u Srbiji. Međutim, kraj srpskog »sjedenja na dvije stolice« ne znači da će time biti okončana rusofilska politika u Srbiji. Vjerojatno će poslije travanjskih izbora Vučić deklarativno voditi umjerenu politiku, dok će tabloidi, drugi njegovi mediji i organizacije pokazivati da im je Putin u srcu. Pritisak Zapada na Beograd bit će sigurno jači.

Intervju vodio: Zvonko Sarić