Širom Vojvodine

Složena struktura »vinske istine«

Nakon radnih angažmana u Španjolskoj, Švedskoj, Austriji i Mađarskoj Dragan Kovač se vratio u rodnu Suboticu i svoja međunarodna iskustva idealno uklopio u novu poslovnu preokupaciju. Svojevrstan spoj podneblja iz kojeg je potekao i bogatih životnih impresija bili su odličan povod za razgovor kroz koji su se ispreplitale vojvođanske ljepote i jedna od njihovih najljepših blagodati – odlično vino iz njenih starih vinograda. Kao vrstan poznavatelj vina, Dragan svoju vještinu danas prakticira angažmanom u glasovitoj vinariji Maurer.

»Vulkanska planina u Panonskom moru iliti današnja Fruška gora imala je posebni privilegij za vrijeme vladavine Rimskog carstva zahvaljujući kojemu je jedino na njenim obroncima bilo dozvoljeno saditi vinograde izvan carskih granica. Dodajmo tome i povijesnu činjenicu kako devet rimskih imperatora potječe s Fruške gore i dobit ćemo još jednu kvalitativnu vrijednost ovih naših vojvođanskih prostora. Blizina Dunava, dovoljna potrebita nadmorska visina, posve prirodni tretman (kemikalije su stečevina modernoga doba) bili su idealna formula za dobivanje vrhunskih vina koja su služena na imperatorskim gozbama. Rimskog carstva odavno nema, ali je vino ostalo carsko«, kaže na početku razgovora naš sugovornik.

Vinska životna paralela

Novinarska radoznalost, u startu, nametnula je jedno spontano pitanje: kako je došlo do Draganove zainteresiranosti za vino, koja će ga u velikoj mjeri i obilježiti u ovom dijelu njegove životne epohe.

»Budući da se u našoj kući nije pravilo vino, ali je zahvaljujući očevom rođenom bratu iz Tavankuta uvijek bilo dobrog domaćeg vina. Zahvaljujući stricu imao sam, kao dijete, prilike probati nekoliko starih vinskih sorti s tog prostora, najčešće u formi musta (slatkog vina). Ipak, u biti, poput mnogih iz moje generacije, prvi ozbiljniji mladalački susret s nekim vinom bio je onaj s banatskim rizlingom. Odlaskom u Austriju, devedesetih godina prošloga vijeka, imao sam priliku upoznati neke stare vinare i probati njihove tzv. talijanske rizlinge ili kako ih oni zovu velš rizling, te naravno i brojne rajnske rizlinge po kojima je ova zemlja, uz Njemačku, i najpoznatija u vinskom svijetu. Tim razdobljem započinje moj ozbiljniji životni uvod u pijenje i poznavanje kvalitetnih vina. Ovdje se moram sjetiti riječi moga oca, koje je izgovorio kada mi je bilo 22 godine, a povod je bio moj kratkoročni radni angažman u jednom tadašnjem poznatom subotičkom kafiću (Crveni bar, op. a). ‘Drago, tako me je zvao, nemoj u mijanu, nikad iz nje nećeš izići!’ I stvarno, da li danas da kažem nažalost ili nekako drugo na sreću, to je u mom daljnjem životu tako i bilo! Klasičnim ugostiteljstvom se više ne bavim, ali sam ostao u toj sferi«, nasmijao se Dragan.

I onda je, nakon ovih njegovih riječi, jednostavno morao uslijediti klasični upitnik: je li stvarno u vinu životna istina?

»Vjerujem da jest. Jer samo ako je vino istinski kvalitetno napravljeno, u duhu njegovog iskonskog prirodnog podrijetla, onda je u njemu i sva istina. Jer nemojmo zaboraviti kako je vinova loza 24 sata dnevno u izravnom kontaktu s našim kozmosom i non-stop prima informacije iz njega, a mi ih, konzumirajući vino, trebamo poslije osjetiti u čaši. Zbog toga potrebitog naravnog sklada vinograd se nikako ne smije tretirati ni s kakvim nedozvoljenim preparatima koji bi mogli narušiti strukturu potrebite 'vinske istine'.«

Kada koje vino najbolje ide...

»Najbolje vino je ono koje onome koji ga konzumira najviše godi i nema tu prevelike filozofije. Naravno, priča o najboljim vinama je itekako složena i zahtijeva ozbiljne stručne opservacije najvećih svjetskih poznavatelja«, širi ruke naš sugovornik i dodaje: »Uživanje u dobrom vinu zbilja je kompleksna životna stvar, jer postoji mnogo različitih faktora i vremenskih odrednica glede trenutka u kome se ono konzumira. Najprije sve ovisi o dobu godine, pa dijelu dana i napose socijalnom momentu (vrsti društva) u kome se želi ispiti čaša ili dvije, tri... Imamo zbilja toliko sorti i različitih tipova vina da se za svaki moment može pronaći nekoliko odgovarajućih vinskih prijedloga. Talijani ga počinju piti poslije 12 sati, ali ukoliko su određene specifične okolnosti vino se može piti i prije podneva. Pjenušac pogotovo, jer je on često vezan za određene intimnije prigode i nije usko ograničen nikakvom vremenskom barijerom.«

Kvalitetno vinogradarstvo

Na naše pitanje o vojvođanskom vinogradarstvu danas, ali jamačno i bliske budućnosti, naš sugovornik ističe jednu poznatu vinariju koja proizvodnju svoga asortimana bazira na zasadima vinove loze na obroncima Fruške gore kod Srijemskih Karlovaca i ravničarskom podneblju u okolici Hajdukova, nadomak Subotice.

Vinarija Maurer ima najviše sačuvanih starih autohtonih sorti s ovih prostora, jer je, primjerice, svojevremeno kupujući kod Hajdukova jedan stari vinograd kadarke iz 1880. godine u njemu pronašao svojevrsnu »vinogradarsku antiku«. Dao je uzorke na DNK vještačenje i spoznao kako su u pitanju medenac bijeli, kojeg sada ova vinarija jedina na svijetu flašira. Tu su još i srijemska zelenika, bakatel bijeli i crveni, te još nekoliko uobičajenih vinskih brandova s ovih prostora poput ezer jóa, talijanskog rizlinga i dr. Na Fruškoj gori su zasadi internacionalnih sorti poput cabernet souvignona, pinot noira i rajnskog rizlinga.

Kada smo se već dotakli sfera kvalitetnog vinogradarstva nametnulo se i osobno pitanje za Dragana: vina s pijeska ili kamena?

»Ako bih morao birati, onda bi to bilo vina s pijeska. Kako idem stariji, više volim jača, robusnija, ozbiljnija vina. Upravo takva su, zbog dvostruke absorpcije sunčevih zraka vina s pijeska, jer se sunce od kvarca odvija natrag do vinskog zasada. Istina, ova dvostruka refleksija postoji i na Fruškoj gori, jer se sunčana energija odbija od vodene površine Dunava. Zato i volim u čaši vina osjetiti sve ono što okružuje vinovu lozu tijekom njezinog sazrijevanja, kako to Francuzi vole stručno kazati terroir (jedinstveni kontekst životnog okoliša).

D. P.