Kolumne
Dar za bogaćenje duha
Nema, vjerojatno, osobe koja se ne obraduje daru; otvoreno mu se raduju djeca, ali na svoj način i stariji. Iako ima izreka na tu temu, teško je ipak ustanoviti tko se tom činu više veseli: onaj koji daje ili onaj koji prima dar. Kome god u ovom trenutku srce bilo punije, jedna vijest u ovom broju Hrvatske riječi zacijelo je razgalila (možebitno i zaintrigirala) duše svih istinskih ljubitelja knjiga. Naravno, riječ je o donaciji Hrvoja Prćića, koji je Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) darovao zaostavštinu svoga oca Ive Prćića mlađeg koja broji više tisuća naslova.
»U ovoj knjižnici je cijeli jedan život, jer Ive Prćić nije bio običan čitatelj nego intelektualac koji je smatrao da mu je sve potrebno kako bi imao sveobuhvatan pregled života«, prokomentirala je donaciju voditeljica kulturnih djelatnosti u ZKVH-u Katarina Čeliković.
Ako u obzir uzmemo činjenicu da Zavodova knjižnica trenutno, zajedno s periodikom, broji oko pet-šest tisuća naslova, nije teško zaključiti kako će donacija Hrvoja Prćića udvostručiti knjižni fond ove institucije i po broju je približiti i Bunjevačko-šokačkoj knjižnici Ivan Kujundžić, ali i franjevačkoj knjižnici. Kada već netko, poput Ive Prćića mlađeg, cijeloga života skuplja knjige, onda je lako predvidiv i sadržaj takve kućne knjižnice, a što nam je Katarina Čeliković samo potvrdila. Ima tu mnoštvo naslova iz područja zavičajne književnosti, teološko-katehetske literature, povijesti književnosti, pedagogije, beletristike, periodike... pa sve do referentne literature – mnoštva enciklopedija i rječnika. Riječju: što ti srce poželi. Poput Ali-babine špilje u kojoj, namjesto blaga, šljašte korice, a među njima, naravno, i one koje se danas već svrstavaju u raritete.
Ono što će također obradovati istinske zaljubljenike knjiga – a budimo iskreni: danas je takvih sve manje – jesu riječi Katarine Čeliković kako će one s polica njihovog zavičajnog fonda biti dostupne zainteresiranim čitateljima. Ne baš kao na posudbenom odjelu Gradske knjižnice, ali svakako kao u njezinoj čitaonici. Naravno, kada za to »dođe vrijeme«, jer je zaista razumljivo da za toliki broj naslova treba pronaći i odgovarajući prostor, pa bio on u sadašnjim gabaritima ZKVH-a ili pak budućega Hrvatskog školskog centra ili Hrvatske kuće, svejedno.
Mogao je Hrvoje Prćić, koji već odavno živi u Zagrebu, nakon prodaje stana u Subotici s ovim dijelom zaostavštine svoga oca uraditi što je htio: prodati knjige nekom antikvaru i dodatno zaraditi koliko-toliko lijepu svotu novca, parcijalno ih darovati na više strana sebi dragim osobama; mogao je dio njih i ponijeti u grad u kom živi. Ovim činom, međutim, Hrvoje se Prćić svrstao uz bok pokojnih Bele Gabrića, Jakova Kopilovića i Ane Gabrijele Šabić kao najvećih ovdašnjih donatora knjiga koji su svoje privatno duhovno bogatstvo razdijelili na opće dobro i korist.
Nije u ovome trenutku toliko bitno niti gdje će točno biti smještene darovane knjige koliko je bitna njihova daljnja sudbina, jer su beletristika, periodika, zavičajna književnost, enciklopedije i rječnici živi samo onda ukoliko se otvore nečijim rukama i čitaju nečijim očima. Prava je to prilika i za nastavnike i njihove učenike, ali i za studente i sve radoznalce i ostale knjiške moljce da u dogledno vrijeme posjete ubuduće značajno obogaćenu knjižnicu ZKVH-a i na policama potraže naslove koji se od njih traže da pročitaju ili koje sami traže u svojim istraživanjima.
U vrijeme kada je i donacija od nekoliko desetaka ili stotina knjiga vrhunski događaj i za institucije poput Gradske knjižnice i njihovih filijala po okolnim mjestima (koje također na policama imaju tek po nekoliko tisuća naslova) višestruko brojniji dar Hrvoja Prćića knjižnicu ZKVH-a čini respektabilnom (i »konkurentnom«) ne samo u nacionalnim nego i u lokalnim okvirima. Prilika je ovo – pa čak i da nismo doznali da takve nakane već postoje – ne samo za prelistavanje i čitanje knjiga »u neposrednom kontaktu s njima« nego i za njihovu digitalizaciju kako bi bile dostupne i za zainteresirane čitatelje izvan Subotice, pa čak i za one »preko bara« na sve četiri strane svijeta. Kako god bilo ubuduće, riječima da je knjiga (uz psa) čovjekov najbolji prijatelj može se dodati i nastavak: samo istinski prijatelji se obogaćuju duhom. A duh se razvija potrebom za znanjem. A znanje potrebom za učenjem, odnosno čitanjem. Kada se uđe u ovaj krug, daljnje objašnjavanje njegove biti je suvišno.
Z. R.
