Kolumne
Isto, a ipak nije
Tim riječima mogli bi se ocijeniti rezultati izbora koji su iza nas. Ono što je isto je dominacija Srpske napredne stranke i (još uvijek) njenog lidera Aleksandra Vučića. Ono što ipak nije isto je što ta dominacija ima manju podršku, pa prvi puta od 2014. godine naprednjaci ne mogu sami formirati Vladu Srbije.
Naprednjaci imaju 120 zastupnika, a za većinu im treba najmanje 126. Kao neupitnog partnera Vučić je u noći pobjede spomenuo samo Savez vojvođanskih Mađara, ali ne i socijaliste. Čak i da (u što malo vjerujem) socijalisti i Dačić premijer, što je bio moto kampanje SPS-a, nisu bili viđeni kao partneri u novoj vlasti skoro je sigurno da će im se posrećiti, jer pet (samo) zastupnika SVM-a nije dovoljno da bi se formirala prosta, a kamoli stabilna većina. Uz socijaliste, koji bi u miraz donijeli još 32 zastupnika, formiranje stabilne Vlade bilo bi neupitno. Pitanje je samo koliko će koštati, a znajući što su sve socijalisti dobili u prethodnoj postizbornoj podjeli karata apetiti im neće biti mali. Ako bude trebalo, Ivica Dačić može podsjetiti na 2012. godinu kada su sa 74 mandata naprednjaci uspjeli formirati Vladu zahvaljujući socijalistima koji su pridodali još 44 zastupnička mjesta. (I Mlađanu Dinkiću, koga je ovdje suvišno i pominjati, jer je odavno politički mrtav.)
Kako se vlast ne ispušta tako lako iz ruku, pa ni prilika da se bude dio te vlasti, vrlo je vjerojatno da će (dobitna) kombinacija SNS – SPS – SVM formirati većinu, ali na sreću ne onakvu kakva je bila poslije izbora 2020. godine kada su parlamentom vladali neprikosnoveno, ili u prijevodu: s potporom od 229 zastupnika, od 250 koliko ih sjedi u najvišem zakonodavnom tijelu.
Oporba se sada ipak dozvala pameti i umjesto bojkotiranja izbora odlučila je stati na crtu. Nerealno je bilo očekivati da bi u ovom izbornom ciklusu mogli pobijediti, ali ozbiljni političari, bez obzira što javno govore, na tako nešto nisu ni računali. Ozbiljni političari glasove dobivene na ovim izborima trudit će se kapitalizirati u novom izbornom ciklusu. Bio on za četiri godine ili i prije, što u Srbiji i nije ništa neuobičajeno. Ako se ravnamo prema lokalnim izborima, ta provjera će biti već za dvije godine.
Očekivano, analitičari i mediji manje pažnje posvetili su strankama nacionalnih manjina, a i u tom dijelu političkog života ima zanimljivih promjena. Vučićev vjerni partner, Pásztorov SVM, izgubio je četiri zastupnička mjesta i s devet pao na pet. Bošnjaci, koji su išli u dvije kolone, imat će četiri zastupnika, a Hrvati se, poslije dvije godine, vraćaju u skupštinu, Albanci su »pali« na jednog zastupnika, čime su platili cijenu razjedinjenog izlaska na izbore, iza zatvorenih vrata parlamenta ostali su i Rusi, Romi...
U kontekstu priče o manjinskim strankama zanimljivo će biti pratiti hoće li osim Mađara još neka manjina biti poželjan partner naprednjaka. A u kontekstu hrvatske manjine, što bi moglo značiti Vučićevo radovanje što je lider DSHV-a Tomislav Žigmanov ponovno zastupnik.
Za Verana Matića ulazak predstavnika hrvatske manjine u Skupštinu Srbije znači mogućnost za relaksaciju hrvatsko-srpskih odnosa i »šalje dobru poruku za njihovo unaprjeđivanje, koje uključuje pitanje reciprociteta na svim razinama vlasti na koje ukazuje hrvatski ministar vanjskih poslova«.
Krajnji rok za konstituiranje Skupštine Srbije je 7. svibnja. Pa, vidjet ćemo tko, s kim i pod kojim uvjetima hoće i može.
Z. V.
