Kolumne
Platno kao klatno
Zastava je – po definiciji uglednog barjaktorologa Viktora Ivančića – obična krpa s nižom upotrebnom vrijednošću u odnosu na muške gaće. Pa ipak taj komad platna, koji može biti jednobojan ili šaren, stoljećima kod pripadnika homo sapiensa ima narkotičko djelovanje, a u kombinaciji s alkoholom ili još gorim stimulativima i halucinogeno, jer se nerijetko događa da posjednici A (s krpama jednih boja) na posjednike B (s krpama drugih boja) gledaju kao na neprijatelje. O tome, uostalom, svjedoči i cjelokupna povijest čovječanstva, uključujući i vedra proljetna jutra u Ukrajini, i crne kronike dnevnih novina s izvještajima o neredima na utakmicama. Uz grb – koji je nerijetko nerješiva zapreka za one koji iz likovnog nisu imali višu ocjenu od »dovoljan« – i himnu – koja ponekad umije biti baš dosadna i jedva joj čekaš posljednju notu – zastava u simboličkom smislu predstavlja sam vrh mislenih imenica kao što su čast, odanost, ljubav, domoljublje... glupost.
U običnoj svakodnevici zastava uglavnom ne služi ničemu i ima funkciju svečane krpe: doma je ne koristiš ni za što, a u javnom prostoru na jarbolima vijori li, vijori, a da ju gotovo i ne primjećuješ. Naravno, pod uvjetom da je »naša« (državna, lokalna ili klupska, svejedno). U neobičnoj svakodnevici, kako smo već naveli, zastava umije podići adrenalin do razina zbog kojih se kasnije možeš čak i sramiti, kajati ili kazneno odgovarati.
Takav jedan slučaj »neobične svakodnevice« dogodio se nedavno u našem gradu. Ne, ne mislim na osobu koja je na terasi svog stana na Prozivki – uz gaće i ostalo rublje više upotrebne vrijednosti – izvjesila hrvatski barjak i time izazvala, pazi sad: uznemirenost susjeda (!) koji su u toj gnusnoj provokaciji prepoznali neprijateljski čin i pozvali policiju da postupi po zakonskom nahođenju (problem je, međutim, bio u tome što zakon u takvim slučajevima ne prepoznaje susjede-neprijatelje, prije svega zbog svetinje zvane privatno vlasništvo: i stan i ono što je u njemu). Mislim, zapravo, na nešto upravo suprotno: na događaj u Subotici kada pripadnici gore opisane grupe A u pripadnicima gore opisane grupe B nisu vidjeli neprijatelje nego nešto mnogo ljepše i plemenitije – prijatelje! Da nema stanovitih jezičnih prepreka, skoro pa braću.
Riječ je, naravno, o nekoliko tisuća veselih turista koji su prošlog utorka, 29. ožujka, hodočastili Suboticu i u koloni se iz kolona autobusa (s obje strane Senćanske ceste od MEŠC-a do 8. marta) uputili ka bini ispred Gradske kuće s ciljem da vide i čuju svoga vođu i još ponekog iz tog društva. U toj harmoničnoj masi (nadam se da mi masa neće zamjeriti zbog značenjske kontradiktornosti sljedećih riječi) ipak je došlo do stanovite »vizualne kakofonije«, jer se u mnoštvu državnih i stranačkih zastava našao i nemali broj poznatih (a nekima i jako bliskih) barjaka jedne druge države. Da ovu apstrakciju prevedemo i na konkretan jezik: u gomili srpskih i barjaka Srpske napredne stranke na Trgu Republike u Subotici 29. ožujka ove godine našao se i nemali broj mađarskih državnih zastava! Da apsurd bude veći – u usporedbi sa slučajem vlasnika stana s izvješenom hrvatskom trobojnicom na Prozivki – ovoga puta nitko nije bio uznemiren: ni sami sudionici skupa, ni prolaznici, ni policija koje je bilo u velikom broju i koja je svjedočila tome opskurnom događaju. Nitko, dakle – za razliku od isticanja albanske zastave (na Dan zastave, albanske, prim. a.) u Preševu, Bujanovcu i Medveđi – ne samo da u prisutnosti mađarskih barjaka u središtu Subotice nije vidio neprijateljski čin nego čak ni osnova da se zaviri u Zakon o upotrebi grba, zastave i himne i razmisli o tome jesu li se one tamo našle u »samostalnom svojstvu« ili se njihovo prisustvo sa srpskim i stranačkim moglo podvesti pod spasonosni pojam »zajedničko«. Sudeći po onome što se čulo iz vođinih i usta njegove bratije ispred svečanog ulaza u Gradsku kuću turisti s toga događaja nemaju razloga za brigu, jer: kad Bog oće i kola se ždribe! Odnosno, prevedeno s »bunjevačkog jezika«, prisustvo zastava mađarske države (bez privođenja njihovih posjednika i organizatora ovog događaja posebno) bez puno mašte u uši priziva one, u ovim krajevima posebno omiljene, stihove »piros, fehér, zöld...« uz prigodni nastavak: »ez a magyar föld«. Konačno, i bez Google translatora, slobodni prijevod prošlotjednog događaja glasi: nema veze kakve je boje zastava, samo neka je naša! Sve ostala platna su kao klatna: od ushita za tren mogu izazvati uznemirenost, sukob... (nastaviti značenjski niz po gradativnom modelu).
Z. R.
